Nekoliko dodatnih zapažanja o reakcijama na odluke Fanara

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Nekoliko dodatnih zapažanja o reakcijama na odluke Fanara povodom statusa Makedonske Pravoslavne Crkve (ili, iz perspektive Fanara: „Ohridske Arhiepiskopije“)

1.) Pozivanje makedonskih crkvenih i javnih djelatnika na kanonske odredbe vizantijskog crkvenog prava kojima je predviđeno usklađivanje državnih i crkvenih granica istovremeno je anahrono, nelogično i protivno bilo kakvoj normalnoj argumentaciji.
Anahrono je jer se kanonske odredbe date u crkvenom pravu odnose na provincije unutar Rimskog/Vizantijskog carstva, a ne na posebne zemlje u savremenom političkom sistemu. Dosljednom primjenom tog načela, sama Carigradska patrijaršija bi bila „Crkva Turske“ i ne bi mogla da vrši vlast na drugim teritorijama.

Takođe, s obzirom da su u pitanju ondašnje upravne granice rimskih/vizantijskih provincija, postavljalo bi se pitanje kojoj bi upravnoj jedinici danas odgovarali pojmovi iz onovremenog ustrojstva? Uostalom, ako je sa sticanjem nezavisnosti BJRMakedonije 1992. po toj interpretaciji stečeno pravo na crkvenu samostalnost, to znači da je samoproglašena autokefalija iz 1967. kada je SRMakedonija još bila u sastavu SFRJ – tada bila nelegalna. A ono što je nelegalno ne može se legalizovati tako što će se promijeniti političke okolnosti, a crkvene ostati iste. Da tako funkcionišu stvari, onda bi se svako buduće rješenje statusa Crkve tamo moralo povinovati političkoj budućnosti, koja na Balkanu nikad nije sigurna.
Da li to znači da bi, recimo, secesijom onih dijelova Makedonije koji nastanjuju Albanci, istom logikom bilo logično da te eparhije budu predate Albanskoj Pravoslavnoj Crkvi?
Dakle: argument o tome da politička secesija znači i crkvenu autokefaliju već odavno je osporen i ne može biti prihvaćen kao validan jer kanonskim uređenjem se stabilizuju crkvene prilike na takav način da ni nestabilne političke promjene ne uništavaju život Crkve.
2.) Nerazumijevanje pojedinih srpskih sagovornika prirode poteza CP potpuno ilustruje isplakanost kanonske svijesti i ličnog i nacionalnog dostojanstva kod jednog dijela naše bogoslovske javnosti danas (što je posljedica prenošenja carigradske ideologije kao „normativnog kanonskog prava“ u našim bogoslovskim učilištima već decenijama). Ako CP stupa u evharistijsko opštenje sa (bivšom MPC tj) „Ohridskom arhiepiskopijom“, svako iole pismen bi znao da time CP prejudicira svoju sposobnost da se uvijek i po svojoj volji upliće u stvari Srpske Pravoslavne Crkve, čime se zapravo demonstrira crveni model koji Carigrad uporno promoviše: prema tom modelu Crkve, samo je Carigradska Patrijaršija ne samo „Majka Crkva“, već u pravom smislu autokefalna, dok su sve ostale slovenske Crkve njene autonomne filijale u čije se stvari ona miješa po svojoj procjeni i nahođenju. Taj crkveni model, uosatlom, helenski pravnici ne samo da ne kriju, već ga otvoreno propagiraju.

Iz takve ideologije i proističe povjeravanje SPC da, eto, kako zna i umije, fomralizuje, uredi „administrativne detalje“ tog dogovora. U pitanju je jedan levantski način razmišljanja u kome lokalni gazda postigne dogovor sa kim on hoće, pa onda povjeri nekom organu vlasti da sam formalizuje postignuti dogovor.
Ovdje ne zabrinjava taj problematični način razmišljanja po sebi – primjeren orijentalnom shvatanju glasnog nametanja u razgovoru i glumljenja ovlaštenja kojih nemaš.

Zabrinjava broj srpskih bogoslova koji su u stanju da prihvate ovaj diktat neopravdanog pravnog nasilja kao bar podnošljiv, ako ne i adekvatan potez Carigradske Patriajšrije. Srpski autošovinistički osjećaj nemoći i nedostojnosti očigledno je snažno prodro i među naše „bogoslove“.

3.) Svakome iole dobronamjernom je jasno da je potez CP učinjen u geopolitičkim okolnostima stalnih pritisaka na Srbiju, u okvirima višedecenijskog raspračavnja srpskog narodnog prostora i naročito u momentu gotovo ratne opasnosti koja se osjeti i na Balkanu. Nije nikakva tajna – budući da se i sama CP ne trudi da to sakrije – da je Fanar svojevrsni crkveni eksponent jedne vojne alijanse, političkog i ekonomskog bloka sa kojim sinhronizuje i svoje akcije i svoju ideologiju.

Budući da se taj blok nije proslavio „brigom“ za bilo koga osim one koji su mu u tom trenutku potrebni, cinično zvuči prihvatanje „brige“ Fanara kao bilo kakvog motiva za potez. Više je nego očigledno da se Fanar zabrinuo da je moguće da rješenje bude moguće postići mimo njega – čime bi slovenski narodi pokazali da im „briga Majke Crkve“ nije ni neophodna. Ukoliko jerarhija MPC prihvati fanarsko rješenje, zauvijek će postati dužnici jedne strukture koja je do sada sve svoje dugove višestruko naplatila.
4.) Argument o zatečenom stanju u crkvenom pravu se uvijek razmatrao sa izvjesnom udržanošću, a ne kao ključni argument. To je argument koji se ponavlja u formi: „tamo je mnogo naroda, on je dugo u raskolu, mora se postići ma kakvo rješenje.“ Mora se postići rješnje, ali ne ma kakvo.
Tačno je, svakako, da su Oci prethodnih vijekova često prihvatali da se povratak u Pravoslavnu Crkvu odvija „ikonomijom“ – širim tumačenjem kanona, kako bi se jedna zajednica koja se odvojila od Crkve njoj vratila. Ali „ikonomija“ nije prosta „legalizacija“ te strukture. Duhu savremenosti jeste blizak pojam „legalizacije“ – kako je savremeni čovjek sklon da svoje životne brljotine i nepreobražene sklonosti sam pred sobom „legalizuje“ („ma tako svi rade, a ako svi – onda je u redu!“), tako mu se čini da je i u kanonskom pravu samo važno da nešto postoji i samim tim može da se lagalizuje. Kao plac. Ili marihuana.

Ali stvari u crkvenom pravu ne stoje tako. To što neka hrišćanska zajednica ima milijarde ili milione sljedbenika ne znači da je Pravoslavna Crkva dužna da je automatski prizna za kanonsku Pravoslavnu Crkvu. Svakome od nas jeste žao što je toliki divni narod u Makedoniji godinama u raskolu, a mnogi od nas smo intimno vezani za Makedoniji i sa bolom smo svjedočili tragediji raskola.

I zato je i bilo potrebno i jeste da se molimo da se raskol ne zaliječi „legalizacijom“ već zajedništvom iza koga neće ostati pobjeđeni i poraženi.
Uostalom, Makedonija i nema većeg, a možda ni drugog prijatelja od Srbije i srpskog naroda.