Nihilističko odbiće ljepote svijeta

Piše: Slobodan Radomirov Milić

Još se nije desio slučaj kod nas da se iskaže i utvrdi iskreno i savjesno prava vrijednost djela jednog pisca za njegova života. Na Cetinju i u Titogradu je živio i radio jedan rijedak pjesnički talenat, povučen i skroman, ne odavajući da u njemu gori gori lirski oganj, čiju će vrelinu prenijeti u pjesme zapisivane rijetko, ali ne možemo znati koliko bijahu nošene prije zapisivanja. Stidljivo ih je objavljivao po časopisima. Živio je među nama korifej lirske vatre, opet kažem, tiho i nezapaženo.

Prve pjesme objavio je u beogradskom „Vencu“ kao šesnaestogodišnjak a objaviti u tom časopisu morao je biti pjesnik.

Kasnije se to itekako potvrdilo. Leso je bio jedan od trinaestoro djece, a taj broj bio je srećan i nesrećan. Nećemo ulaziti u istorijat porodice, to imamo u sabranim djelima koja su upravo izašla iz štampe.

On je pjesme rijetko stvarao i prikazivao, ali izgleda za vječnost ili bolje dok je svijeta i vijeka. Pojam vječno je nešto bez početka i kraja.

Ono vječno u pjesmama tjera nas da se vraćamo njima dugo poslije pjesnikove smrti – a pjesnik ne može biti smrtan i ako je od njegove fizičke smrti proteklo pola vijeka. Ipak za smrtne i to je vječnost.

Upravo nas je ljepota svijeta i povjerenje u nju natjeralo da se vratimo pjesmama Aleksandra Ivanovića Lesa poslije pola vijeka. Nižemo pjesme ne zastajkujući i, čitamo i vidimo kakvu je muku mučio dok je posmatrao ljepotu svijeta i od nje otimao najljepše cvjetove kojima je gradio svoje „cvjetove zla“. Te pjesme danas su za nas ruže a za njega bijahu bodlje i čapuri.

Lesove knjige nam liče na boce sa porukama koje se bacaju u more i nalaze poslije posla vijeka a nekada i nakon vijeka. Te boce bijahu njegove nade da će ipak stići i doprijeti do svoga čitaoca. I kada otvorimo nađene boce učini nam se da iz njih izvija lirski nihilizam. Da se on sastoji od raznih činilaca davnog djetinjstva, od mirisa cetinjskih lipa pa do kiša i snjegova koji se survavahu kao magle niz lovćenske strane. A djetinjstvo je za pjesnika arteški bunar i pjesnik ne zna sa kojih strana, iz kojih dubina i visina dopiru do njega nadahnuća i inspiracije.

No on je sigurno naslijedio njeguški i cetinjski pesimizam i nihilizam o brzoj prolaznosti ljepota svijeta, i to baš od Njegoša, a dobro je znao lirske minijature u Njegoševom djelu. Ja ovo pišem kao pjesnik i vidim tu vezu koja mi otkriva u ovo strašno popodne oblaka, kiše i grmljavine, ovdje u Podgorici. A možemo zamisliti grdne oblake i uporne kiše koje su pritiskali stisnuto Cetinje. Kakvi su gromovi tutnjali po Lovćenu i iznad varošice i koji nosahu sliku smaka svijeta. Kako je tek bilo Njegošu pri ognjištu i uz lojanicu da sluša ljutito prolamanje gromova i ljutitost Crnogoraca.

Zato njegova lirika nema humora niti ironičnih tonova. On je slavio ljepotu svijeta onakvu kakvu je vidio i doživio. Ne volim da se služim citatima, strašno me opterećuju, jer mislim da mi u mislima nešto fali. Navešću rečenicu Zorana Mišića iz eseja „Poezija i budućnost“, a koja ima izrečenu misao sa poezijom o kojoj je riječ: „Pravi pesnikov poziv nije ni da razumije svet, ni da ga menja, već da ga proslavlja“. Odmah nam pade u oči da su proslavljanja kod Lesa bila rijetka i veoma uspjela. Upravo u ovome naš pjesnik je našao razloge za poeziju. Ljepota davnog djetinjeg svijeta sa godinama počinje da blijedi pred nezajažljivom stvarnošću koja nas je izmamila na prokletu traku prolaznosti. Upravo o prolaznosti koja je kod Lesa puna jada je rodila njegov liriski nihilizam. Tu, na toj nepovratnoj traci počinje gledanje u smrt, ništavnost i sveopštu besmisao koji postaju krine pojedinih pjesama.

Pjesnik se jedino ne može sakriti pred ništavilom i besmislom da neće više postojati, obuhvaćen đavoljim i nevidljivim nihilizmom. Zato i daleko gledanje unazad, zadubljeno u djetinjstvu zahvata iz njega i otima sve što je dobro za poeziju i pretvara se u nihilizam kao u pjesmama „Kari Šabanovi“, i u „Jutra jugova“. Uz njih je metafizičkonihilistička usamljenost čapura sred kamene pustinje koja je jedino vidljiva i pojmljiva pjesniku.

Poezija Lesa Ivanovića nije ponavljanje lirskih motiva, već novo fantazmagorično i inspirativno vaskrsavanje motiva i likova zahvaćenih većinom iz djetinjstva, koja uvijek postaju nepresušno vrelo novih nadahnuća i osobenih.

Današnji pjesnici ili bolje oni koji danas pišu pjesme, potpuno su izgubili povjerenje u ljepotu svijeta ili su sami izgubljeni u njoj. Možda nisam daleko zašao ako kažem da su izgubili povjerenje u svemu u ovom opakom svijetu, najopakijem od svih svjetova. Ljepota prirode, ljepota kamene pustinje, cetinjskog splina koji morom pritisaka niske i uboge kuće i ljepote ulica sa bagremovima i lipama.
U jednom razgovoru sa njegovim sinom Momom rekoh da se miris lipa izdiže kao metafizičko priviđenje iznad cetinjske = podlovćenske tuge. Tako je i nastala moja pjesma „Miris lipa“ koju je uvrstio u sabrana djela. Mene kao i naredne generacije naročito opijaće mirisi cetinjskih lipa i kao magnet iznova privlačiti Lesovoj poeziji.

Ja sam ponio mirise trava i divlje bijelo rascvjetane djeteline idući za ocem otkosima ili sjedeći i slušajući fijuke kose. Jedino to ću ponijeti na onaj svijet a ostaće u priči i pjesmi na vjeki vjekov.