Neobarbarogenij

Piše. Sibin

„Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi“… (Balša Brković).

E sad, gospodo, kako, dakle, i u kojem ključu, čitati ovo rečenicu? Nije li ona, dibidus, okoreli nacionalšovinistički, mrački, mrziteljski, dodvornički, proizvod, koji je za cilj imao da u javnosti izazove eruptivni efekt, na koji će se onda – moliću lijepo – s pravom obrušiti lavina komentara, da bi se isti – tako je običaj u ovoj po svemu istrošenoj i ofucanoj montenegrini – od strane „građana i lijevo-orijetiranih modernista“ dešifrovali kao šešeljovski urlik, impuls devedesetih, kao megalomanština od koje boluju Srbi, prepoznati u svom primitivnom žanru, folkloru i
mitu, još „kužnom pravoslavlju“ i – kako to primjećuje on – „agresivnom svetoslavljuju.“

Ok, ali Baki kao Označitelj „prdeža“, sa ovakvom rečenicom nadaleko zaudara, sa sve mjenstrim glasilom kakve su cikotićke „Vijesti“, čiji su kolumnisti najdalje od onoga
što je Radomir Konstatinović držao prvim principom u svojoj filozofiji, onoj koja je nadaleko znala osjetiti – palanački duh…

(Nije li ova rečenica – pasuljno-prdežna – upravo produžetak palančarenja u malom,
procijenite sami, a Sibin za danas je imao pametnija posla.)