Nekom država, nekom ništa

Piše: Sibin

Vlast opstaje na vrhu koristeći u te svrhe politiku kao priču koju smo primorani čuti jer nam govori o – budućnosti koju ne vidimo.

Vlast ne zasljepljuje, prije će biti da tjera na neprestano gledanje u iluziju. Nije stvar u tome što joj se ne vjeruje, koliko prije u tome što se preko nje otkriva da se svejedno ni u šta više ne vjeruje. Makar ne dovoljno duboko te istrajno ne bi li se željeno realizovalo.

Vlast otvoreno priznaje: ovo što govorim i radim čista je laž, međutim, ko nudi održiviju i sveobuhvatniju?- (Upitana od strane psihijatra kako razumije suštinu problema kojeg iznosi sa mnogo bočnih pojedinosti, pacijentkinja S. potpuno hladnokrvno odgovara: Ja sam savršeno svjesna da sam obmanuta, ali nije li to krajnji cilj žene?!)

Vlast je praznina politike… Tim prije se krajnja konkretizacija stvari zahtijeva od opozicije, čija je pozicija opet iznuđena od strane hitnosti trenutka.

Opozicija nije tu kako bi se već jednom konačno – uključila(!), njena uloga jeste i ostaje demistifikacija jedne obećane no nigdje ni u čemu realno ostvarene demokratije društva koje se proklamuje kao više-manje prozapadno na putu integracija ka modernim i višim vrijednostima.

S tim u vezi, nadalje, treba reagovati u odnosu na sablast zarobljene sadašnjosti u znaku jedne partijske države ukoliko, ipak, nećemo da nas sjutra dočeka – budućnost u vječitom dolasku.

Vlast najmanje nalazimo u prostorima politike… Strogo uzev, lako bi se i s punim pravom dalo primjetiti kako, upravo, vlast opoziciju gura u političko izmišljeni kontekst držeći je tako podalje od svog aparata čiste moći čiji se dispozitiv suludo i suvereno razgranava na sve strane. (Šta, naposletku, znači mantrati da su ovdašnje institucije zarobljene i da rade isključivo u interesu vladajuće strukture? To je prazno znanje koje uprkos svemu uspijeva da amputira akciju u pravcu institucionalnog oslobođenja… Ne pozivamo li se na EU adresu, pa šta s tim?)

Jinger Elzeser primjećuje kako je „globalizacija bila tačno onoliko vremena dobra stvar koliko tog pojma nije ni bilo.“ Ovdje je demokratija bila dobra zamisao sve do trenutka kad se ispostavilo da je sa nametnutim strukturama naprosto neostvariva.

Dok opozicija priziva pojam politike da se podjednako primjenjuje na svim njenim legitimnim nivoima, itd., vlast isti ismija. U teoriji, vlast još samo donekle formalno održava kontakt sa politikom, dočim je u praksi potpuno pogubljuje. Tako da mu dođe sasvim „normalno“ da DPS sebe doživljava kao političku platformu koja radikalno raskida sa političkom tradicijom Balkana za koju još u zanosu samointerpretativnog ludila objašnjava kako je podjednako rušilačka i nazadno tvrdoglava u odbijanju da napravi zaokret i tako se priključi savremenim trendovima i njenim izazovima.

Međutim – vladajuća partija politički pretrajava na račun izrabljivanja prošlosti kojoj baš sve duguje, čak i način sadašnje, uvijek već, providne transformacije koja ovog puta dolazi u formi emancipatorskog diskursa koji se temelji na prozapadnim vrijednostima. Ispada da DPS dobacuje do M. Dolareve definicije prema kojoj je – Balkan nesvjesno Evrope… što će reći: roršahova mrlja koju se treba usuditi razgonetnuti u njenoj mračnoj slučajnosti.

Kakogod, treba li istaći da je sa DPS-om zaista moguće politički okončati priču samo uz pomoć prekida vještačkih i agoničnih podjela (na kojim jaše beskrajna tranzicija koja omogućava privatizaciju i/ili neokončivu pljačku) a sve u cilju dobijanja politike razlikâ kao već ostvarene cjeline društva otvorenog građanstva…

Sve do tada, na sceni ćemo dominantno imati paralizu umjesto političkog događaja!