Nebo je opominjalo rušitelje

Značajano svjedočanstvo o rušenju Njegoševe kapele ostavio je Vaso Čavor, koji je u periodu od 1971. do 1974. godine bio angažovan kao radnik obezbjeđenja na Lovćenu. Ovdje donosimo neka njegova svjedočanstva.

„Bio je jun ili jul 1972. godine, ne sjećam se tačno. Radi rušenja Kapele, trebalo je iz ćivota da budu izvađene mošti vladike Rada i položene u jednu malu, specijalno građenu prostoriju ispod svetog groba, u kojoj su, inače, ostale godinu i po.

Tog jutra prema Kapeli je pošlo dosta ljudi, među kojima je bilo najviše političara. Naređeno je da niko ne smije prilaziti Kapeli – dok se oni ne vrate.

Oko dvanaest sati, čujem odozdo paničnu galamu. Sat-dva docnije, vraćaju se. Upravnik gradilišta Živković ogorčeno kaže: ʼNjeguši, iskopali se!ʼ Pritom misli na to kako je dozvoljeno – to što je dozvoljeno.

Šta se, u stvari, dogodilo: dio materijala na vrh Lovćena podizan je, sa druge krivine puta ka vrhu, ogromnom dizalicom čiji je kran bio dug 49 metara. Moćna dizalica imala je sajlu koja je bila duga više od 400 metara, a njena korpa mogla je da podigne ili spusti pet tona tereta.

Upravo u trenutku kada je otvoren ćivot vladike Rada, sajla dizalice, specijalno naručena u Švedskoj, pukla je kao da je od stakla i korpa puna kamenja – sunovratila se sa velike visine na zemlju. Radnici su, samo nekim čudom, uspjeli da se sklone i niko nije nastradao. Bog je opominjao rušitelje!“

Svjedočeći godinama kasnije novinarima Pobjede, u svom selu Gornji Čavori, u njeguškom podvršju, Vaso Čavor dodaje: „Razmišljao sam tada i ovako: Bože, kad bi bilo nekoga da uzme onaj sveti ćivot i s njim pobjegne negdje daleko, van ove naše zemlje. Pa, evo vam: gradite sada Meštrovićev mauzolej“.

O Božjim opomenama ostala sa i druga svjedočanstva neposrednih učesnika, što su sabrana u knjizi Sedam Njegoševih sahrana, autora S. Kljakića i R. Pekovića.

„Bio je lijep dan, jedino je iznad Cuca plovio jedan mali oblak. Baš u času kada je Njegoševa bista dizalicom spuštena na platformu, grom iz onog oblačića pogodio je u vrh dizalice. Obeznanio je čovjeka koji je njome upravljao, bio je to jedan Slovenac, i dobro potresao nekoliko radnika koji su bili angažovani oko spuštanja biste“

(Vapaj Lovćena, „I nebo opominjalo rušitelje“, Titograd, 1990, str. 86−87).

(Žurnal)