Nedopustivi otklon od realnosti jednog povratnika

Piše: Radomir Uljarević

Sve sam do sada mislio da je glavni A.Č. (Adnan Čirgić), ali sada vidim da je glavni A.R. (Aleksandar Radoman), taj je zapravo ideolog posvećen bolesnim, dijaboličnim ciljevima, poznat kao Čirgićev sapatnik u procesu izdržavanja kazne zbog djela preotimanja tuđih autorskih prava, sav skrušen, a nevaspitan do bola.

Čirgić je upućeniji u pitanja književnosti, i talentovnaiji od Radomana, ako se može tu govoriti o bilo kakvom talenetu, a znam da ne može.

Radoman istrajava na uvredama, a trebalo bi da sa strhaopoštovanjem svaki put ustane, i izvadi ruke iz džepova, kad pominje one koje je tužio zajedno sa svojim mentorom, drugom Čirgićem koji je, za razliku od Radomana, u svemu ovome principijelan, jer taj, u svom mesijanskom uzeletu, vjeruje da je pravda uvijek na njegovoj strani, ma šta da uradi. To Radoman nikada ne bi mogao razumjeti zato što Radoman, što bi rekli Crnogorci gubi kontrolu, demonstrira, blago rečeno, nedopustivi otklon od realnosti, i svjesno rizikuje da se nađe ponovo pod udarom sudskih sankcija.

Poslije ću mu opet ja biti kriv, poslije će da se žali da su novčane kazne drakonski visoke, ali on treba kao povratnik da zna, da je djelo podložnije sankcijama ako se ponovi. Ja znam da on ne brine za novčane kazne, očigledno ima ko će da plati, njegovo je samo da vrijeđa uokolo, a repovi su mu toliki da su vidljivi s kilometra, ma koliko ih podvijo podase. On, greota, nije samo neznaven, već je tragično netalentovan, što se ne bi ni primijetilo pa da ne radi na tzv. fakultetu, makar to bio i lažnjak od fakulteta, i to ne kao čistačica, već kao profesor-demonstrnat na Čirgićev poziv.

Za Aleksandra Radomana, Radovan Karadžić je – Hitler, a ratni zločinac, Sekule Drljević, himnopisac, masovni ubica Crnogoraca na Lijevča Polju, za njega je – anđeo. Isto tako, za Aleksandra Radomana, Vuk Karadžić je nepismen, a Čirgić je reformator jezika koji je zadužio Crnu Goru, gotovo koliko i Draško Đuranović. Ja sam, pak, za Radomana – oličenje pravde!

Kako gospodina Radomana neko ne nauči da sada kad već ima tu đavolju presudu mora da se ponaša u skladu sa njom, ne samo kad je riječ o uplati sudskih troškova već i kad je riječ o korišćenju uvredljivih izraza.Pošto njegova družina vjeruje da su iznad Zakona, lično ću ih uporno vraćati na zakonske propise, i obaveze, ne obazirući se na njihove bajagi polemičke i neduhovite izjave.

Radoman se žali kako su on i njegova družina žrtve tolikih tužbi, kao da su kakva banda, previđajući da su zapravo oni tako osiono, ničim izazvani, na pravdi Boga, ustali protiv mene sa tužbom koja je bila neosnovana, i logično doživjela krah. Ja sam, potom tužio neke pojedince koji bestidno lažu, podmeću, i vrijeđaju, među kojima je i Radoman, ali to je samo prva lekcija, jer te uvrede apsolutno potrebuju adekvatan odgovor.

Svako se smatra nevinim dok se pravosnažnom odlukom suda ne utvrdi krivica. Poštujući to načelo često se traži uvjerenje o nekažnjavanju.

Odnedavno kad pitaju drugove Čirgića i Radomana:
– Da li ste osuđivani?
Oni uglas kažu:
– Da! U ime države!

Isto tako kad pitaju Maticu Crnogorku i Institut za jezik i jezikoslovlje (koji je nosio ime čestitog Voja P. Nikčevića):
– Da li ste osuđivani?
Oni uglas kažu:
– Da! U ime države!

Dobro, država je, ipak velikodušno za njih platila sudske troškove u iznosu od 43.000 evra, ali preostaje još da oni plate štetu Oktoihu koju su tom svojom tužbom proizveli, a ta šteta će, sva je prilika premašiti 150.000 evra, ali u njihovoj megalomaniji, za njih nije sasvim utejšno to što njihove sudske troškove uredno isplaćuje Ministarstvo kulture. Oni bi htjeli mnogo više od toga.

U duhu svojih presuda trebalo bi da se ponašaju i institucije, Matica crnogorska i Istitut za jezikoslovlje, kao i pojedinci A. Č. i A. R., i da se poprave (uostalom, zato i postoje sankcije). A ne da rizikuju kao povratnici da ih sudovi ostave na goloj ledini.

U svom prethodnom tekstu koji donosi isti portal, isti ovaj Radoman kaže:

”Vjerujem da sam čitaocima Antene M dosadio čestim tekstovima u kojima konstatujem ono što i slijepi odavno već vide – da su izvršna i zakonodavna vlast u Crnoj Gori pod kontrolom Crkve Srbije.”

Što se mene tiče, a ne tiče me se, saglasan sam sa uvodnom Radomanovom rečenicom odista je on dosadio i čitaocima, i Bogu i narodu. A sve što napiše: nepismeno, infantilno, nezanimljivo, tupavo. Samo što on po ugledu na svog duhovnog oca Adnana Čirgića Srpsku crkvu naziva Crkvom Srbije. Možda on vjeruje u ateizam, možda u komunizam, možda samo u Čirgića, to je njegova stvar, neka vjeruje u šta god hoće, ja nikada ne bih povrijedio jednom jedinom riječju svetinju Radomanovog i Čirgićevog vjerovanja. Toliko o tome.

U nastavku on kaže da ”nije samo izvršna i zakonodavna vlast pod kontolom Crkve Srbije, već da je isti slučaj i sa sudskom vlašću”.

Sad kad je tako jednim potezom raskrstio sa sve tri grane vlasti u Crnoj Gori, Radomanu preostaje samo da više ne plaća kazne za nepočinstva koja čini. A meni se sve čini, da se on neće lake šale zaustavljati, što bi rekli Stari Slovenci!

Pročitajte JOŠ:

Grabež oko korita