Neke ptice nikad ne polete

Piše: Emilo Labudović

Kad se zamakne u poznije godine i kad se bliže kraju nego početku puta, čovjeku treba sve više vremena rasterećenog obaveza, trke i kakofonije svakodnevnog života i rvanja sa njim. Vremena u kojem, u ničim nagriženoj tišini i okrepljujućoj samoći, sklopljenih očiju ili zagledan u ozvjezdani bezdan, može da oslušne bilo vječnosti čiji je tek sićušni i prolazni djelić.

Ovdje, daleko od svega i svakoga, udaljen svjetlosnim godinama od svojih (rijetkih) pobjeda i beskrajnog niza poraza („živ čovjek je vazda na gubitku“, rekao bi Meša Selimović), bježim od svoje sjenke u noć koja potire sve i lice stvarnosti prekriva velom bez nabora i poderotina. Ali, ni ovdje se, osim ako se izuzmu sve ređe noći kad, iz ovog ili onog razloga, nema struje, ne može pobjeći od jedne od najvećih „neprijatelja“ ljudskog aktivizma i proizvođača takozvanog viška slobodnog vremena, sa svim svojim „iskušenjima“ (kako bi to rekao i napisao profesor Ratko Božović) – televizora. Taj neminovni i nevoljni sabesjednik čija blagoglagoljivost najčešće liči na efekat pneumatskog čekića, i večeras tuče po čulima, kao zmija se vuče ganglijama i sinapsama mozga i frflja bez odmora.

I slušam: ona koja se samoproglasi damom, intekektualkom i skoro nedodirljivom personom, u namjeri da ospori, ponizi, omalovaži, nagrdi i naruga se, usred Parlamenta baci se ispljuvkom mržnje na novoustoličenog Mitropolita.

U želji da, s druge strane, opravda nacionalističko i šovinističko divljanje na Cetinju, kojem je i sama dala doprinos u mjeri svog raspojasanog ludila, reče kako je načinom svog hirotonisanja i, kako lanu, „helikopterskom dostavom“, Mitropolit „dokazao da su Srbi nebeski narod“!? A na licu koje bi se, da nije naruženo mikroekspresijom mržnje, ijeda i zlobe, čak moglo smatrati i simpatičnim, ostade grč u kojem se, kao u ogledalu, oslika sav atavizam vremena u kojem smo a koje besmrtni Bećković okarakterisa onom neponovljivom kletvom Svetoga Save o prokletoj zemlji u kojoj je „kamenje svezano, a paščad puštena“!

Mrak na ekranu se već odavno izjednačio i stopio sa mrakom sobe ispunjene hladnoćom koju ni majčina ponjava ne može da zgrije. Da li zbog te ili one unutrašnje jeze koja okiva dušu i misli, san nikako neće na oči.

I opet mi pred njima lebdi lik one koja se samoproglasi damom, intelektualkom i skoro nedodirljivom personom dok, zanebesana svojim proklestvom, ironiše o nebu i Srbima. I nešto mislim: pola njene krvi i genskog nasleđa je srpsko, iz srca Srbije. I da ga uporno ne poriče i da ga se iz sveg glasa ne odriče, ko zna, možda bi i ona mogla da – poleti.

Ali ona je, izgleda, paradigma one narodne po kojoj „svaka ptica svome jatu“! A čovjek ne da ne mora biti ornitolog nego može da bude i bez dana škole (doktor nauka čime se „prči“ dotična, je nebeska kategorija) pa da iz priloženog zaključi kako postoje i „ptice koje nikad ne polete“! Među njima su, svakako kokoške i ćurke.

Pročitajte još:

Čekaonice smrti