Nevidio

Piše: Vojislav Karadžić

Kako da se oko udjene u te uši iglene?

Tjesnac mu tijelo, virovi utroba
Ne zna ni za svijetlo ni za doba
Ni kad ga milost Božja razobruča
Kad mu skroji vijenac, dade ključa!

I dok podnevna julska prži jara
Hor vodeni tamom Nevidija izgara
Tu gdje ljepota od iskona prebiva
Tu se biser – Komarnica u kanjon uliva!

Prvo što pomisliš gdje su nebesa
I kakva to ruka vodopade isklesa
Kako se u korito udijevaju i ljube
Kakvim se dlijetima klanci dube!

Gledaš i kad ga nadlijeću ptice sure
Dok dolje ispod okomite klisure
Vali k’o vranci krilati jezde i pjene
Dok im perje u nevidjelici ne svene!

A mi, ispod jata nebeskih svjetlosnica
Ždijemo vatre logorske, zareć lica
Da nam Nevidio sabira pokoljenja za nauk
Uz blagoslov prirode, Komarnice vječni huk!