Nekoliko riječi o Miroslavljevom jevanđelistaru

Piše: Goran Ž. Komar

Sva osnovna pitanja, izuzev tačnog mjesta nastanka, vezana za ovu dragocjenu knjigu su u nauci riješena. Moja namjera je da ovim člankom, obraćajući se čitaocima uvaženog Portala koji su naprosto zatrpani falsifikatima srpske narodne, političke i kulturno-crkvene istorije, pokažem osnovne istine o Jevanđelistaru humskog kneza Miroslava Nemanjića kako bi oni vrlo lako mogli, u bilo kakvom razgovoru, odbiti sve političko-šovinističke nasrtaje ekstremne desnice u Crnoj Gori koji, u pravilu, raspolažu medijskim prostorom.

Ova knjiga je postala visoko eksponiranom tačkom u kojoj se ukrštaju uticaji i nastojanja nacionalnih istoriografija u bivšoj Jugoslaviji. Ali, ona podstiče i na pokazivanje temeljne razlike između privrženika tradiciji, svevremenom i uvijek modernom pristupu istoriji i revolucionarnom razornom i šovinističkom prilazu koji iskazuje ksenofobiju. Ovaj mali članak mogao je ponijeti i podnaslov „Sve je Vizantija“. U Hrvatskoj su se, na pr., javili pobornici mišljenja da je poručilac knjige omiški knez Miroslav Kačić koji je sahranjen pred crkvicom Gospe Snježne u Omišu (ćirilični natpis na grobnoj ploči), što je komično. No, vratimo se kući humskog kneza Miroslava.

U vrijeme kneza Miroslava nastalo je čuveno Jevanđelje, svakako prije 1190. godine, kao rukopis napisan „knezu velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinu“, dakle ovome humskom knezu i bratu Nemanjinom[1]. Sukob sa splitskim arhibiskupom Arnerijom nastao je povodom nastojanja za obnovu Episkopije koja je u Stonu postojala u prvoj polovini 9. vijeka, a koja je kasnije zapustjela. U Ston je upućen Episkop koji je trebalo da obezbjedi da glavna crkva bude oslobođena srpskih sveštenika i kaluđera, kazuje Episkop N. Milaš [2]. Upravo je ovo Humsko Jevanđelje postalo predmetom živoga zanimanja istoričara koji su bez ikakavog osnova cjelokupnoj Bosni i Humu pripisivali hrvatski etnički karakter. U kolikoj mjeri su, valjda vjerujući da bi do danas poznati rani pisani spomenici Bosne i Huma predstavljali konačni materijalni fundus zapravo trasirali stranputicu, pokazuju novi rezultati naučnih ispitivanja veoma starih sinajskih rukopisnih knjiga nastajali gotovo sto godina prije Jevanđelja. Nedavno je austrijski profesor Hajnc Miklas priredio fototipsko izdanje Dimitrijevog (Sinajskog) Psaltira, a Viktor Savić podvrgao paleoligvističkim analizama pokazujući kontinuitet staroslovenske pismenosti od kraja 10. do sredine 13. vijeka.

Nije bez značaja i predviđanje da je Dimitrije potekao sa prostora između Travunije i Duklje, ali je još značajniji zaključak da se u rukopisima Dimitrija Sinaita (zvanog i Oltarnik) uz sporadična ogrešenja o konzervativnu ortografsku normu jasno razaznaje srpska redakcija staroslovenskog jezika, prevashodno u sferi fonologije[3].

U nizu rukopisa glagoljica se iskazuje svojom liturgijskom funkcijom, dok ćirilica služi više za svakodnevnu upotrebu. Prisustvo slovenske kolonije na Sinaju u 10.-11. vijeku, kao i arhaičnost tekstova srpske redakcije kod Dimitrija Sinaita, značaj i učešće srpskog monaha kod sastavljanja Kijevskih listića, uz opažanja o tokovima slovenske pismenosti posredstvom Dračke Mitropolije, omogućiće u budućnosti i ubiciranja književno-jezičke baze i prostora na kojem je uzrastao i sa kojeg je potekao Dimitrije. Zbog svega toga, vidi se, hrvatski istraživači prozelitskog utemeljenja požurili su sa donošenjem zaključaka o porijeklu Miroslavljevog Jevanđelja. Izvedeno je to na način da se sa ličnosti visokog političkog formata čitavo pitanje poručioca pomjeri u polje traganja za nepoznatim poručiocem ili, u novije vrijeme, čak knezovima lokalnog značaja.

Takve stavove donosio je u opširnim djelima iz istorije stare Bosne Dominik Mandić, Miroslavljevom Jevanđelju posvećujući čitavi odlomak, tvrdeći da je đakon Grigorije Jevanđelje ispisao i posvetio drugome neznanom Miroslavu nalazeći, po Šišiću i Anastasijeviću da roditelj Miroslavov nije Zavida iz posvete djelu[4]. I ovdje se ponavlja Truhelkin termin „bosančica“ koji je izjednačava sa „hrvatskom ćirilicom“. Dakako, autor sastavljanje knjige pomjera i u dublje periode, a prisustvo njezino u Hilandaru objašnjava književničkom rekonstrukcijom: „Kada je srpski knez Miroslav, brat Stjepana Nemanje, oko g. 1174 zauzeo veći dio Zahumlja s glavnim gradom Stonom, on je u jednom dvoru bivšega kneza Miroslava našao Evanđelistar i darovao ga svome bratu Nemanji ili njegovu sinu Rastku (Savi). Ovi su, kada su se zakaluđerili, odnijeli Evanđelistar u manastir Hilandar na Atosu, gdje se to dragocjeno hrvatsko djelo čuvalo…“[5]. Na taj način, autor odriče i pripadnost humskih knezova Nikolića Miroslavljevićima-Nemanjićima.

Oblast djelovanja velikog kneza Miroslava je znatna. Miroslav je sazidao Crkvu Svetog Petra i Pavla na Limu, koja je bila sagrađena do 1190. godine. Na zapadnoj strani, više puta prepravljane i dograđivane Crkve, stajao je monumentalni romanski portal sa ktitorskim natpisom[6]. Na istočnoj strani je apsida, iznutra i spolja pravougaona. Po planu i osnovnim oblicima ova Crkva spada u jednobrodna zdanja sa kupolom. Na temelju istorijskih izvora i ostataka živopisa u narteksu, dogradnja kula i narteks se vežu uz preseljene Episkopije iz Stona i kralja Uroša[7].

Sva ključna dešavanja u vezi sa sjedištem Humske Episkopije vežu se za Nemanjiće i njezina prva istorija obilježena je ovom svetorodnom dinastijom. Neobično je važno podsjetiti čitaoca na efektivni djelokrug i domašaje velikog kneza Miroslava, jer u tome prostoru biće nastavljen život slavne Episkopije Humske.

Miroslavljevo Jevanđelje je najtačnije opisao dr Lazar Mirković. U samome uvodu svoje studije, autor se pita ima li u Miroslavljevom Evanđelju nečega što bi nas uputilo mesto odakle potiče grčki original, grčka originalna podloga ove knjige? Prota Mirković ukazuje odmah na Mjesecoslov Miroslavljevog Evanđelja koji je očigledno carigradskog porijekla. Na primjer: „Miroslavljevo evanđelje preporučuje 10. septembra slavljenje „poklonjenja časnoga krsta“ isto kao i tipik Velike carigradske crkve, a taj praznik i obred iznošenja časnoga krsta iz katihumene imala je samo Velika carigradska crkva Sv. Sofije“. Kazuje dalje dr Mirković da Minologij Miroslavljevog Evanđelja ima mnogo carigardskih lokalnih praznika i mnogo carigradskih svetih patrijaraha koji se slave prema tipiku Velike carigradske crkve, te da je grčki Evanđelisatr iz koga je prevedena osnova ovog Evenđelja potekao iz perioda 8-9. vijeka[9]. Povez je izrađen u Manastiru Svetog Pavla u Svetoj Gori u 15. ili 16. vijeku. Po pitanju minijatura, autor nalazi da su uglavnom dekorativne prirode, nemajući veze sa tekstom, a presađene sa zapada, jer su izrađivane na granici tadanjih srpskih zemalja[10]. Konačno, ova raskošna knjiga je ispisana srpsko-slovenskim jezikom, prevedena sa grčkog iz jednog rukopisa biblioteke Svete Sofije.

Veliki humski knez Miroslav, na latiničnom mirovnom ugovoru sa Dubrovnikom potpisan je uz brata ćirilicom „Ja knez Miroslav zakleh se i podpisah“, kako će se srpski knezovi, sudije i stimaduri potpisivati i u 19. vijeku, slijedio je vjersku politiku svoga brata Velikog župana Stefana, a u krajnjoj liniji, vizantijskih vladara iz dinastije Komnina, koji su štitili Pravoslavnu Crkvu.

Miroslav je i u Podgrađu kod Blagaja podigao Crkvu posvećenu Svetim Kozmi i Damjanu[11]. Ako ne središte, a ono sigurno značajno mjesto Humske zemlje u vrijeme srpske gospode bijaše grad Blagaj. Ističe se obrazovanost Humskog kneza i njegova pobožnost što se pokazuje Miroslavljevim Jevanđeljem[12], izuzetnom knjigom, umjetničkim ostvarenjem 12. vijeka, čuvanim dugo u Hilandaru. Kada je vizantolog, arhimandrit Porfirije Uspenski u Rusiju ponio jedan njegov list, postalo je ono poznato širom slovenskih zemalja. I. I. Sreznjevski kaže: „Prekrasna slova, ispisana u dva stupca po 23 reda; profinjeno oslikavanje inicijala kakvih ni po nežnosti izrade nema ni u jednom drevnom ćirilskom rukopisu do sada pronađenom“.

Evo šta o ovom spomeniku kazuje Dimitrije Bogdanović: „Daleko značajniji spomenik od ovog latinskog dela nejasnog porekla (Ljetopisa popa Dukljanina, prim. autora) i pouzdaniji znak nekakvog književnog života u Dukljansko-humskoj oblasti, predstavlja Miroslavljevo Jevanđelje, pisano za humskog kneza Miroslava, Nemanjinog brata, oko 1185. godine. Prepisan sa predloška koji vodi poreklo od makedonskih glagoljskih matica, ovaj spomenik je ujedno, po svome pravopisu, prvi i skoro jedini predstavnik, tzv. ‘zetsko-humske škole’. On je naročito značajan kao dokaz prethodne, razvijene pisarske, kaligrafske tradicije u Zahumlju, ali još više kao spomenik koji otkriva i razjašnjava poreklo bezmalo sve ćirilske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni.“ [13].

Vanjske poveznice:
[1] Istorija Crne Gore, knj. prva…, 96-101; Valja vidjeti rad Đura Vukičević, Je li bio Miroslav, knez Humski, brat ili sinovac Nemanjin, Letopis Matice srpske, knjiga 189, sveska prva, Novi Sad, 1897, 28.

[2] Epis. N. Milaš, Ston u srednjim vjekovima…, 12. Svakako da se i kod N. Milaša primjećuje praznina u slikanju prilika između Episkopstva vladike Ilarija i 1326. godinom.

[3] Viktor Savić, Dimitrije Sinait je najstariji srpski književnik, Politika, 17. okt. 2015. Uvodni redakcijski tekst dan ranije.

[4] Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina. Povjesno-kritička istraživanja, sv. I, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, 2. izd., Chikago-Rim, 1978, 368-372. Autor i inače u čitavome opusu kompletnu Humsku zemlju, kao i Bosnu, opredjeljuje Hrvatima. S tim u vezi ističe apsolutnu pripadnost glagoljice Hrvatima ogriješujući se o istinu i kao bogoslov i kao naučnik. Previđa i zaobilazi sve ono što nesumnjivo zna o suštini Ćirilometodijevske i Venediktinske misije i sve ono što je bilo očekivati da se pronađe o bogatoj prethodnoj slovenskoj književnoj tradiciji iz koje promalja knjiga kakva je Miroslavljevo Jevanđelje. Valja pogledati i: D. Mandić, Bosna i Hercegovina. Povjesno kritička istraživanja, sv. III, Etnička povjest Bosne i Hercegovine, 2. izd., Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1982, 72-77

[5] D. Mandić, Bosna i Hercegovina…, 371, 372

[6] Brankica Čigoja, Najstariji srpski ćirilski natpisi, Beograd, 1995, 26. Pored ovog poznaog natpisa kojim se knez imenuje kao „Stjepan Miroslav knez Humski“, u literaturi je pominjan i drugi izgubljeni natpis na koji je ukazao mitropolit Sava (Kosanović) „Srpske starine u Bosni, Glasnik Srpskog Učenog Društva, knj. 12, sv. XXIX, Beograd, 1871, 184-5, kojim bi se kazivalo kako crkvu Svetog Apostola Petra sagradi Stjepan Radišin. Bilo je pomisli na sina Dmitrović Radiše, hercegovačkog kneza koji je u Beogradu oko 1552. godine podigao štampariju, ali je to odbacivano kako malo vjerovatno: Božidar Šekularac, Tragovi prošlosti Crne Gore, Cetinje, 1994, 65

[7] Istorija Crne Gore, knj. prva…, 143, 144, 146

[8] Ploča sa ćiriliskim natpisom i likom Sv. Petra iz Stona u: Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1980, 121-128. Pruža pregled ranijih pokušaja koji nisu od značaja da bi ih ovdje razmatrali; G. Ž. Komar, Stari ćirilični natpisi istočne Hercegovine…, drugo izd., 2015, 38

[9] Dr Lazar Mirković, Miroslavljevo evenđelje, Beograd, 1950, 5-8

[10] L. Mirković, Miroslavljevo…, 46

[11] Miloš Blagojević, Zahumsko-hercegovačka episkopija i mitropolija – od osnivanja do kraja XIX veka -, Beograd, 2009, 17, 18

[12] Lazar Mirković, Miroslavljevo Jevanđelje, Beograd, 1950; S. Kuljbakin, Paleografska i jezička ispitivanja o Miroslavljevom Jevanđelju, Sremski Karlovci, 1925.

[13] Dimitrije Bogdanović, „Počeci srpske književnosti“ u: Istorija Srpskog naroda…, 2000, 227.