Neželjeni trijumf Zorana Kalezića

Piše: Prof. dr Dragan Koprivica 

Sinoć sam na jednom od najuglednijih muzičkih kanala narodne muzike na Balkanu i šire, RTS Kolu, gledao veliki koncert najvećeg vokalnog soliste narodnog melosa Crne Gore, Zorana Kalezića. Ne po prvi put, jer je taj moćni koncert održan u velikom Centru Sava u Beogradu 2016. godine, pa je dosad u Srbiji repriziran bar petnaestak puta, kao vrhunski muzički spektakl i praznik narodnog, posebno crnogorskog melosa.

Ali tužni srbofobični Javni servis (tobož svih građana), za ovih pet godina, nijednom nije našao za shodno da se u Crnoj Gori emituje snimak ovog koncerta, na kojem je blistala upravo naša, crnogorska narodna muzika.
Kalezić je pritom u muzičko ruho odjenuo i stihove najvećeg lirskog pjesnika Crne Gore, Aleksandra Lesa Ivanovića. Ali, i pored svega toga, njegov trijumf je za šefove RTCG ostao neželjena priča zbog mrskog im Beograda, u koji trče kad god stignu.
Nije od značaja bilo ni što je na velikom filmskom platnu iza Zorana blistao lik velikog vladara i pjesnika, Njegoša… Ni što je blistala kapela na Lovćenu… TVCG je bio i ostao čvrsto na kursu sad već propalog režima: da je Kalezićev koncert u Beogradu štetan po našu zemlju, a to može biti stav samo ograničenih, rigidnih i zaključanih malograđanskih umova.
Koncert Zorana Kalezića u velikom Centru Sava, gdje je bilo prisutno skoro pet hiljada gledalaca (!), predstavljao je i svojevrsnu krunu karijere ovog neponovljivog umjetnika. A treba priznati i činjenicu da od svih umjetnika iz Crne Gore jedino Zoran Kalezić u narodnoj, i Sergej Ćetković u zabavnoj muzici, mogu popuniti Centar Sava do posljednjeg mjesta. Njih dvojica, i zasad više niko. Ali je Uprava RTCG i tu tvrda srca bila, i Kalezićev trijumf u Beogradu odbacila… Zato, po čelnicima Javnog servisa, tog koncerta, naprosto, nije ni bilo…
Tako su gledaoci, koji još uvijek umiju da zalutaju na „objektivni“ prvi kanal TVCG ostali uskraćeni za pravi muzički spektakl, za trijumf naše muzike u drugim zemljama, za sjajnu atmosferu na koncertu, na kojem je oduševljena masa stajala i pjevala zajedno s Kalezićem. Naš Zoran je fantastično pjevao uz pratnju velikog orkestra maestra Miše Mijatovića, a gosti su bili naš Mirko Rondović i Aco Pejović, i specijalni gost Halid Bešlić, i to nakon duge pauze u Beogradu. Kalezića je pratio veliki hor, i duet, brat i sestra, Deana i Dejan Đekić, pa je muzički spektakl bio u potpunosti zaokružen…
Pjevajući redom svoje najveće hitove, a zatim i na engleskom „Zelenu travu doma mog“, Zoran je na kraju sišao u publiku, izljubio se s kraljicom narodnog melosa Lepom Lukić i drugim velikanima muzičke scene, rukovao se s gledaocima finiširajući svoj veliki muzički šou.
Ali ništa od svega toga nije pomoglo da TVCG „prelomi u mozak“ i emituje koncert iz Sava centra, kao trijumf naše, autohtone crnogorske muzike u Beogradu, u interpretaciji našeg muzičkog umjetnika, pa je time direktno pokazano kakvi sve umovi još uvijek vladaju Javnim servisom.
Crna Gora je mala, pa se zna i bizaran detalj da je Kalezić na kraju trijumfalnog koncerta ostao u minusu nekolike hiljade eura, ali je bio puna srca, što je njemu jedino važno. Poznato je i da su „Plantaže“, koje su rasipale milione na miljenike režima, za realizaciju koncerta dale „cijelih“ dvije hiljade eura. Smiješno, ali to smo mi. A zašto ne navesti i detalj da je Zoran, pošto nije bio miljenik sad već bivše vlasti, morao od skromne penzije asfaltirati put do svoje kuće. A i danas je svjestan činjenice da su dosad najgore prolazili oni koji su bezinteresno voljeli svoju Crnu Goru.
A, pošto nije dobio Trinaestojulsku nagradu za životno djelo, kad se bolje pogleda ko je sve dobio, povrijeđenoj duši umjetnika mora biti bar malo lakše. Takva je bila režimska Crna Gora. No, pravda je spora, ali dostižna.