Nedelja, ko zna koja

Piše: Emilo Labudović

„Ne merim više vreme na sate, ni po sunčevom vrelom hodu… „

U vremenu kad vrijeme mjereno satima skoro i ne postoji i kad su svega dva termina graničnici dnevnog životnog ciklusa (od 19 do 5), kad dani liče kao blizanci, a jedino se, čas bolje, čas gore, mijenjaju brojke (zaraženih, hospitalizovanih, na respratorima, mrtvih…), nedelje su i dalje mjera svega. Teku sporo, vuku se bremenite strahom, nervozom, oboljele a obučene u prekrasne proljećne odore kojima, uzalud, mame napolje, i nadom da će doći ona koja će označiti kraj. Kraj izolaciji, strahu, smrti, brojkama…

A do tada, sve nedelje pa i ovu današnju, svetu i prazničnu, rascvjetalu i uskrslu, drže u karantinu, pod budnim okom policije, dojavljivača, dežurnih tužilaca i sudija. Kažu, nema izuzetaka. Priveli su čak i Mitropolita jer se, gle čuda, usudio da se, sa grupom sveštenika, bavi svojim poslom. Kao što se svojim poslom u isto vrijeme bavio i Sveti otac Franjo koji je, takođe sa najbližim saradnicima, u praznoj Bazilici Svetog Petra služio uskršnju misu. Razlika je jedino u tome što su Mitropolita priveli „tamo gdje treba“. A i Papa, Mitropolit i sveštenici su u svim vremenima, u ovakvim posebno, isto što i ljekari. Ljekari liječe tijelo i popravljaju fizičko zdravlje, Papa, Mitropolit i sveštenici liječe dušu i duhovno zdravlje. A oba zdravlja su nedeljiva. Ljekare, srećom, još ne privode.

U međuvremenu, nedelju koja će izaći iz karantina, kao nekad Jevreji obećanu zemlju, iščekuju širom svijeta. Čekaju je sa istom nadom. Čekanje se skraćuje na različite načine. Ako ima ičega dobroga u ovom zlu to je onda kreativnost. Na skoro svim poljima ljudi se dovijaju da doskoče samoći, otuđenosti, dokolici, nepotrebnosti… Jedan od „proizvoda“ tih kreacija su razni klipovi koji kruže i razmjenjuju se Internetom. Puni duha, invetivni idejom i realizacijom, podižu optimizam i „borbenu gotovost“ nacije.

Među hiljadama raznih klipova, danas se pojavio jedan koji, mada autoru to očigledno nije bila namjera, bolje od svake analize definiše u kom grmu leži zec crnogorske krize. Naime, na klipu se nalaze četiri fotografije od kojih na njih tri predsjednici iz različitih perioda našeg trajanja ljube ruku Patrijarhu. I ne bi tu bilo ničeg neobičnog da na četvrtoj Patrijarh ne ljubi ruku „ najvećem sinu naših zbratimljenih naroda“ – drugu Titu.

I sad mi je jasno zašto je Mitropolit priveden. Zato što neće da poljubi ruku „najvećem sinu ove Crne Gore – drugu Milu. A pošto Mitropolit to neće, Milo hoće da napravi svoju Crkvu i u njoj Patrijarha koji će mu ljubiti ruku. Jer bez toga, mada visok, ipak mora da se sagne, a on to ne bi. Korona je, na kratko, omela taj njegov naum od kojeg, uprkos onolikim i onoliko brojnim mirnim protestima građana, on očito ne odustaje. N eće odustati ni Mitropolit. A tek narod, on neće pogotovo.

I tako, dok čekamo nedelju slobode, Mitropolim mora u policiju i pred tužioca. A kad svane, a svanuti mora, uloge će se promijeniti. Jer protiv Boga i naroda, ni mnogo veći diktatori, a bilo ih je kroz istoriju sijaset, nijesu uspjeli. Istorija, na kraju, svakome odredi mjesto koje zaslužuje.