Neobjavljeni intervju generala Ratka Mladića za CNN (VIDEO)

Pred vama je intervju koji je komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić dao američkoj televiziji Si-En-En (CNN) 13.08.1995. godine i koji iz (ne)poznatih razloga nikada nije objavljen. Vrijeme intervjua je avgust 1995. godine, vrijeme opšte ofanzive hrvatske, muslimanske i NATO vojske protiv Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Po mišljenjima analitičara, intervju nije nikada objavljen jer general Mladić razložno i sa odličnim argumentiuma objašnjava poziciju Srba i opravdava borbu Srba za samoodržanjem na vjekovnim životnim prostorima. Prosečnom gledaocu Si-En-En-a bi bio nejasan preokret sa „loših“ momaka na „dobre“ momke. Bilo je jednostavnije pogaziti načela novinarske profesije i ovaj intervju ne objaviti, radi ispunjenja političkih ciljeva zapadnih vlada i nastavka uobičajene podjele na „dobre“ i „loše“ momke.

N: U dugoj istoriji Srba, kako bi ste definisali ovu sad krizu koja je stvorena ovim ogromnim brojem izbjeglica iz Krajine?

RM: Već počinjemo sa intervjuom..

N: Samo da počnete za konferenciju.

RM: U redu. Srpski narod je vjekovima živio na prostorima sa kojih je protjeran. Na prostoru Republike Srpske Krajine su veoma stari manastiri Srpske pravoslavne crkve. Neki su stariji od hiljadu godina. I na prostoru Dalmacije, Like, Banije i Korduna srpski narod je najstariji narod, koji je tu naseljen i nastanjen. I za to imaju odgovarajući istorijski i naučni dokazi. Egzodus srpskoga naroda sa njihovih vjekovnih ognjišta je možda jedna od najvećih tragedija srpskog naroda u cjelini. Možda se može mjeriti sa tragedijom srpskog naroda 1915. godine kada je njegova vojska morala da napusti Srbiju, ali se uz pomoć savezničkih armija nakon četiri godine krvavog rata vratila na svoja ognjišta. Ova tragedija je veća radi toga što se dešava nažalost krajem 20. vijeka. Nažalost, dešava se ne pred očima međunarodne zajednice i svjetske javnosti jer smo zbog blokade i satanizacije izolovani bili, tako da nismo našu tragediju, naše patnje, ni o ovome ratu, pa ni ogromni egzodus prikažemo svetu. Ne radi toga da nas sažaljeva, već da istinu vidi.

N: Zašto Vojska Republike Srpske nije otišla u Krajinu da pomogne i da spriječi tragediju srpskog naroda?

RM: Mi smo pomogli koliko smo objektivno bili u situaciji u datom trenutku. Moram da budem iskren i da saopštim da je Hrvatska od početka rata u bivšoj BiH prisutna sa svojim oružanim formacijama. Nije poštovan embargo, naprotiv, dio zemalja međunarodne zajednice sve su uložili u to da strahovito naoružaju hrvatsko-muslimanske snage, a dolazili su i visoki stručnjaci iz pojedinih zemalja koji su direktno učestvovali u opremanju njihove vojske, treniranju njihove vojske, pa i planiranju i izvođenju operacija. Nažalost, zbog loše slike koja je pomoću pojedinih medija stvorena o Srbima i srpskome narodu u celini, obezbeđen je neravnopravan tretman i pristrasnost dijela međunarodne zajednice i svrstavanje na hrvatsko-muslimansku stranu koji su počeli ovaj krvavi rat na prostorima bivše Jugoslavije. Kako je pred očima međunarodne zajednice i pred svetskom javnošću grubo narušena povelja UN i srušena bez ikakvog razloga jedna zemlja koja je bila suosnivač i Društva naroda i jedna od osnivača UN.

N: Koliko je vjerovatno da će Krajina jednom da bude vraćena, imate li neki plan vraćanja Krajine?

RM: Ja bi samo dozvolio da odgovorim do kraja na ovo prvo pitanje, a odgovoriću vam i na sledeće. Tako je isto iz centara moći koji su rukovodili cijelom krizom i dalje rukovode o rasturanju bivše Jugoslavije, satanizovan srpski narod i omogućeno onim snagama koje su nasilnom secesijom se izdvojili iz bivše Jugoslavije i te snage su sve do danas podržavane. Ne samo medijski nažalost. Podržavane su politički, diplomatski, ekonomski, pa nažalost i vojnički. I ne treba ništa da Vam govorim da je prema nama i primenjivana ne samo prijetnja, ultimatumi, već i gruba sila, nažalost NATO pakta i naročito što nas boli od strane nekih zemalja koje su tradicionalno bile srpski saveznici onda kad su se dešavale kataklizme na svetu u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

U vezi sa Vašim drugim pitanjem, mi Srbi, ne možemo se nikada odreći naše zemlje, jer je naša zemlja naša svetinja. Ta zemlja je vekovima natapana srpskom krvlju, a srpski narod u Republici Srpskoj Krajini je preživio i tursku i austrougarsku imperiju na svojim ognjištima. Znači, ni te imperije ma kako su istorijski opisane kao okrutne, nisu proterivale srpski narod sa tih prostora kao što je to sada učinila fašističko-ustaška armada Franje Tuđmana i njegovih sponzora nažalost i nekih zemalja međunarodne zajednice koje su imale prljave ruke u čitavom tom poslu.

N: Uzimajući u obzir snagu Hrvatske armije kako namjeravate da povratite Krajinu?

RM: Hrvatska armija bez pomoći svojih sponzora i dela zemalja germanskog bloka na čelu sa Njemačkom niti je predstavljala, niti predstavlja, niti će predstavljati ikakvu vojnu snagu. Oni su se samo uz pomoć međunarodne mafije i kriminalaca naoružali ogromnom količinom oružja i municije iz skladišta bivše armije Sovjetskog Saveza na prostorima Istočne Nemačke i zemalja Varšavskog ugovora. I ja bi želio, ako je to moguće preko vaših ekrana da upozorim međunarodnu zajednicu na vrlo opasan put kojim su krenule te snage, jer ja sam potpuno ubijeđen da na ovom prostoru nijednom od sukobljenih naroda ne treba ni oružje ni municija. Siguran sam da dijelim mišljenje svih sukobljenih strana, da na ovaj prostor, da na ovom prostoru ne treba da se tučemo zbog tuđih interesa, niti zbog interesa svetskih centara moći. Na ovaj prostor treba uputiti ljude zdravog razuma koji mogu da doprinesu da se uspostavi mir, da se prekine rat i da se vratimo normalnom životu, izgradnji porušenih sela i gradova, jer je Balkan takav, takvo strategijsko područje Evrope i svijeta i svaki ratni vihorčić, a kamoli orkan nosi opasnost, ne samo za narode koji nastanjuju Balkan, već i šire. To je pokazala dugovjekovna istorija planete i posebno istorija naroda koji su nastanjivali i nastanjuju Balkan.

N: Da li to znači da ćete vi pokušati da zauzmete ponovo Krajinu vojno i da li je plan već u toku?

RM: Ako bi bili neki planovi u pitanju, onda mi ne bi mogli zauzimati ono što je naše, mogli bi ga samo oslobađati. Pošto se mi prvi put srećemo, ja nisam znao da vi postojite kao živo biće do sada na planeti, što je moja manjkavost, ja bih Vas zamolio da Vi istražite da li srpski narod ili ja, kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske imam ijednog vojnika, ijednu jedinicu na prostoru bilo čije zemlje ili bilo kog tuđeg naroda. Ja ću Vam odgovoriti. To nemamo, jer moj narod nikada nije bio osvajački narod. Srbi nikada, pa ni u ovome ratu nisu osvajali tuđe teritorije. Srpski narod nije počeo ni ovaj rat. Srpski narod ni u ovome ratu nije objavio rat. Naprotiv, srpskom narodu je objavljen ovaj rat od strane hrvatsko-muslimanske koalicije još ’91. i ’92. godine.

Mi smo tek unazad, nekoliko sedmica proglasili ratno stanje da bi se odbranili od hrvatsko-muslimanskih snaga i njihovih sponzora iz svijeta koji su na ovaj prostor doveli plaćene ubice od Irana pa do nekih zapadnih zemalja. Ja bih samo još jednu rečenicu, dozvolite da Vam kažem, da Vas obavijestim. Jednom sam prilikom rekao. Nad našim narodom do sada je isprobano svo oružje koje je proizvedeno na planeti, izuzev podmorničkog i nuklearnog. Ne znam da li ćete Vi kao novinar Si-En-En-a smjeti objaviti ovu moju rečenicu koju ću Vam sad reći , a ja bih je rekao u interesu mira. Lično sam bio prisutan kada su nas bombardovali avioni F-16 i neki njima slični. I u tom momentu nas nije bolelo toliko što su nam deca od njih ginula, već nas je bolela nerazumna odluka potomaka onih predaka iz Amerike koji su rame uz rame u Prvom i Drugom svjetskom ratu sa našim očevima i dedovima u istom rovu umirali i protiv istog zla se borili. Tada su potomci ovih koje oni sad podržavaju bili u sprotnim rovovima i zajedno sa austro-ugarskim hordama ili Hitlerovim. Nažalost, eto i to je jedna od zabluda i sveta i od tragičnih istina ovog teškog i sumornog rata u koga su mnogi umešali prste.

N: U isto vrijeme dok se govori o izbjegličkoj krizi Srba iz Krajine, američki mediji posebno govore i o navodno masovnim grobnicama u Srebrenici, muslimanskim, i o ogromnom broju nestalih ljudi, a masovne grobnice su fotografisane iz vazduha pa Vas pitam da li je to tačno, šta je sa tim ljudima.

RM: Ja Vas mogu obavestiti da je o Srebrenici potpisan sporazum aprila i maja ’93. godine kojima gde su one definisane i jasno omeđene kao zaštićene zone u kojima ne može biti niko naoružan sem vojnika UN. Mi smo iz Republike Srpske pružili svu moguću pomoć i snagama UN i civilnom muslimanskom stanovništvu koje se normalno snabdjevalo u Srebrenici, Žepi, Goraždu, Sarajevu, Bihaću skoro tri godine. Umjesto da snage UN razoružaju muslimanske formacije, kako su preuzele obavezu po sporazumu koji smo potpisali ja i general Morion, oni su te zaštićene zone pretvorili u terorističke, fundamentalističke baze koji su vršili napade prema našim selima i gradovima. Muslimani iz Srebrenice i Žepe su u širem rejonu ta dva mjesta popalili više od dvjesta srpskih sela i u više sela masovno pobili narod, izmasakrirali svo srpsko stanovništvo. Mi smo u više kontakata i sa drugom stranom i posebno sa nadležnim komandama Unprofora i odgovarajućim institucijama međunarodne zajednice, bilo na nivou vlade ili predsedništva Republike ili na nivou Glavnog štaba, upozoravali da se mora obezbijediti razoružanje muslimanskih formacija i da zona bude potpuno demilitarizovana, što nije učinjeno.

N: Šta se desilo sa…..?

RM: Samo dozvolite da Vam objasnim malo šire, ja cenim Vašu novinarsku radoznalost, ali bi želio da saslušate cijelu genezu da bi mogli imati jasnu sliku jer usmjerena pitanja i isjeckani odgovori mogu imati krivu sliku u medijima, naročito televizija. Može da se zloupotrijebi, što je u ovome ratu učinjeno bezbroj puta na našu štetu. Od ’93. pa do ove godine mi nismo preduzeli nijednu akciju prema Srebrenici i Žepi iako smo pratili naoružavanje muslimana koji su čak i helikopterima Mi-17 prebacivali oružje iz Irana i ubojna sredstva. Takav jedan helikopter smo prije dva-tri meseca oborili u rejonu Žepe. Ne bi se desilo u Srebrenici i Žepi to što se desilo da muslimani nisu preduzeli akciju iz Srebrenice i Žepe koja je bila u direktnoj funkciji njihove najavljene ofanzive za deblokadu i oslobađanje Sarajeva. Oni su na enklavu Sarajevo napali, i to je zaštićena zona, mada nije definisana nikakvim sporazumom dviju strana. I to su napali težišno iz zone isključenja sa planina Igmana i Bjelašnice, sa koje su se povukle snage Vojske Republike Srpske ’93. godine i koje su sa povjerenjem predate snagama mira sa namjerom da u njih ne ulaze ni naše ni muslimanske snage, što su muslimani zloupotrijebili. Svjetski mediji, pa i Vaša cijenjena kuća je pratila muslimansku ofanzivu u Sarajevu i prema Sarajevu i koliko znam niste zauzeli energičan stav niti ste osudili njihove ofanzive iz zone isključenja niti ka zaštićenoj zoni Sarajevo.

N: Sa punim poštovanjem prema Vama, insistira da mu se odgovori na pitanje o Srebrenici i Žepi.

RM: Jeste, ja sa još većim poštovanjem prema njemu insistiram da on bude strpljiv i da me sasluša i da mu ja kažem, jer ja govorim istinu, i onako kako je bilo, a to su činjenice koje ne može opovrgnuti ni nauka jer ovo što ja govorim i što ću Vam reći, sve je snimila kamera. Tako, da ćete jednog dana i vi i svet biti pravilno informisani.

U jeku najvećih i najžešćih bitaka oko Sarajeva, muslimani iz Srebrenice i Žepe su 26. i 27. juna, uoči velikog srpskog praznika Vidovdana, izvršili terorističke ispade, širih razmera iz Srebrenice i Žepe na našu terirotriju. Upali su u selo Višnjicu …

(pauza interjua) …Kamerman – moram da promijenim traku…

RM: …neograničenu moć imaju i kao mediji, veliku moć i onda je dobro da što više toga saznaju.

Koliko vidim, ovaj gospodin je jako strpljiv, koji snima, vrlo je simpatičan momak..

N2: Mi bi razgovarali sa Vama čitav dan.

RM: Neću ja imati vremena za čitav dan, ali nadam se da će nekada biti prilike da razgovaramo i u drugim okolnostima i u srećnijim i u mirnijim vremenima. Ako je spremna tehnika, ako dama da komandu, mi možemo produžiti. Stao sam kod sela Višnjice.

(kraj pauze – traka promijenjena)

RM: Oni su u selu Višnjice i selu Banja Lučici masakrirali sve što su uhvatili živo i ubili su nam nekoliko vojnika. Na takav njihov napad mi smo odgovorili kontraofanzivom na tom prostoru i maksimalno vodeći računa da ne dođe do civilnih žrtava, niti da neko bude povređen od pripadnika Unprofora i pored toga što je avijacija NATO pakta bez ikakvog razloga dejstvovala protiv nas, čak i po civilnim ciljevima u rejonu i Srebrenice i Žepe.

Uspješno smo završili tu operaciju prema Srebrenici i Žepi i uz pomoć snaga holandskog bataljona, prisutnih predstavnika međunarodne zajednice u Srebrenici, i uz prisustvo snaga Unprofora iz nekoliko zemalja u Žepi, te ličnim angažovanjem, i mojim i generala Smita i generala Nikolaja, omogućili smo da se svo civilno stanovništvo koje je došlo tamo gde je po sporazumu bilo dogovoreno za Srebrenicu-Potočare, a za Žepu-Ček point broj 2 na Vočanici, bez ičije prisile, a na njihov zahtev evakuiše tamo gde oni hoće. I, evakuisali smo ih u rejonu Kladnja.

Svi vojno sposobni koji su došli na mjesta gde su se okupljali, civilno stanovništvo ili koji su predali oružje su evidentirani. Tražili smo odmah prema Međunarodnog crvenog krsta i Unprofora posredovanje da se zamijene za naše civilne, za naše civile koje oni još drže od ’92. pre rata, za naš ogroman broj civilnog stanovništva koje su oni pokupili tokom rata sa teritorija koje kontrolišu iz gradova Tuzle, Zenice, Mostara, Zagreba i tako dalje.. I za naše vojnike i oficire koje su oni zarobili tokom rata. Oni nažalost nisu pozitivno odgovorili na taj naš gest dobre volje i mi očekujemo da će uz pomoć međunarodne zajednice, da se izvrši na njih pritisak i da se razmene po principu, čovek za čoveka ili po principu svi za sve, već kako se dogovore državne komisije.

Dio muške populacije iz Srebrenice koja je počinila zločine nad srpskim narodom, verovatno iz straha i zbog zločina koje su počinili, a vjerovatno ubijeđeni da će ih povući muslimanske snage iz rejona Tuzle koje su atakovale njima u susret, računajuću vjerovatno da su dovoljno jaki, da mogu otvoriti put ka Tuzli, danima su se probijali ka Tuzli, Kladnju, a neki i ka Srbiji. Tamo su vođene ogorčene borbe uz obostrano velike gubitke i sa jedne i sa druge strane. Deo njih se je i probio što je i naglašavala njihova televizija, a i njihov komandant Rasim Delić je rekao da će vrlo brzo postrojiti 28. ili 38., koja beše.. 28. diviziju iz Srebrenice.

Oni su zamislite, u zaštićenoj zoni formirali čitavu diviziju terorista.

Ja razumijem Vas kao novinara što se u ime Amerike i američke javnosti interesujete, ali ne mogu da razumijem kako to Amerika ne postavlja pitanje, niti američki novinari, kako je moguće da se u zaštićenoj zoni koju međunarodna zajednica svojim snagama štiti i garantuje da neće biti prisustva nikakvih oružanih snaga, može formirati fundamentalističko-islamska divizija naoružana oružjem iz Irana. I skoro sam pitao jednog vašeg kolegu Pitera iz Si-En-En-a, šta radi Amerika ako otkrije na svome tlu jednog teroristu? A, on mi je odgovorio, mi nastojimo da ga uhvatimo.

Na moje pitanje, ako on pruža otpor….
….molim da Vi odgovorite. Šta ste uradili prema onome koji je sa puškom, sa onim ćorcima pucao na Bijelu kuću? Da li ste ga priveli sudu? Gospodine, šta je bilo sa tim čovekom?

N: On je u zatvoru i on misli da će da ostane u zatvoru…

RM: Ne, nije tačno, ubili ste ga pred kamerama na ulici. Vi se interesujete šta je sa divizijom terorista iz Srebrenice, a ja se interesujem šta je sa jednim teroristom koji je napravio suludu akciju da puca u blizini Bijele kuće. Vi ste velika zemlja, velika ste televizijska kuća, sluša vas cio svijet, postavljate velika pitanja i molim Vas govorite ljudima istinu. Šta bi vi da se u Los Anđelesu ili u nekom malom gradu formirala divizija od desetak, dvanest hiljada naoružanih iz Irana. Bi li došli mene da intervjuišete ili bi bili prisutni u Los Anđelesu?

N: On se opet interesuje i želi da zna šta se desilo sa ljudima u Srebrenici. Da li su oni poginuli u borbama ili se drže negdje kao zarobljenici iil je nešto drugo?

RM: Ja mislim da se njih najveći broj probio na teritoriju koju kontrolišu muslimani o čemu je na kraju krajeva u njihovoj skupštini podnio Rasim Delić i najavljuje da će veoma brzo postrojiti Srebreničku diviziju. Jedan mali dio se predao i oni koji su se predali, oni su pod našom kontrolom i prijavljeni su ili će biti prijavljeni Međunarodnom crvenom krstu, a jedan dio je i poginuo. I naših i njihovih. Vi možete pitati pripadnike međunarodnih organizacija koji su bili prisutni u Žepi. Mi smo njihove poginule sahranjivali u njihova muslimanska groblja na tom prostoru. Mi se..

N: Znači nema masovnih grobnica i nije bilo smaknuća?

RM: Samo što je poginulo u borbi, to je moralo iz higijenskih razloga da se skloni na odgovarajuća mesta i da se sahrani dok ne budu razmenjeni posmrtni ostaci sa drugom stranom.

N: Znači, prosto je moguće da su to vidjeli avioni. Jesu li to te masovne grobnice?

RM: Prvo, vaše priče o avonima i vaše priče američke o tome da znate šta je u vasioni, u vazduhu, čoveku u glavi i u zemlji i na zemlji su netačne. I ja ne bih želio da na provokativna pitanja dajem odgovore ni da podgrejavam svetsku javnost oko nekih minornih pitanja jer u ovome trenutku mnogo ima značajnijih pitanja od Srebrenice i Žepe ili od muslimanskih terorista i njihove sudbine.

N: Šta je Vaš plan za Goražde i Sarajevo?

RM: Ja računam da ste Vi novinar, da niste oficir. Ako ste novinar onda postavljate iz iskustva pitanja, a ako ste oficir onda iz neznanja. Valjda ne očekujete da moje planove otkrivam pred kamerama Si-En-En-a. To su sporedna pitanja, možda verovatno na putu onome, globalnom. Ja očekujem da postavljate pitanja o miru, o prekidu rata, ali ne bih želio da Vam ostanem dužan i na ovakvo pitanje. Goražde je jasno definisano, tamo je krug prečnika tri kilometra, koji je demilitarizovan. Muslimani, nažalost nisu poštovali, pa van toga kruga drže još jednu diviziju mudžahedinsku i oni ne mogu uživati zaštitu međunarodnih mirovnih snaga jer mirovne snage nisu da čuvaju naoružane islamsko-fundamentalističke divizije, već da čuvaju mir.

I oni koji su garantovali bezbjednost sa nivoa Savjeta bezbjednosti i UN, oni moraju obezbediti da se te snage razoružaju i da tamo zavlada mir i za srpski i za muslimanski narod. I da se omogući normalna komunikacija, korišćenje komunikacije dolinom rijeke Drine, jer ona je od strategijskog značaja za srpski narod. A slično je tako i sa Sarajevom i ja mislim i jedno i drugo, kao i brojna druga pitanja na ovom prostoru, trebaju se rješavati za pregovaračkim stolom, političkim i diplomatskim sredstvima, razumnim glavama i glavama koje znaju šta hoće i šta je logično da se napravi, šta je pravedno, jednakim pristupom na osnovu međunarodnog prava i relevantnih povelja UN, a ne da se rešavaju oružjem i njegovim gomilanjem na ovim prostorima. Možda vi u Americi mislite da je gomilanje oružja ovdje ili trenaža vaših momaka u bombarderima F-16 i F-18 velika bezbjednost Amerike jer je to daleko preko jedne i druge bare.

Ali ja sam više sklon verovanju da je oružje tako strašan proizvod ljudskoga uma, a da je rat takva strašna pojava u čovečanstvu kroz vjekove od njegovog postojanja. Kada bi se ja pitao, i jednu i drugu riječ bi zabranio da se upotrebljava na jezicima svih naroda svijeta, a ne bih se složio da se oružje proizvodi i kao dječje igračke od plastike.

Možda će Vam ovo biti čudno, ali se pridružujem onim generalima iz prošlosti i sadašnjosti koji su nažalost to razumjeli na svojoj koži kao i ja, da niko više ne želi mir od vojnika i generala. Ovo Vam ja ne govorim radi toga što ja na nama isprobano oružje visoke tehnologije iz velikog broja zemalja sveta, i ne iz straha. Ja sam već petu godinu u ratu i sportskim žargonom rečeno, u vrlo dobroj sam kondiciji za vođenje rata. Mi nemamo drugog izlaza nego da branimo svoj narod. Ali bi moja poruka bila da celo čovječanstvo, ako to nije izvuklo pouku iz tragedije Vijetnama, Bliskog istoka, rata u Zalivu, rata u Čečeniji, da izvuče pouku iz ovog strašnog, građanskog, verskog, regionalnog rata u kome su umiješali prste čak i velike neke sile i da se rat prekine. Da se sjedne za pregovorački sto i mirnim putem razreše sporna pitanja.

N: Razgovarajmo o miru. Kada se ovaj rat može završiti?

RM: Ja nisam vračara i ne bavim se prognozama i ne bih mogao određivati vremenske termine. Ovo bi pitanje trebalo postaviti u Savjetu bezbjednosti UN i u velikim svetskim centrima moći, odakle je nažalost, iz njih pojedinih, i produkovan ovaj rat i njime se upravlja. On se dozira sa većim i manjim intenzitetom i usložava se.

Po meni je moguće vrlo brzo rješenje i zaustavljanje rata pod uslovom da se međunarodna zajednica na bazi nauke i dostignute svesti i pameti čovečanstva, pošteno i neutralno stavi prema svim sukobljenim stranama na ovom prostoru. Da prizna i srpskom narodu koji je vjekovima državotvoran na ovim prostorima ono što mu je oduzela nerazumnim odlukama i rezolucijama. Oduzeli su nama državu koju smo hiljadama godina imali, a dali je nekima koji je u istoriji nikada nisu imali. Recimo Slovencima, Hrvatima ili sad ovo što ima pojedinih snaga iz Amerike koja želi da napravi islamsku zemlju na Balkanu preko Alije Izetbegovića. Ja ne mogu ni kao čovjek, ni kao general da povjerujem da bi se Amerika odlučila da stvara mali Iran u Evropi.

I da opere svoje lice sramote kojim nam je uvela blokadu, ne jednostruku već dvostruku. I pored zvanično proklamovanog embarga na uvoz oružja na ove prostore, Hrvati i Muslimani su se naoružali avionima, helikopterima, tenkovima, brodovima i municije imaju više nego brze snage, ove, za intervenciju. Možda su im i neke od njih pritekle u pomoć sada, jer do unazad dvadeset dana nisu imali ništa. A mi, zamislite, ne možemo da dobijemo gorivo da prevezemo trista hiljada beskućnika iz Republike Srpske Krajine do neke sigurnije poljane u Srbiji iil Republici Srpskoj. Ili ne možemo da dobijemo lijekove za stare i iznemogle ili mleko u prahu za one bebe koje umiru po putu. S kojim pravom….

Ja bih recimo, da sam novinar kao Vi, oprostite na sugestivnom pitanju, ali nisam ubijeđen da Vi to smijete pitati. Ja bih pitao sa kojim pravom je uvedena blokada srpskome narodu. I da li je to pravno ispravno, da srpski narod koji vjekovima ima državu, sada nema priznatu državu od strane međunarodne zajednice. I skoro sam gledao malo Si-En-En pa sam vidio da prikazujete život nekih plemena iz Amazona ili iz one Kalahari pustinje, one Pigmeje koji još plemenskim životom žive, a o nama Srbima se pričaju idiotske gluposti, o nekakvim masovnim silovanjima, o nekakvim satanizacijama koje nemaju nikakve veze sa istinom.

Dozvolite mi da Vas obavijestim da su to i snimali vaši mediji, nađite te arhivske snimke iz ’93. godine, za vreme rata između Muslimana i Hrvata, mi smo omogućili Hrvatima da logisticiraju i svoje stanovništvo i svoje snage preko naše teritorije. Prihvatili smo njihove žene, djecu, pa čak vojnike i oficire i sa oružjem ih prebacili iz rejona Žepča i Usore na teritoriju Herceg Bosne. Njih oko trideset hiljada. Samo u jednom danu smo im prebacili devetstotinačetiri naoružana vojnika i oficira.

N: Sa obzirom da želite mir, kako se osjećate da ste etiketirani kao ratni zločinac?

RM: Sad ću odgovoriti i na to pitanje. Očekujem takvo pitanje, jer vi svi koji dolazite iz zapadnih kuća imate kliše u glavi i postavljate stalno ista pitanja.

N: Vi ste vojnik, Vama vjerujem.

RM: Ja ću Vama da odgovorim. Dozvolite da nastavim. Vrlo intelektualno, inteligentno mi djelujete. I Vi i kao neke kolege i koleginice vaše koje su mi postavile takvo pitanje. Ali vjerovatno ste uramljeni kao neka slika na zidu odgovarajućim političkim dimenzijama. Ili nekim uredničkim željama.

Dok su vodili borbe oko Vareša, primili smo dvadesetpet hiljada njihovih žena i dece, omogućili smo Hrvatima da svoje oružane formacije iz rejona Kiseljaka i Viteza prebace u pomoć svome narodu u Vareš. Omogućili smo im da njihovi vojnici i oficiri nakon poraza od Muslimana kod Vareša napuste tu teritoriju i odu bezbjedno sa oružjem u rejon Stoca gde smo ih predali njima iako su neke zločine činili prema našem narodu. U rejonu Bugojna i na planini Komar primili smo više od deset hiljada njihovih vojnika i stanovnika koje smo preko Kupresa predali u Livno, da bi Hrvatska napala na taj isti Kupres samo nekoliko mjeseci kasnije. Kao i na Grahovo i Glamoč i Republiku Srpsku Krajinu preko koje smo im isporučili njihove ljude.

Sledeće. U toku ’93. godine, u periodu borbi oko Srebrenice i Žepe, jedina smo vojska na svijetu koja je tako postupila, omogućili smo da Muslimani pomoću helikoptera Unprofora evakuišu u jednom danu 495 ranjenih svojih vojnika i oficira, iz Srebrenice i 202 iz Žepe. Taj broj se uvećao jer je evakuacija trajala nekoliko dana. A iz Goražda 94. godine, aprila meseca, negde oko 753 njihova oficira i vojnika ranjenika su evakuisani helikopterima UN-a, iako nas je kod Goražda bombardovala avijacija NATO pakta koja je pobila naše medicinsko osoblje u jednom selu. Iz Gacka je taj lekar i medicinske sestre. Možete to otići negdje i da snimite da potvrdite da ovo što govorim, da je istina. I, idem na Vaše pitanje.

Djelimično sam pratio tu harangu protiv mene preko Haškog suda. Ja sam čovjek koji svim svojim bićem, kao i moji preci pripadam svom narodu. Nisam kao ni moj narod počeo prvi rat i nikome taj naš narod i njegovo rukovodstvo, pa ni ja kao general još nismo objavili rat. Taj je rat objavljen nama i počeli su ga protiv nas nažalost oni, koji su 1914. i 1941. sa stranim trupama Austro-Ugarske monarhije i Hitlerovim fašističkim hordama krenule u klanje i bacanje u jame srpskoga naroda. Ja svim svojim bićem i svim svojim umećem branim svoj narod od istrebljenja jer su ga napale hrvatsko-muslimansko oružane formacije mimo volje, siguran sam, velikog dela hrvatskog i muslimanskog stanovništva, a po nalogu svetskih centara moći koji žele da Balkan i Evropu germanizuju ili islamizuju.

I nikakve sudove sem suda moga naroda, niti priznajem, niti mi treba odbrana jer to su idiotske floskule nastale iz onih centara koji su produkovali laži preko kojekakvih pablikriješena i sličnih organizacija, koje su na ovom prostoru napravile takav haos da međunarodna zajednica, ne zna ili ne vidi ili neće da vidi izlaz iz ovoga svega. I sledeće, dozvolite da Vam kažem ovako, pošto ste vi velika kuća. Za mene nije bitno koliko ću živeti, već mi je bitno šta ću za svoga života uraditi za moj narod i koliko ću doprineti da se on u ovom teškom stradanju spasi od svih onih koji su na njega krenuli i onih koji podržavaju naše neprijatelje i imaju veliku moć. Ja sam to rekao generalu Smitu i generalu Žanmijaru i nekim generalima koji su pretili nekakvim bombardovanjem, a jedan je iz Vaše zemlje. Mi smo na svojoj zemlji, otvoreni smo za mir i saradnju sa svim narodima i zemljama sveta. I srpski narod, niti ja lično, niti imamo rasnih, niti verskih, niti bilo kakvih drugih predrasuda. I mogu moćnici donijeti odluku da nas unište, ali to neće uspjeti, jer naša ljubav prema rodnoj grudi i želja za životom je jača od svog oružja kojim raspolaže planeta. Opstaćemo, jer i ovo stradanje srpskog naroda iz Republike Srpske Krajine dalo nam je snagu.

Još veću nego onu koju smo dobili stradanjem na Kosovu ili katastrofom 1915. godine kada je Srpska vojska morala napustiti domove i povući se u prijateljsku Grčku, gde se je reorganizovala i zajedno sa saveznicima oslobodila svoju grudu. I kad budete videli i jednog srpskog vojnika ili oficira u Americi ili nekoj drugoj zemlji sveta koji je po mom naređenju došao da tamo diže pobune i ruši sisteme, budite sigurni da ću onda dobrovoljno doći u Hag.

I dozvolite mi da Vam odgovorim na pitanje koje mi je slično postavio Vaš kolega Piter. On me je pitao još za silovanje u Žepi. Ja se izvinjavam dami, ona je prisutna ovde. Na njegovo pitanje sam ga zamolio da mu odgovorim na licu mesta. Odveo sam ga u jedan autobus gde je bilo i muškaraca, a pretežno su bile žene i deca. On je sa njima razgovarao bez mog prisustva, a kada je izašao, onda sam ga zamolio da odgovori sam na svoje pitanje o silovanju. I pitao sam ga da li bi on silovao neku od viđenih dama u autobusu. Njegov odgovor je bio: „Gospodine generale, svaki koji Vam postavi takvo idiotsko pitanje, on je nerazuman i lud čovek. Sve ovo što sam vidioo, divim Vam se i kao čoveku i kao generalu.“ Ne vjerujem da je bio licemjeran. Mislim da je iskreno govorio. Iz iste ste kuće pa razgovarajte. A verujem da ste i Vi kao ugledan novinar došli sa jednom slikom koja je mnogo drugačija od one kakvu ćete poneti nakon ovog našeg razgovora.

I na kraju krajeva ja Vas pitam, da ste Vi general Mladić, da Vam je toliko naroda napadnuto i ugroženo, da su Vam narodu i njegovoj deci odsecali glave mudžahedini kao što je bio slučaj na Vlašiću ’93. iz Irana i nekih arapskih zemalja, iz Turske. Da su Vam decu ubijali drogirani mafijaši i kriminalci iz nekih zapadnih zemalja, da li bi Vi sjedeli skrštenih ruku ili bi branili svoj narod? I da su Vas tukli avioni NATO pakta, da li bi im mahali?

I gospodine, preko moćnih medija, vi ste ceo svijet ubijedili da su Srbi divljaci zato što je pao jedan vaš avion na srpsku teritoriju. Tog pilota je primio i uvaženi predsednik Klinton. Proglasili ste ga herojem. Sa kakvim pravom je on bio na našoj zemlji i iznad nje i u vazdušnom prostoru srpske države. Čime smo to mi ugrozili Ameriku? Njen suverenitet, integritet ili umanjili njen udeo kao velike sile.

N: Da imate vojnika pod svojom komandom, i znate da je on ubio, da je silovao, kako bi ste reagovali?

RM: Svaki vojnik koji se ponašao suprotno pozitivnim zakonskim propisima zasnovanim na međunarodnom pravu i Zakonom o vojsci Republike Srpske, po bilo kom osnovu da se ogriješio, po etiku vojničkog poziva i zadatak koji je dobijen, izveden je pred pravosudne organe u Republici Srpskoj.

I dozvolite da Vam ispričam u tom tužnom scenariju kod Potočara kod Srebrenice jednu epizodu što je kamera snimila. Možda ću to jednoga dana ustupiti Si-En-En-u. Razgovarao sam sa tom djecom i ženama koja su nevina i predstavio sam im se ko sam. Pomogli smo koliko možemo i rekao sam kojim redom će biti evakuisani. Jedna dama oko tridesetak godina je u toj svoj muci rekla: „Generale Mladiću, Vi ste zgodni i na televiziji, a ovako što ste zgodan čovjek, to je da ne vjeruješ.“ Mada ja ne spadam u zgodne ljude, nisam zgodan kao Vi, recimo. Vi ste izraženi u ovim američkim crtama, Amerikanci su ovako širokih ramena, dobro istreniranog osmijeha. Ja sam rekao, gospođo, nemojte molim Vas da mi delite komplimente, ionako me optužuju da sam silovao, kako će to da shvati u svetu. A ona, onako u onoj šali kaže: „Ne treba Vi da silujete, samo Vi recite.“ Mislim, takve neke gluposti koje su se pričale za vodeće ljude u Republici Srpskoj, to ja ne mogu da shvatim, kako ne puknu televizori od sramote kakve laži šire. Gospodine, mi smo svi visoki intelektualci.

Nema ni jedne vojne škole koju ja nisam završio. Ja sam cio život radio sa ljudima i za Vašu informaciju sa potpuno normalnim ljudima koji su lekarski pregledani dva do tri puta godišnje. Bilo da je regrut kada dolazi u vojsku, bilo da je podoficir ili oficir koji je imao redovno dva puta godišnje sistematski lekarski pregled. I u mojoj porodici, i u mom školovanju i u mom životu, samo sam učen da govorim istinu i da se borim za istinu. A da nije bilo ovog rata ne bih vjerovao šta se može videti i desiti i naći u ljudskoj koži.

I dozvolite da sada malo i ja vas novinare makar i sa Si-En-En-a provociram. Pa vi ste svijet obmanuli, svi koji ste objavili odluku Savjeta bezbjednosti da se jedno selo Žepa, od desetak kuća proglasi gradom, niti je bilo niti će ikad biti grad.

Rat u Sarajevu je počeo napadom sa muslimanskih terorista na srpske svatove i zahuktao se napadom muslimanskih terorista na kolonu bivše JNA u ulici Dobrovoljačkoj, gde su muslimanski teroristi u prisustvu generala Mekenzija čak i sa vozila Unprofora pucali u goloruke stanovnike i vojnike.

I Muslimani su činili sve, a činiće i dalje, da raznoraznim diverzantskim, terorističkim akcijama ili ofanzivama uvuku međunarodnu zajednicu, u prvom redu NATO pakt da ratuju na njihovoj strani, za njihove ciljeve. Tako su napravili i katastrofu u onom redu za hljeb gdje su pobili najviše Srba, a i deo svog stanovništva da bi prikazali da je to rezultat srpskog artiljerijskog ili minobacačkog dejstva. Ili ono na Markalama. I zločin nisu počinili samo oni koji su te monstruozne akcije zamislili i izveli već i oni koji su te monstruozne akcije pokrili medijima i obmanule, slagale svijet. I dozvolite malo da se branim od tih Vaših blagih napada.

Otkud Vam pravo kao čoveku i novinaru, pretpostavljam da ste human čovek jer ste novinar, da se toliko interesujete za enklavu, bilo koju, bilo da je to Žepa ili Sarajevo, a ne postavljate ni jedno pitanje kako je srpskom narodu u dvostrukoj enklavi koja mu je nametnuta voljom svetskih moćnika, pa i vaše zemlje, da ne možemo da uvezemo kiseonik za starce kojima to treba? I dozvolite da mi odgovorite na pitanje. Jeste li Vi srećan ili nesrećan čovek što se tako monstruozno primenjuju sankcije na srpski narod i u Republici Srpskoj i u Srbiji? I molim Vas, egzodus ovaj i ova kolona duga 600 kilometara izbeglica je posledica tih monstrouznih odluka o sankcijama srpskog naroda i njihovoj satanizaciji. Iz svetskih centara moći se čini sve da se što više zamuti voda ovde da bi se realizilovali prljavi ciljevi dominacije nad Balkanom. Balkan treba ostaviti na miru i balkanskim narodima i pomoći im da nađu izlaz iz ove golgote.

N: Poslednje pitanje. Kao iskusan čovjek, kao vojnik i kao humano ljudsko biće, da li ima ikakav osjećaj kada bi se ovaj rat mogao završiti, pošto je juče profesor Koljević rekao da bi to moglo da bude već za mjesec-dva dana?

RM: Profesor Koljević je politička ličnost i on verovatno ima više informacija. Ima kontakte sa političkim faktorima u svetu.

N: Da li je moguće da se završi sledećeg mjeseca?

RM: Jeste Vi oženjen čovek?

N: Da jesam, dvoje djece…

RM: Jeste se Vi ikad posvađali sa svojom ženom u životu, u braku?

N: Nisam…