Nekoliko napomena o izgradnji ličnog i nacionalnog identiteta nižim razredima osnovne škole

Piše: Rade Lalović

Kada se govori o izgradnji ličnog, a onda i svakog drugog identiteta u školskoj preksi, dakle, u radu sa učenicima bilo kog uzrasta, onda se otvara nekoliko važnih pitanja, a to su: Kada je sa učenicima najbolje započeti aktivnosti na izgradnji ličnog i svakog drugog identiteta; U okviru kojih nastavnih sadržaja je najprimjerenije pokrenuti te aktivnosti i kako učenicima, pogotovo u nižim razredima osnovne škole, objasniti ovaj zaista složen pojam.
Da bi se načinio prvi korak u procesu objašnjavanja, a onda i u izgradnji prije svega ličnog pa i svakog drugog identiteta kod mladih ljudi valja prije toga pouzdano znati šta je identitet i kako se on određuje. Dakle, pojam identiteta prvo mora biti jasan nastavnicima, kako onim koji nastavu izvode u nižim razredima osnovne škole, tako redom sve do onih koji nastavu izvode u srednjoj školi.
Mi smo se pitanjem identiteta bavili u našem radu Izgradnja ličnog i nacionalnog identiteta i kultura sjećanja (Nova Zora, br. 67/2020, a onda i u knjizi Pamtim da bih postojao, a tamo stoji sljedeće: „Pod identitetom se obično podrazumijeva skup određenih, jasno definisanih osobina koje pojedinca ili grupu ljudi, ili narod u cjelini čine baš takvim kakav jeste i po čemu se on razlikuje od ostalih pojedinaca ili grupa. U osnovi ovog termina je latinska riječ identitas što u prevodu znači karakteristična jedinica.
U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ npr. za identitet se kaže: „U sociologiji, skup značajki koje određuju posebnost pojedinca ili skupine u smislu različitosti ili pak pripadnosti u odnosu na druge pojedince ili skupine. Individualni identitet (podvlačenja su R. R. L.) odgovor je na pitanje tko sam ja?, a proizlazi iz činjenica koje tvore pojedinčev životopis, koji je jedinstven i neponovljiv, te iz vlastitih iskaza o pripadnosti različitim skupinama, odn. državljanstvu, koje čine društveni ili kolektivni identitet, svojstven ili tipičan većemu broju pojedinaca. Društveni identitet odgovor je na pitanje tko smo mi?, a može biti spolni ili rodni, dobni, seksualni, rodbinski, jezični, vjerski, nacionalni, regionalni, klasni, profesionalni, organizacijski, klupski, politički, tradicionalni, moderni, itd.“
Da bi se govorilo o kulturi sjećanja ili kulturi pamćenja identitetskih odrednica mora se odrediti i kategorija kulturnog identiteta, a ona je sažeto definisana u Proleksis enciklopediji gdje stoji: „kulturni identitet, pojam koji izražava jedinstvenost i autentičnost neke kulture, te pripadnost pojedinca ili društv. skupine toj kulturi; određenje neke društv. zajednice putem njezinih vlastitih kult. osobitosti i vrijednosti. K. i. tvore oblici duhovne (jezik, književnost, glazba, ples, običaji i dr.) i materijalne (graditeljstvo, artefakti) kult. baštine. K. i. osniva se na elementima tradicijske kulture, ali se izražava i u suvr. kult. tvorbama, uključujući i kult. industrije (film, izdavaštvo i dr.).“
Dakle, lični identitet, porodični identitet, kulturni identitet i naciopnalni identitet proizlaze jedan iz drugog i međusobno snažno korespondiraju i jasno odgovaraju na pitanja: Ko sam ja i Ko smo mi? čemu bi se moglo dodati i niz sličnih identitetskih pitanja kao npr.: Ko su moji preci? Odakle smo došli? Kojim jezikom govorimo? Kojim pismom pišemo? Kojoj religijskoj skupini pripadamo? Gdje smo, od koga, zbog čega i kada smo sve stradali? i tako redom. Odgovori na sva ova pitanja objedinjeni u smislenu cjelinu čine naš i lični, i svaki drugi identitet koji valja njegovati i čuvati.“(Lalović, 2023. str. 16 i 16.)
Pojednostavljeno rečeno definiciju identiteta u školskoj praksi na svim nivoima uzrasta učenika treba izvoditi iz odgovora na pitanja: Ko sam ja; Ko su moji preci; Kome narodu pripadam; Kojim jezikom govorim; Kojim pismom pišem; Kojoj religijskoj skupini pripadam ja i moji preci; Koje su osnovne odrednice kulturnog identiteta mog naroda, odnosno koje duhovne vrijednosti njeguje moj narod (praznici, slavlja, narodni običaji) i tako redom.
Odgovor na sva ova pitanja je višeslojan i vrlo kompleksan pa u školskoj praksi nikako ne treba polaziti od pojmovnog određenja i definisanja samog identiteta, nego se svijest o identitetu treba postepeno graditi kod učenika u skladu s njihovim uzrastom i na prigodnim primjerima.
Kako se identitet kao višeslojna kategorija gradi spoznajom i postepenim usvajanjem odgovora na naprijed navedena pitanja onda dobijamo i logičan odgovor i na pitanje kada sa učenicima treba započeti njihovom uzrastu primjerene aktivnosti na izgradnji identiteta, prvo ličnog, a zatim porodičnog i sve tako redom do nacionalnog. Sa učenicima nižih razreda osnovne škole o osnovnim elementima identiteta se mogu odgovarajuće aktivnosti započeti već u prvom razredu da bi se do elemenata nacionalnog identiteta došlo tek pred kraj druge trijada, tj. u petom razredu osnovne škole.

II

U radu sa učenicima najnižeg uzrasta je nove pojmove najlakše usvajati na očiglednim sadržajima koji su njima jasni bez dodatnih objašnjenja, a takve nastavne sadržaje lako nalazimo u prigodnim književnim tekstovima, pjesmicama i pričama, a onda i u nekim pojmovima iz vjeronauke počev od drugog razreda.
Evo kako to u potpuno pojednostavljenoj formi može da izgleda.
Čim u školu prime učenike prvog razreda učitelji ih upoznaju sa školom i njihovim prvim obavezama pa se tako prvačići upoznaju i sa đačkom zakletvom koja afirmiše odgovarajuće vrijednosti kojima valja težiti. Đačka zakletva u našim školama je u različitim formama prisutna više od sto godina, a mi ovdje predstavljamo dvije različite đačke zakletve koje, svaka na svoj način, afirmišu određene vrijednosti primjerene različitim vremenima, a svakako važne za mlade ljude.
ĐAČKA ZAKLETVA IZ 1914. GODINE

Zaklinjem se da neću uništavati drveće i gaziti travu.
Obećavam da neću pljuvati na pod u školi i u kući i na putu.
Dajem reč da neću kvariti ograde ni nanositi kvara građevinama.
Nikada neću bacati hartije ni ma kakvo đubre po ulici.
Biću uvek učtiv.
Štitiću ptice.
Braniću tuđu svojinu onako kako bih želeo da drugi brani moju.
Obećavam da ću biti iskren i čestit građanin.

ĐAČKA ZAKLETVA DANAS

Danas kad postajem đak, dajem svima na znanje, da ću učiti vredno, i steći obrazovanje.
Slova sveske i knjige, i svaki broj i znak, biće mi najdraže brige, i biću uzoran đak!
Prijatelje ću steći. Uz radost i vedrinu, i znanjem svima reći da volim otadžbinu!

Odmah nakon što učenik položi đačku zakletvu može da s punim razumijevanjem da jasan odgovor na prvo identitetsko pitanje: Ko sam ja? i taj odgovor glasi: Ja sam učenik prvog razreda osnovne škole (npr. „Sveti Sava“).
Ovo je svakako i zgodan trenutak da se kod učenika razvija jedna od osnovnih školskih i ne samo školskih vrijednosti, a to je da učenik voli školu i da je doživljava kao istinski svoju. Te spoznaje kod prvačića se ne postižu učiteljskim ili roditeljskim ubjeđivanjem. Učenik to najlakše saznaje iz prigodnih pjesama o školi, kao što je Ršumovićeva pjesma Au što je škola zgodna ili pjesma Dobrice Erića Škola u kojoj pjesnik jasno kaže: Sviću opet rumena svanuća // škola mi je najmilija kuća! A u toj kući se stiče znanje kojim se spoznaju i ostale vrijednosti bitne za život, baš kako se to jasno vidi na početku pjesme Dragice Ivanović, Sada mogu sve što hoću.

Neznanje je muka živa,
a znanje je radost prava.
Znanje nam svet otkriva
od svemira, pa do mrava.

Drugo identitetsko pitanje za isti uzrast dolazi na red kada se sa učenicima u redovnom nastavnom programu obrađuje porodica. A to pitanje je: Ko su moji preci?
I odgovor na ovo pitanje je učenicima potpuno jasan, lagan i logično se naslanja na odgovor na prvo pitanje: Ko sam ja? pa on glasi: Moji preci su moji roditelji, moji djedovi i moje bake, moji pradjedovi i prabake (sa očeve i majkine strane).
I ovdje je zgodno sa učenicima pročitati po neku toplu pjesmu o mami, o tati, o djedu i baki. Te pjesme učenici mogu naučiti i napamet.
Sada već imamo dva ključna i za početak važna odgovora. Ja znam ko sam i znam ko su moji preci sa očeve i majkine strane, znam šta su oni po zanimanju i gdje žive.
Ovdje je zgodno na razumljiv način učenicima objasniti i šta je narod, odnosno ko čini narod. A taj narod, to će učenici lako zaključiti, činim ja, moji drugovi iz škole, naši preci i njihova rodbin, dakle, sad znam i kome narodu pripadam. U ovom slučaju to je srpski narod.
U toku daljeg školovanja, kada učenici nauče da pišu i čitaju, dakle, u okviru nastave početnog čitanja i pisanja slijede i novi odgovori na identitetska pitanja: Kojim pismom pišem? i Kojim jezikom govorim?
Ti odgovori su ponovo logični i potpuno spontani. Ja govorim srpskim jezikom, i Ja pišem ćirilicom, a koliko je lijep srpski jezik i njegovo pismo ćirilica jasno se vidi iz pjesme Dobrice Erića iz knjige Brojanice iz Gračanice.

Čuvaj bisernu ogrlicu
U kojoj su nam svi amaneti
Vukovu Azbuku i ćirilicu
Najlepše pismo na planeti.

Nauči pesan i melodiju
Troparicu u trećem licu
Svetima Ćirilu i Metodiju
Koji pri sveći i svicima
Izglagoljaše glagoljocu
I njihovim učenicima
Što sačiniše ćirilicu.

I govori lepo srpski ko i ja
Da ti se anđeli s neba nasmeše
Srpski jezik je poezija
Samo ptice pevaju lepše.

Već u vrtićima djeca pripremaju programe posvećene Svetom Savi u okviru svetosavskih svečanosti. I kada postanu đaci prvaci, pa onda i kasnije, svake godine se spremaju programi za dan Svetog Save, jer je Sveti Sava i školska slava u našim školama. U nižim razredima osnovne škole, a tim uzrastom se ovdje bavimo, i nastavnici razredne nastave, a onda i vjeroučitelji, jer je vjeronauka ravnopravan nastavni predmet, djeci objašnjavaju, naravno na način primjeren njihovom uzrastu, ko je bio Sveti Sava. Uz to im vjeroučitelji objašnjavaju i kojij religijskoj skupini je pripadao Sveti Sava, pa onda i oni i njihovi preci. Usvajajući ta znanja evo nam odgovora i na vrlo važno identitetsko pitanje koje učenici spoznaju krajem prve trijade, a to je odgovor na pitanje: Kojoj religijskoj skupini pripadam ja i moji preci? Odgovor je i ovdje jasan: Ja pripadam pravoslavnoj skupini naroda.
I evo, već krajem prve i početkom druge trijade u nižim razredima osnovne škole naši učenici imaju spontano usvojenih nekoliko identitetskih odrednica koje logično stoje jedna uz drugu. Evo tih odgovora: Ja sam učenik; Ovo su moji preci; Ja sam Srbin pravoslavne vjere; Ja govorim srpskim jezikom; Ja pišem srpskim pismom koje se zove ćirilica. I što je najvažnije, svi ovi odgovori su usvojeni spontanim zaključivanjem samih učenika, bez značajnijih uticaja učitelja i samim tim su trajno zapamćeni.
Važne odrednice identiteta svakog pojedinca kao i naroda kome on pripada su i duhovne vrijednosti koje njeguje njegov narod. Te vrijednosti su svakako stvarane vijekovima i one predstavljaju snažne oslonce u kulturi jednog naroda pa onda ovu odrednicu i nazivamo kulturni identitet.
Svaki kulturni identitet ima više komponenti, a mi ćemo ovdje pomenuti dvije komponente koje učenici lako mogu da prepoznaju i da ih razumiju jer su prisutne u svakodnevnom životu njihovih porodica, a onda i u cjelokupnom životu naroda kome oni pripadaju. Jedna od komponenata ima pretežno duhovni karakter i nju čine pravoslavne svetkovine povodom najznačajnijih pravoslavnih praznika, a drugu komponentu čine narodni običaji koji prate te praznike.
Centralna pravoslavna svetkovina za svaku srpsku porodicu je proslava Krsne slave, odnosno proslava svetitelja koji je vijekovima bio molitveni zaštitnik porodice. Tu su svakako i obilježavnje predbožićnih i božićnih praznika, Djetinjci, Materice, Oci ili Očići, Badnji dan, Božić, Sveti Sava, a početkom proljeća i Vaskrs kao najveći hrišćanski praznik. Kako sve ove praznike prate i maštoviti narodni običaji u kojima i djeca uzimaju značajno učešće onda je i sistematsko upoznavanje sa ovim praznicima i narodnim običajima koji ih prate logično prisutno pa i poželjno kao značajan element u izgradnji identiteta kod mladih ljudi.
Svi ovi pomenuti sadržaji kao konstituenti identiteta se grade i usvajaju postepeno u okviru nastave srpskog jezika, te kroz vannastavne i slobodne aktivnosti učenika, analizom i učenjem prigodnih lirskih pjesama, a onda se dopunjavaju i sadržajima iz vjeronauke tako da nakon prvih pet razreda osnovne škole svaki učenik ima u dovoljnoj mjeri izgrađen lični, porodični, a onda i nacionalni identitet bez učenja nepotrebno komplikovanih definicija. On, učenik, zna, kako smo to već rekli, da jasno formuliše odgovore na naprijed navedena pitanja, a ti odgovori glase: Ja sam učenik, znam ko su moji preci i sa očeve i sa majkine strane, ja sam Srbin pravoslavne vjere, govorim srpskim jezikom, pišem ćirilicu, u porodici slavimo Krsnu slavu, slavimo predbožićne i božićne praznike i najveći hrišćanski praznik Vaskrs i njegujemo naše narodne običaje koji prate velike naše praznike.
To razumijevanje identitetskih odrednica iskazano odgovorima u skladu sa uzrastom učenika čini snažnu odrednicu ne samo ličnog i porodičnog identiteta, nego i odrednicu cjelokupnog nacionalnog identiteta koji će se daljim odrastanjem i obrazovanjem kontinuirano dopunjavati i dograđivati čineći smislenu istorijsku vertikalu našeg narodnog postojanja, baš kao u pjesmi Desanke Maksimović O poreklu ili u pjesmi Dobrice Erića Svi moji preci.
Desanka Maksimović
O POREKLU

Ja znam ko sam
po zvonu
što sa zadužbina nemanjićkih peva,
po jasnosti njegova glasa,
po tome što me od Studenice do Mileševa
pradedovi gledaju sa ikonostasa
i što svaki u ruci drži hram.

Ja imam
svetitelja za oca i deda,
imam svetitelja za kuma,
i na nebesima
sve Suhoj planini od gromada
preko Sitnice do Rasa i Huma
moja loza vlada.

Ja znam ko sam
i po mržnji besomučnoj
kojom me zlopakosni gone odvajkada,
znam po tome koliko sam Ugru
pred očima crn
i po tome koliki trn
u san Vizantiji moja moć zabada.

Ja znam ko sam
i po prijatelja svojih gospodstvu,
i po blagorodnosti njihova lika
i slavi im koplja i štita.
Sa svecima i kraljima ja sam u srodstvu,
o mom poreklu iz knjiga starostavnih
vladar na dalekom dvoru
i letopisac u manastiru čita.

Dobrica Erić

SVI MOJI PRECI

Svi moji Preci, koje često sanjam
bili su Srbi i ja im se klanjam.

Polupismeni težaci, gorštaci
i goroseče, ali Pravoslavci.

Hvala im što nam kroz ljute godine
sačuvaše ova brda i doline

Po kojima se još razleže jeka
od Njine pesme, psovke i leleka

I rađaju voćke, koje posadiše
Ti stari voćari, Te bivše radiše!

Sad su Prah, pomešan sa zemljom i peskom
Mir Dušama Njinim u Carstvu Nebeskom!

I ja, Njin potomak i dužnik, od glave
do pete, zemljoljubac i đak Svetog Save

Želim da proživim, ostarim i umrem
u Zemlji Srbiji i da budem Grumen

Ove Zemlje o kojoj pevam bez predaha
i u kojoj svetli Prah mojih Predaka!

I moji potomci, đaci, zemljodelci
i vojnici, Srbi su ko i moji Preci.

Blagoliki, mekodušni tvrdoglavci
i gruborečići, ali Svetosavci.

Ako ovu drugu zimu zla prezime
sačuvaće svoje ime i prezime.

Hvala im što brane grobove od trave
a kućni prag i slavski kolač od troglave.

Blagosiljam im sofre i kolevke
zahvalan što smem izaći pred Pretke.

Nek im se dimnjaci na kućama dime
sve dok ukućani slave krsno ime!

A ja, njin predak, sluga bez ajluka
i bez gazde, pesmoljubac i đak Hromog Vuka

Želim da proživim, ostarim i umrem
u Zemlji Srbiji i da budem Grumen

Ove Zemlje, koju kao jevanđelje
čuvaju najhrabriji gorolomci
među kojima su i moji potomci!

IZVORI

1. Lalović, 2023: Rade R. Lalović, Pamtim da bih postojao, Institut za srpsku kulturu, Nikšić, 2024.
2. Lalović, 2004: Rade R. Lalović, Božur polje – srpska čitanka sa zadacima za istraživačko čitanje, Grafokomerc, Trebinje, 2004.
3. Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, on-line izdanje, www.enciklopedija.hr
4. Proleksis enciklopedija, https://proleksis.Izmk.hr
5. Mimica, Bogdanović, 2007: Aljoša Mimica, Marija Bogdanović, Sociološki rečnik, Beograd, 2007.