Nema viška kamenja

Piše: Bećir Vuković

Fikcionalni crnogorski identitet podržao je i Subnor na čelu sa Zuvdom Hodžićem. Iz bukove duboke ladovine mole Mila, poslije 30 godina da se spusti sa neba na zemlju, i osnuje ‘crnogorsku crkvu’. Rugajući se Crkvi, istom poštom stigao je i svitak predloga – petokraka umjesto krsta.

Silom neprilika, na stolu imamo Zakon o takozvanoj slobodi vjeroispovijesti, koju propisuje država. Trebali bi znati kako doći do famoznih propisa, da li su u obliku lične karte, partijske knjižice, ili, što je najbolje, u obliku pasoša. I, koliko koštaju. Na stranu primedba: zar iz Jevanđelja ne zrači sloboda, ljubav, spasenje… Ali, teolog, Milo, drukčije misli. Sloboda vjeroispovijesti se – propisuje. U duhu vremena.

Kako je krenuo sa gradnjom ‘nove crkve’, Mila će zapamtiti svaki crnogorski kamen. Naćeraće svaki kamen iz zida ‘crnogorske crkve’, da ga pamti do kraja svijeta.

Sa druge strane, morali bi još znati, šta Pacoli kaže o sudbini Visokih Dečana.

Ne može mi država dati pravo da vjerujem. Ne može mi država dati pravo da mislim. Ne može mi država dati pravo da sumnjam. Kad je tako, hvala državi što mi je dala pravo da dišem, i pišem.

Kako da mi drugi određuje: ko sam ja. Zar to osetljivo pitanje nije ostavljeno meni. Po njihovom – ja nisam ja. Ako mi neko određuje ko sam ja, onda mi može prišiti šta hoće, još i to da ja nisam ja. Kao što propisuje da mi nema spasa.

Svake godine poput bauka kruži novi termin koji opisuje opšte stanje stvari i svijeta. Ove godine u modi je – postistina. Postistinu nalazimo u rasponu (postistina), od poezije do politike. Postistina ili ne – ja sam ja. Hvala bogu, doći će vrijeme kad će biti i obrnuto stanje – ja nisam ja. Ali, o tome, nećemo odlučivati niti vi, niti ja.

Na ovom kamenu nije bilo mnogo onih, koji su, može li se reći – pravili crkvu. Onoga, na koga mislimo i vi i ja, u ovakvom tekstu i kontekstu, grehota je i pominjati.

Kako racionalno razgovarati sa bićem, koje pravi ‘novu crkvu’. Podvucimo – racionalno. Sa tim uzvišenim bićem ne može da razgovara onaj koji postoji. Podvucimo – postoji. Kako. Nikako. Bog ne postoji. Bog je vječan. Onda, onaj koji postoji (recimo on), ne može da razgovara sa onim koji je vječan.

Ko sam ja, da bih razgovarao sa tako ‘uzišenim’ bićem. Takvo biće, koje je u stanju da pravi ‘novu crkvu’, može ša hoće, i šta poželi. Vratimo se pola koraka. A, tek, kolike su mu mogućnosti ‘kreiranja’ na nepreglednim poljanama prošlosti. Htjelo se reći – koje su mogućnosti laži, krađa, falsifikovanja. Bez sumnje, fantastične.

Graditelj ‘nove crkve’ može da poništi i događaj. Da poništi pola istorije, od Hrista naovamo. Sve, na šta se zagna. Jednim glasom da poništi boj na Mojkovcu, i režira novi, kojim On – komanduje. Budući da ima takvu i toliku moć, često poništi i famoznu postistinu. San pretvori u javu. Vrati realizam u romantizam.

Kako obnoviti ono što nikad nije postojalo. Baš bih volio da znam, da li su takve stvari moguće izvan Montenegra. Ako su moguće, zašto te ideje ne izvozimo. Koliko znam, svako se otkriće „izvozi“, svaki se patenat prodaje. Nisu crnogorci izmislili točak, nego ga pozajmili, odn. „uvezli“. Cijeli svijet kupio je vatru od Grka. Prije nafte, Arapi su izvozili brojeve 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, čak, i 0 nulu. Elem, slično je i Milo – postao šifrom za svašta. Samo, o budućnosti, ni a. O, realiji, ni r. Samo o političkoj teologiji, da. Da pozajmimo fon Šmitovu frazu.

Milo: šifra.

Milo: šifra za državu, Milo: šifra za crkvu, Milo: šifra za sud, Milo: šifra za kesu, Milo: šifra za kasu.

Smisao crkve je spasenje. Ali, naumio, Milo, da upravlja i spasenjem. Ili, da stavi rampu, i naplaćuje seobe duša –  putarinu duše. Ili, pred kraj vladavine, hoće da se očisti, i zalutao na prvoj stranici molitvenika.

Je li bilo diktatora da ode u monahe: odrekne se i sebe i svijeta, i povuče se u manastir, da nikad više ne vidi svoju sjenku.

Šta sa ktitorima koji počivaju u zadužbinama. Može li Stefan Vukan da izgubi stanarsko pravo u Morači. Ko će Nemanjiće da išćera iz Morače u Morači.