Ne zaboravljamo – 25 godina od NATO agresije: Pomen herojima Marku Avramoviću i Draganu Bjelanoviću

Dan ranije, predsjednik Vlade SRJ Momir Bulatović je, ispostavilo se više nego opravdano, saopštio javnosti Odluku o proglašenju nastupanja neosredne ratne opasnosti, jer, kako je rekao, sada već pokojni Bulatović: „Postoji opasnost od agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ova odluka stupa na snagu odmah“.

Ti prvi dani proljeća 1999. neodoljivo su podsjećali na ljeto 1914. i onaj zlosudni telegram pun ultimatuma i prekora, koji je iz Beča poslat tada najuticajnijem političaru Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću, ali i cijelom srpskom narodu.

Na kraju 20. vijeka, istorija nam se ponovila u lice i to u svom najmračnijem izdanju. Bila je to još jedna ratna godina zaredom i još jedan zlosutni istorijski izazov. Srpski narod je, po ko zna koji put u svojoj istoriji, kriminalizovan do bestidnosti i označen za plijen. 

Ovoga puta, kao povod za napad je iskorišćen obračun srpske policije sa albanskim teroristima u Račku i odbijanje jugoslovenske delegacije da potpiše set ultimatuma u Rambujeu.

Istovremeno, svjetski mediji su razapinjali srpski narod. U moru antisrpskih izjava američkih zvaničnika poput Ričarda Holbruka, Medlin Olbrajt i drugih, najslikovitiji prikaz antisrpske histerije prikazan je na naslovnoj stranici jednog od najtiražnijih svjetskih časopisa „Newsweek“, na kojoj su Srbi predstavljeni kao razbojnička nacija.

Međutim, kao i toliko puta do tada, agresora je dočekao viteški duh koji se graničio sa mitom, ali opet tako stvaran – sav postojan u osmjesima i očima onih golobradih mladića iz dokumentarnog filma „Voz“, koji se ukrcavaju u vagone i kreću na Kosovo, kao ispomoć legendarnom Prištinskom korpusu. Otadžbina zove, a majke, sestre, supruge i djeca ispraćaju, sa suznim očima i žarom u srcu. Reklo bi se – svevremenska slika srpskog vojnika.

Ne obazirući se na međunarodno pravo, odluku Savjeta bezbjednosti OUN i konvencije o pravilima ratovanja, u maniru klasičnih siledžija, svjetski centri moći odlučuju da kazne srpski pravoslavni narod.

Bombardovanje je trajalo čitavih 78 dana i za to vrijeme je ubijeno između 1 500 i 2 000 civila, poginulo je 1 002 vojnika, dok je oko 6 000 ljudi ranjeno. Na Jugoslaviju je ispaljeno preko 50 000 projektila u skoro 59 000 naleta NATO aviona. Bačeno je preko 25 000 tona eksploziva, srušeno 60 mostova, uništeno 300 fabrika, oštećeno 190 škola i 20 bolnica…

Ipak, od svih gubitaka i materijalnih razaranja koja se mjere milijardama, najveći gubitak za srpski narod bilo je ubistvo 79 djece.

U udruženom zločinačkom poduhvatu čak 19 zemalja svijeta, na Jugoslaviju se obrušila vojna sila, koja je prema procjenama eksperata, bila čak 600 puta veća od borbenih efektiva Vojske Jugoslavije. U ovom protivcivilizacijskom i vulgarno neravnopravnom razmjeru snaga, Vojska Jugoslavije je pružila veličanstven otpor. Osnovni cilj NATO intervencije bio je vojnički slom Vojske Jugoslacije.

Međutim, komandant terorističke UČK, Ramuš Haradinaj, otvoreno je priznao da nisu uspjeli poraziti srpskog vojnika na bojnom polju; dok je američki general Herbert Rejmond Makmaster izjavio: „Manje od 5 odsto srpskih borbenih sastava uništeno je za 78 dana bombardovanja. NATO-ovi napori u napadima na neprijateljsku kopnenu vojsku očito nisu uspjeli. Sva razmjera neuspjeha postala je očigledna tek kad je rat bio gotov“.

Dvadeset i tri godine kasnije, Srbija i Crna Gora egzistiraju kao dvije države, dok, zahvaljujući viteškoj odbrani srpskog vojnika – koji je izborio Rezoluciju 1244, južna srpska pokrajina Kosovo i Metohija i dalje figurira kao međunarodno nepriznata tvorevina. Najnovija prekompozicija geopolitičke mape svijeta i trend povlačenja priznavanja terorističke pseudodržave Kosovo nagoviještava neki sasvim drugačiji i pravedniji rasplet ovog pitanja.

Danas, uprkos višegodišnjoj bestijalnoj indoktrinaciji domaće i svjetske javnosti, sa ciljem da se opravda sramni čin bombardovanja jedne međunarodno priznate države i jednog slobodarskog naroda, pregrštom činjenica i svjedočanstava je nepogrešivo ocrtana anatomija jednog teškog zločina i istinske humanitarne katastrofe koju je izazvalo bombardovanje SRJ; dok su u likovima pripadnika Vojske Jugoslavije, poput Nebojše Pavkovića, Vladimira Lazarevića, Gorana Ostojića, Milenka Pavlovića, Predraga Leovca, Ivana Vasojevića i mnogih drugih, ispisane najljepše stranice iz dostojanstva, pravdoljubivosti i viteštva.