Nelogično

Piše: Đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije

„Već je treća godina otkad je kod nas i postala je centar naših života“ – govori mi četrdesetogodišnji Beograđanin dok posmatramo igru petogodišnje djevojčice u dvorištu mainske crkve Svete Petke. Po svom izgledu, taj čovjek podsjeća na nekog od muzičara koji statira u spotu grupe The Dubliners ili The Pogues, sa kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, budući da ima gustu, riđu bradu i kosu. Na sebi nosi starinski debeli kačket, sivi kaput, crne pantalone i martinke. Prilično vesela i razigrana djevojčica je obučena u firmiranu odjeću, iako je danima padala kiša pa je trava u dvorištu klizava, a zemlja blatnjava.

On mi priča kako je svoju suprugu upoznao prije deset godina. Odmah su znali da su jedno za drugo, pa su se već posle pola godine uzeli. Ubrzo su se suočili sa činjenicom da prirodnim putem neće moći da dobiju dijete. U narednom periodu su nekoliko puta bezuspješno pokušali sa vještačkom oplodnjom. Na kraju su se odlučili na usvajanje. Međutim, tek tada je krenuo pravi hod po mukama koji se ogledao u raznim provjerama i papirologiji. Kaže mi da mu se ,posle svega, sada čini da je čitav taj sistem ustrojen u namjeri da obeshrabri parove da usvajaju djecu. Zato njima dvojema ne pada ni na pamet da opet prođu kroz svu tu golgotu i usvoje drugo dijete, iako za to imaju volje i prilično su dobro situirani.

Čudno mu je to kako se djevojčica u novom domu prilično brzo odomaćila i prirasla im za srce. Bili su od onih parova koji često izlaze i vode bogat društveni život. Otkako je to malo stvorenje zaokupilo njihovo vrijeme i pažnju, sve je drugačije. Rijetko kad izlaze i stalno su umorni. Gotovo svaku noć, djevojčica se iskrade iz svog krevetića i legne između njih dvoje, da bi oni to tek ujutro primijetili. Novina im je i veliki broj neprospavanih noći u kojima je djevojčica bolesna i pod povišenom temperaturom. Ipak mu je nelogično kako ju je tako brzo zavolio, iako joj nije biološki otac.

U poslednje vrijeme se nekoliko puta dogodilo da ga je nesvjesno kroz igru oslovila sa “ tata“. Kaže da je svaki put gotovo otrčao do kupatila, kako bi od nje i supruge sakrio oči pune suza. Sve što je u životu želio je da ga bar jedno dijete tako oslovi.

Rekao sam mu da to ne treba da ga čudi, budući da je ljubav sama po sebi nelogična. Različite su projave ljubavi u ovom svijetu, a jedini im je zajednički imenitelj nelogičnost. Slično je i sa istinom. Još nas je Dostojevski naučio da svaka istina djeluje nevjerovatno i nelogično, te da bi djelovala uvjerljivije potrebno joj je dotati određenu dozu laži. Međutim, mi kulturološki robujemo civilizaciji logike, u kojoj čovjek sve pokušava da objasni i prilagodi svom nesavršenim umu. Zbog toga i ne znamo da na pravilan način reagujemo kad nam se dogodi ljubav ili se suočimo sa istinom.

Za tih sat vremena koje smo proveli zajedno, uspjeli smo da razgovaramo na razne teme: o filosofiji, književnosti,muzici…

Konstatovali smo da smo ranih devedesetih slušali jedan malo poznati i potcijenjeni alternativni bend koji se zvao Kazna za uši, a sačinjavali su ga trojica odličnih muzičara koji su stvarali nekomercijalnu muziku, po ukusu uskog kruga slušalaca.On zadnjih godina isključivo sluša džez. Što sam stariji, sve se više usmjeravam na crkveno pojanje i notne zapise Baračkog, Lastavice, Čenejca… Obojica konstatujemo da smo prošli od „Kazne za uši“ do današnjih interesovanja prilično dug put u evoluciji muzičkog ukusa. Dok smo o tome razgovarali, djevojčica je proklizala na travi i pala, brzo ustavši, da bi nakon toga više puta namjerno proklizala i prilično isprljala svoju odjeću. To je mog sagovornika navelo da se pozdravi sa mnom i odvede djevojčicu do apartmana u kojem su odsjeli, kako bi se presvukla.

Dok su odlazili do parkinga obližnjeg supermarketa, na kojem im je bilo parkirano auto, prišao mi je moj mlađi sin i rekao da je tužan što ta djevojčica odlazi. Ovo me je iznenadilo zbog toga što ga je ona do malo prije više puta pozivala na igru i trčanje, našta je on prilično hladno odreagovao. Kad su ušli u automobil, djevojčica nam je više puta mahnula, pokazujući ikonicu sv.Petra Cetinjskog, koju sam joj poklonio. Kada je auto otišao, shvatio sam da je to neobično stvorenje, koje vjerovatno nikada neće upoznati svoje biološke roditelje, zaista ispunjavalo čitav taj prostor radošću i nepresušnom energijom. Prazninu, koja je njenim odlaskom nastala, svakako nisu mogli da ispune logični i predvidljivi ljudi, koji su od supermarketa do svojih auta gurali prepuna kolica, u kojima su se nalazili artikli namijenjeni za proslavu novogodišnje noći…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)