Nesvjesno, a naše

Da vidimo, dakle, čega li to novog ima na staroj političkoj sceni Crne nam Gore, jer se u avgustu mjesecu situacija poprilično umočvarila pa se na površini zabokrečine nahvataše nekolike mušice koje su tek uprazno zarefrenovale: premijer Duško opet Trampova žertva (dokle, more); ljetnja dvijehiljadeosamnaesta sezona neuporedivo bolja od prošlogodišnje `017-te (dabome, nego šta); svakim danom postajemo sve tolerantnije te društvo demokratije koje razumije da je EU njegova stoprocentna svijetla budućnost (naravno, nego kako).

Zvuči poznato? Aha, ali je, tim prije, dibidus antirealno.

Tačno, politika, kako smo je barem mi ovdje prisiljeni životariti evo trideset godina, jeste ex nihilo nihil pojava; to je srce nerealnog, suština apsurdnog i ekspanzija banalnog. Sve dok nema – niti se na vidiku nazire – nikakva opipljiva promjena – da ne kažem materijalna, jer ona ti, brale, iziskuje konkretno djelovanje, a, kako već znamo, tzv. „građanska opozicija“ dela isključivo u vodama teorije, ni da, jebote, živimo u Švajcarskoj, pa će se kulturnim dijalog sve već postići, itd. – to ti je u nas proporcijalno više politike. Otud se svaki nemislenik na svoj način a o narodni trošak (čitaj: groš), bavi politikom, te ne čudi da je ovako ubistvena; gdje god zaviriš, nešto li zagrebeš, ama šta god da odškrineš, odande te silovito zapuhne nekakvo političko mišljenje, sve bolje od boljeg, i neoljevičarskije od prethodnog. – „Nema inžinjera. Nema lekara. Nema zubara. Ima samo političar!“ Radomir Konstatinović.

Na ovoliko prostora toliko politike, to se rijetko gdje može iščačkati, čak i ostatak brdovitog Balkana u odnosu na nas predstavlja realnosti malih politika.

Ma, ni tolicko…

Unekoliko uozbiljimo inače nasmrt ozbiljnu stvar i zavrtimo poentu: samo naizgled – utuvimo ovo! – politika govori ono što svako misli, dočim na ravni bližoj istini, ona svim raspoloživim sredstvima prećutkuje pakao realnosti kojeg sama proizvodi.

Što se tiče uvodnog pitanja o novostima na političkoj sceni Crne itd., naravno da nema ništa, izuzev vječnog vraćanja istog koje ako ništa drugo a ono bar privremeno sedativizuje rad traume koju inače u ovom ojađenog kolektivu prekomjerno proizvodi.

(Što se tiče P. Sekulićevih i Miška Obrada Stanišićevih više nego skupih putašestvija a sve o državnom trošku, ma ko jebe takvu sitnicu, kad se radi o velikim politikama pare nisu problem, sve dok se sledi obećavajuća ideja. A sledi se, itekako…)