Nemoj sine, šta će ljudi reći

Piše: Vladislav Dajković

Mlad sam, ali pamtim. Imao sam svega nekoliko godina, možda tek i prohodao, i, zaista ne znam kako, ali na neki čudan način pamtim majkin plač zbog inžinjerske plate od tri marke i praznog frižidera. Stariji su, parafrazirajući Balaševića, govorili: “Tako nam i treba kad smo šupak Evrope“.

Nije nam trebalo.

Pamtim i jauke sirena i preplašeno trčanje u školske podrume zbog bombardovanja. Pamtim i sankcije, a pamtim i da sam se pitao šta se to dešava na tom nekom Kosovu, zbog čega ti ljudi ratuju. Stariji su pričali: “Sve je ovo zbog Miloševića. Zaslužili smo i još više da nas gađaju.“

Nismo zaslužili.

Zbunjeno, kao osmogodišnjak, pitao sam se zbog čega ja i moji drugovi bježimo u podrum krijući se od bombi zbog tamo nekog Miloševića, za koga ne znamo ni kako izgleda. “Mi smo zaista loš narod“, zaključio sam još kao klinac, vjerujući da stariji od mene itekako bolje znaju, a da je moje, ipak, da ćutim i budem dobar.

Nisu znali.

A onda su došla na red i neka krupna politička dešavanja u zemlji. Odvojili smo se od Srbije, a vlast je govorila “bolje ćemo živjeti“. Nismo živjeli bolje. Priznali smo Kosovo, većina je bila protiv – govorili su “ne skrećite pažnju sa životnih tema i hleba“. Život je prolazio, hleba je bilo sve manje.

A i nas je.

“Momak, znam te, ti si Budimirov sin. Simpatičan si mi, ali moram da te pitam, što će ti ta politika u životu brate? Pušti đavola čoče, vidiš li što se radi? Ajde da vidimo neđe da te ubačimo posle praznika, zvaću ja u centralu ove moje. Ne brini ništa.“ – i doda: “Mali, moraš da znaš jedno – mi smo proklet narod.“

Narod koji ima Njegoša i Svetog Petra ne može biti proklet.

Pitajući se što li smo sad, zaboga, prokleti, pošao sam drugim putem. Moja centrala, po svojoj prilici, nije mogla biti smještena u neki fizički prostor. Između stare zgrade Vlade i lovćenskih gudura, birao bih ovo drugo. A i, iskren da budem, uvijek su mi bili nejasni mladi i školovani ljudi koji s diplomom pojure u vladajuću partiju.

Pogotovo ovu našu.

Smatram da mlada osoba po životnom i prirodnom automatizmu mora biti opozicija, ne samo vlastima, nego cijelom svijetu. Naprosto, prihvatanje već ustaljenih normi sivog sistema i povijanje kičme pred (nerijetko) lošim autoritetima nije u duhu mladosti i bunta koji je prati. Mora se buniti, preispitivati, istraživati, zahtijevati bolje, makar boljeg i ne bilo.

A uvijek ga bude.

“Dajkoviću, cijeli svijet se ne smije čut’ od NATO-a, a ti se ka’ pametan momak ganjaš tuda po ulicama sa njim. Znaš ti koja je to sila brate rođeni, viđi kako satriješe one muslimane, oli i nas tako? Ajde jadan pušti to, bolje da ganjaš đevojke, ja da ti kažem, hehe. A i, slušaj, majka ti radi u državnu firmu, pa misli malo i na nju, šta će joj ljudi reći.“

Oćutao sam.

Godine su prolazile, dešavanja se smjenjivala, a vlast, naravno, ostajala nepromijenjena. I ne samo to, ogrezli u vječitoj nepromijenjenosti, izgubili su osjećaj. Osilili su. A onda su, u toj nekontrolisanoj sili, počeli da pucaju sačmom na ono što je većini sveto: jezik, identitet, običaje, osjećanja, Njegoša, Crkvu, ili, jednostavnije rečeno: pucali su u dušu naroda.

U nas.

U tome su im se, svjesno ili nesvjesno, pridružili i pomagači, koje je najbolje prepoznati po stavu: “Bolje da pričate o ekonomiji i frižideru, nego o Njegošu i jeziku, od toga se ne živi.“ Čudno će zvučati, ali ja zaista ne vidim krivicu vjerujućeg naroda što 10.000 visokoškolaca sjedi na birou rada, ili što su nečija rođena sestra ili brat napustili Crnu Goru tražeći posao.

Kriva je vlast.

*Na svako “ne dijelite narod pričom o Crkvi“ – jednu malu Crkvu hoće da ruše. Na svako “okrenimo se budućnosti“ – falsifikuju istorijske podatke. Na svako “od priče o jeziku se ne živi“ – protjeraju srpski jezik i pisce. Na svako “dosadili ste s Kosovom“ – Kosovo nanovo priznaju. Na svako “bolje da pričate o radnim mjestima, nego o NATO savezu“ – na silu nas uvedu u NATO.*

A frižider i dalje prazan.

Ne, nisam nacionalista, nisam zadrt, ali nisam ni glup. Ako se pozivamo na zapadne vrijednosti i demokratiju, smatram da imam pravo da primijećujem, opažam, vidim: dok se krivica prebacuje na one druge koji, ipak, misle svojom glavom i neće da ćute, oni prvi završavaju poslove. Neće biti da su za prazne frižidere krivi oni koji ne ćute dok im se biće naroda komada.

Krivi su oni koji ih glasaju.

Najzad, nije mi stalo hoće li mi ko zamjeriti što sam bio na obilježavanju stogodišnjice od pobjede u velikom ratu. Nije mi stalo ni hoće li mi ko zamjeriti što mislim da su Srbi i Crnogorci isti narod. Nije mi stalo ni što mi zamjeraju što prezirem NATO savez, ni što volim Desanku i Zmaja, ni što volim Njegoša, ni što idem u našu Crkvu.

Stalo mi je da budem čovjek.

Izvor: Fejsbuk stranica autora