Nepredvidljivi Sjeverni Kavkaz: Čečeni i Moskva

Piše: Ivan Otović, politikolog

Aprilski bombaški napad na metro u Petrogradu ponovo nas je podsjetio na problem sa kojim se ruska država suočava već duži niz godina. Napadi na sisteme javnog transporta, aerodrome i druge objekte nisu novost u Rusiji, samo ne dobijaju istovjetnu medijsku pokrivenost kao kada se takvi događaji dese na Zapadu. Prema dosadašnjim saznanjima glavni osumnjičeni je muškarac srednjoazijskog porijekla, blizak islamističkim grupama, moguće i samoj tzv. Islamskoj državi. Međutim kada govorimo o terorizmu u Rusiji, vrijedi istaći da je većina dosadašnjih terorističkih djela bila na neki način povezana sa Sjevernim Kavkazom.

Prije svega neophodno je razumijeti šta tačno predstavlja Sjeverni Kavkaz. Ovaj region naseljava na desetine različitih etničkih grupa čerkeskog (adigejskog), turkijskog, iranskog i slovenskog porijekla. Pored etničkih postoje velike razlike između grupa po pitanju religije, jezika i društvenog uređenja. Politike koje su sprovodile centralne vlasti iz Moskve bez obzira da li se radilo o carskim, sovjetskim ili onim Ruske Federacije često su nailazile na protivljenje stanovnika Sjevernog Kavkaza.

Tokom istorije ovo protivljenje se često predočavalo kroz otvoreni oružani sukob sa ruskim vlastima. Među kojima se izdvajaju ustanak žitelja današnje Čečenije i djelova Dagestana pod vođstom Šeika Mansura u XVIII vijeku, ustanak Imama Šamila koji je trajao od 1829. do 1859.godine, kao i nedavni čečenski ratovi.

Ne čudi onda činjenica da su građani Ruske Federacije sjevernokavkaskog porijekla najmanje integrisani u rusko društvo, većina njih nije prihvatila ruski/rusijanski identitet kao što su to uradile neke druge etničke grupe.Posebno vrijedi istaći Čečene, narod koji je tokom istorije bio glavni suparnik ruskim vlastima na prostoru Sjevernog Kavkaza.

Vjekovni „neprijatelji“ Moskve

Nekoliko činjenica je važno imati na umu kada se govori o Čečenima. Radi se o skupini etnički i jezičkih srodnih klanova koji sve do sovjetskog perioda nisu imali izgrađen zajednički nacionalni identitet. Zemlja Čečena nikada nije bila dovoljno plodna da obezbijedi hranu za sve, glad i nemaština su bili dio svakodnevnice. Siromaštvo, nezaposlenost, korupcija i loša putna i komunalna infrastruktura su problemi sa kojima se i danas Čečenija uprkos brojnim subvencijama centralnih vlasti nije u stanju da se ozbiljnije nosi.

Čečeni sve do početka devedesetih nisu uspjeli da uspostave bilo kakav vid političke organizacije koji bi se mogao podvesti pod termin država. Jednostavno nijedan od čečenskih klanova nije bio u mogućnosti da nametne svoju vlast drugima, samim tim Čečeni su bili još manje spremni da prihvate vlast nametnutu spolja. Odmjeravanje snaga carske Rusije i Čečena na prostorima Sjevernog Kavkaza započet u XVI vijeku može se posmatrati kao izvorno religijski sukob, pravoslavnog hrišćanstva i islama.

Pored religijskog ovaj sukob se mora posmtrati i kao sudar sa jedne strane snažno centralizovane i imperijalistički nastrojene ruske države, i sa druge strane predfeudalnog čečenskog društva lišenog bilo kakvih elemenata centralizovane vlasti. Od tada je prošlo je nekoliko vjekova ali kulturološki i politički jaz koji tada postojao između Čečena i ruske države još nije ni danas premošćen.

Staljinova deportacija Čečena 1944. godine u udaljene predjele Srednje Azije, kod Čečena jača nacionalni ponos, solidarnost, a kod nekih se javlja jaka želja za osvetom. Mnogi stručnjaci za Sjeverni Kavkaz ovaj događaj smatraju ključnim za razvoj savremenog čečenskog nacionalizma, čitave generacije bivaju obilježene traumom deportacije. Upravo će oni biti glavni nosioci čečenskog separtističkog pokreta koji je devedestih de fakto doveo do stvaranja nezavisne čečenske države ili kako su je oni nazvali Čečenska Republika Ičkerija.

Osnivač Ičkerije i njen prvi predsjednik bio je Džohar Dudajevbivši visoki oficir sovjetske armije. Njegova borba za nacionalno „oslobođenje“ Čečena bila je inspirisana ideologijom „Trećeg svijeta“, prema kojoj su svi starosjedalački narodi imali pravo i obavezu da se svim sredstvima bore protiv kolonizatora. Kako se radilo o sukobu dvije neravnopravne strane onoj slabijoj je sve dopušteno kako bi se održala u „igri“, barem tako su mislili oni koji su bili na čelu Čečenije. Terorizam postaje jedan od glavnih vidova borbe protiv ruskih službi bezbjednosti i uopšte protiv ruske države.

Uvezena ideologija

Uprkos tome što Ičkerija nije međunarodno priznata ona je u periodu do Drugog čečenskog rata (2000. god.) bila suštinski nezavisna u odnosu na središnje vlasti u Moskvi. Svega tih nekoliko godina bilo je dovoljno većini stanovništva da shvati da živi u „urušenoj državi“, koja nije u stanju da zadovolji osnovne potrebe građana. Politička elita samoproglašene Ičkerije nije mogla da kontroliše brojne paravojne formacije, kao ni da spriječi neprestane sukobe između različitih čečenskih klanova. Stanje se još više pogoršava nakon neuspješnog pokušaja Moskve da silom povrati kontrolu nad odmetnutim djelom svoje teritorije.

U Prvom čečenskom ratu 1994.-1996. godine na strani čečenskih separatista borio se veliki broj mudžahedina iz arapskog svijeta koji su sem oružja i novca sa sobom donijeli nešto još opasnije, radikalni islam. Strani borci od kojih su mnogi bili veterani Avganistanskog rata propovijedali su „čisti islam“ koji po njima predstavlja povratak korijenima islama iz doba proroka Muhameda, zabranu idolopoklonstva i ostalih paganskih običaja i kultova, kao i neprihvatanje svih zapadanjačkih proizvoda, ideja, politika usmjerenih koji su u suprotnosti sa načelima islama. Takođe, oni pozivaju na jedinstvo svih muslimana Sjevernog Kavkaza, borbu protiv korupcije, nepotizma i ekonomske nejednakosti.

Političko vođstvo Čečenije ne gleda blagonaklono na pojavu radikalnog islama koji je bitno različit u odnosu na „domaći“ sufijski islam, međutim nema snage da se ozbiljnije suprostavi onima koji ga zagovaraju. Upravo po okončanju Prvog čečenskog rata ključne figure u Čečeniji postaju dva pobornika radikalnog islama, Saudijac Ibn al Katab i Čečen Šamil Basajev. Njih dvojica će do okončanja svojih života biti glavni organizatori većine terorističkih napada na teritoriji Ruske Federacije.

Šamil Basajev glavni osumnjičeni za upad terorista u moskovsko pozorište Dubrovka 2002. i napad na školu u Beslanu 2004., likvidiran je od strane ruskih bezbjednosnih službi 2006. godine, nekoliko godina unazad istu sudbinu je doživio Al Katab. Na njihovo mjesto stupa Doku Umarov, koji će osnovati Kavkaski emirat, labavi savez sjevernokavkaskih terorističkih ćelija, čiji će članovi počiniti brojne terorističke akte na podrčju Sjevernog Kavkaza. Uspon Islamske države u Siriji i Iraku u proteklih nekoliko godina dovodi do slabljenja Kavkaskog emirata, a nakon smrti Umarova 2013. Kavkaski emirat skoro da je prestao da postoji.

Čečenija danas

U prošlosti Čečenija je bila glavno poprište sukoba na Sjevernom Kavkazu ali dolaskom Ramzana Kadirova na vlast 2004. stanje se stabilizuje. Kadirov sebi svojstvenim metodama, uz prećutnu saglanost Moskve, uništava većinu terorističkih ćelija u republici. S druge strane teroristi postaju sve aktivnije u do tada relativno stabilnim sjevernokavkaskim republikama poput Karabadino-Balkarije i Karačajevo-Čerkezije.

Čečenija je danas relativno bezbjedno mjesto za život, ali ne i za one Čečene koji nisu spremni da prihvate autoritativni stil vladavine Ramzana Kadirova. Moskva je veliki dio ovlašćenja u oblasti bezbjednosti prenijela da naoružane snage pod kontrolom Kadirova čije postojanje nije u skladu sa ruskim zakonima. Međutim Moskva i prije svih ruski predsjednik Vladimir Putin bili su prinuđen da „popuste“ Kadirovu zarad obezbijeđivanja mira.

Takozvani „kadirovci“, odnosno naoružane paravojne formacije pod kontrolom Kadirova, pokazale su zavidne rezultate u borbi protiv čečenskih terorista i separatista. Moskva na Sjevernom Kavkazu prije svega želi da vidi željene rezultate, kako se dolazi do njih je pitanje koje se često stavlja i drugi plan.

Teško je predvijedeti do kada će Ramzan Kadirov, a samim tim i Moskva držati situaciju u Čečeniji pod kontrolom, a mirna Čečenija je od ključne važnosti za stabilnost cjelokupnog Sjevernog Kavkaza. Istorija je pokazala da se dugoročna stabilnost jedne političke zajednice temelji na sistemskim a ne personalnim rješenjima.