Nik… Niko… Ništa… Svašta

Piše: Emilo Labudović

Javio se Nik. Javio se neprozvan i ničim izazvan, ali javio se tek koliko da se zna da je tu, da je budan i da „dok je njega, Srbi neće proći“! Nik, onako razbacan i raspojasan (silan Turčin, rekla bi moja pokojna baba, kojoj su svi drugi bili ili Švabe ili Turci) opet je izvadio onu stvar (ma, kakva stvar – stvarčica) na ojađene Srbe u Crnoj Gori i prokazanoga im lidera Andriju. I kao što onomad reče da će, ako srpski jezik dobije status službenog, upotrijebiti sva sredstva (koja? ostade nedorečen i nedokučiv) tako i sada Andriji i njegovima zaprijeti da će se – organizovati. Zbog čega, to samo Nik zna. Ko mu i ko im čime prijeti, to ni sam Nik ne zna. Ali zato zna da se organizuje i da uzvrati.

Ako bi se ovo Nikovo novo kurčenje izuzelo iz konteksta unutrašnjih i međunarodnih prilika ispalo bi samo gola sprdnja. Ali nije. Riječ je o dobro sinhronizovanoj akciji, planiranoj i dirigovanoj (zna se odakle) akciji koja u svemu korenspodira sa mahnitanjem i kurčenjem Kurtija po Kosovu. Jer, ako se pažljivo analiziraju i vremenski determinišu, uvijek za rezultat imamo eho pogoršanja stanja Srba na Kosovu i neku novu, sumanutu Kurtijevu akciju. A da se sjenka „dvoglavog orla“ ne vije samo nad Kosovom i da su njegova krila obuhvatila čitav prostor sa albanskim življem, osim Nika, svjedoči i slučaj osnovnih škola u Sjevernoj Makedoniji. Po riječima makedonske ministarke prosvete, Vesne Janevske, u nekoliko tamošnjih škola priređene su priredbe povodom Dana albanske zastave, u kojima su djeca bila obučena u uniforme UČK i naoružana replikama oružja. A roditelji su zdušno pozdravljali ove vjetrove rata i krvoprolića. Albanski orao se tih dana vijorio i Crnom Gorom, ali to nikoga nije iritiralo, pa čak ni „belvederce“, jer samo je važno da nije „trobojka“!

Ali, nijesu problem Nik i njegovo ačenje, taman posla. Pas lanuo – vjetar odnio, opet bi moja baba. Jer, da se ovo povampirenje fašizma koji kosovske Srbe drži u konclogoru gorem od Mauthauzena ne odvija pod skrivenim i neskrivenim pokroviteljstvom Brisela i Vašingtona, Nik bi bio Niko i Ništa. Ovako, sve je mnogo, mnogo ozbiljnije. Briselska administracija, najnedemokratskija institucija u ovom trenutku, manirima sličnim onima kojima je Hitler trerirao prava Sudetskih Njemaca, žmuri na oba oka na fašističko bestijanje Kurtija i njegovih istomišljenika u djelovima Sjeverne Makedonije i Crne Gore. To glađenje dračom, kako kaže narod, pri čemu se u jednoj ruci drže prava kosovskih Srba a u drugoj gvozdena batina Kurtija, Svečelje, Vjose i ostalih, neodoljivo podsjeća na predvečerje Velikog rata i do tada nezabilježenog stradanja čovječanstva.

A Crna Gora, tigar na Balkanu i zemlja jednim korakom u predvorju EU, zemlja zakleta antifašizmu, s obje je ruke u tom tijestu. I, sve kao da neće, mijesi li, mijesi. Zahvaljujući toj sumanutoj i samodestruktivnoj politici prema svojim korijenima, prema svom a za račun drugih naroda, tom zavlačenju glave u pijesak pred nadolazećim fašizmom u njegovom najgorem izdanju, Nik, Niko, Ništa i Svašta, sa sve Gencijem i družinom, mogu da arlauču, viju tuđe zastave i ponašaju se kao da je Crna Gora samo njihov tamni vilajet. Đedovi nam se prevrću u grobovima.