Njegoš: 210 godina od rođenja

Piše: Nikola Malović

Zamke su po vremenima rastegnute uvijek iste.

Ili ljubiš slobodu. Ili misliš da si zaradio, njenom prodajom.

Nesreća do neba je u tome što i bi i srpski stranački prvaci iz zadnjeg dijela sebe izbacili plavu zastavicu sa žutim zvijezdama u krugu ako bi ih neko tokom ručka predviđenog za sluge ubo jače prstom u stomak.

Bez ikakvih škola na tom gorskom ostrvu slobode, bez ikakvih puteva, bez ikakve infrastrukture i ma kog oblika privrede – Njegoš je ispjevao misli koje se od Homerovih, ili Eshilovih, razlikuju po tome što su hrišćanske.

„Crna Gora je poznata po viševjekovnoj borbi za slobodu, zato sam ponosan što danas šaljem jedinca da brani mir u Avganistanu!“ – rekao je onomad na crnogorskoj televiziji s nacionalnom frekvencijom otac koji je deboto u duhu fraze koja donosi pare (baška što može odnijeti život i sjeme) – ispratio sina u tuđi rat. Isti mentalni sklop može danas da isprati iz Crne Gore jedinaca koliko treba da se porazi Rusija, jer je Rusija, iz rakursa kolektivnog Zapada zlo neviđeno.

Umjesto da su crnogorske ustaše iskorijenjene vremenom, umjesto da su tokom obaveznog školovanja denacifikovane i pacifikovane, te su orke – tolkinovskim jezikom rečeno – preživjele, kao da ih je neka sila čuvala u geopolitiškoj retorti, za ne daj vraže.

Naučeni kako da se medijski bijelim ogrnu binjišem, oni na sebe crni ogrtač namiču: vjeruju u €, navijaju za EU, po opredjeljenju su Montenegrini, a po ubjeđenju anti-Srbi.

Ratuju oni i dalje, za mir. Nesreća do neba je u tome što i bi i srpski stranački prvaci iz zadnjeg dijela sebe izbacili plavu zastavicu sa žutim zvijezdama u krugu ako bi ih neko tokom ručka predviđenog za sluge jače ubo prstom u stomak.

Ako bi ih, pak, nabo punom šakom kao vreću provincvijalnog merda bez mrve kičme, iz svih bi korumpiranih političkih zadnjica iskočila američka prugasta bandijera. Svi su naši srpski i nesrpski političari, kao onda za K-19 proceduru spremni, sada spremni za novo konačno rješenje.

I to je ono što je, istorijski gledano, poražavajuće.

Pazimo…

Njegoševi se stihovi slušaju, pjevaju, čitaju, i uče napamet od 1847. g. – tako da nedopustivu drskost predstavlja ne shvatiti šta je pjesnik htio da kaže. Zapravo: tu i nema što da se shvati. Da je 400 godina Njegoš sebe doživljavao kao Srbina, a ne 210, očima koje ne žele da pročitaju Srbe u Crnoj Gori i Boki – bilo bi nedovoljno.

Upravo zato što je Gorski vijenac žanrom filozofsko-teološki ep u dramskoj formi, to Djelo daje odgovore i na sva aktuelna društvena pitanja. Crnogorska elita, uključujući i opozicionu, srpsku (da tragičesko sobitije bude veće!), pragmatična u sluganjstvu, utrkuje se da zaradi poene s đavolom sve tikve sadeći.

Licemjerju otud nema granica: avganistanska (za početak?) sramna vojna epizoda proglašava se uspjehom i čašću. Čega se pametan stidi, budala se ponosi. Misteriozni zvuk koji se od Dunava do Boke Kotorske čuje s vremena na vrijeme potiče od Njegoševih kostiju: okreću se u grobu, ali ne pod krovom kapele Sv. Petra Cetinjskog na vrhu Lovćena, ondje gdje je testamentom vladika zavještao da jedino želi da bude sahranjen, nego u mauzoleju, izgrađenom po zamisli komunista, na mjestu srušene crkve.

Bez ikakvih škola na tom gorskom ostrvu slobode, bez ikakvih puteva, bez ikakve infrastrukture i ma kog oblika privrede – Njegoš je ispjevao misli koje se od Homerovih, ili Eshilovih, razlikuju po tome što su hrišćanske.

Bokeljski đak, hercegnovski učenik, Petar Drugi Petrović Njegoš, naučio nas je lekcijama u borbi za slobodu. Ko god kaže da su lekcije prevaziđene, da to više nisu ona vremena, da nema Turaka, na simboličnoj ravni nije rekao ništa: ponovo se odrodilo plaho i lakomo.

Zamke su po vremenima rastegnute uvijek iste.

Ili ljubiš slobodu. Ili misliš da si zaradio njenom prodajom.
(Izvor: Pečat, 10. mart 2023)

Njegoš i Boka: zanimljivosti

Mladi Radoje Rade Tomov školovao se u Boki, u Herceg Novom, na Toploj (1825-1827), kod učitelja Josifa Tropovića, jeromonaha, sabrata savinske manastirske obitelji.

Uvijek kad odlazi u svijet, a to je za običnog Crnogorca značilo ne dalje od Boke, Njegoš odlazi iz Kotora u Trst, Beč, Petrograd, Veneciju, Padovu, Napulj, Firencu, Pizu, Đenovu, Torino, Milano, Rim…

Kao gost Srba rimokatolika, plemića Ivanovića iz Dobrote, Njegoš će u njihovoj palati, u doba austrijske okupacije, napisati pjesmu o kojoj svjedoči postojeća spomen-ploča: U ovom domu / braća Ivanovići / ukazali su gostoprimstvo / NJEGOŠU / koji im je ispjevao pjesmu / „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“ / Postavljeno 1951. Početak pjesme glasi: Kako odoh iz slabodnih gorah, mišljah u njih Srpstvo ostaviti, a međ tuđim uljesti narodom, kom običaja ni jezika ne znam…

Njegoš je na Prčanju, u Boki, u kući Mata Filipova Lukovića, neposredno prije negoli će ga bolesnog Crnogorci u poltroni na rukama iznijeti na Cetinje, napisao testament.

Prvo izvođenje Njegoševog Gorskog vijenca dogodilo se u Boki, 25. februara 1851.

Kuriozitetno, prvi spomenik podignut Njegošu u Crnoj Gori, podignut je 1954. u Boki, i to u porti rimokatoličke Župne crkve na Prčanju. Zasluga je to don Nika Lukovića (1887-1970). Predstavlja jedan od Meštrovićevoh odlivaka iz 1932, koji je vajar poklonio Odboru za podizanje Njegoševog spomenika u Beogradu.

Prva od danas mnogih kopija Njegoševe kapele (srušene na Lovćenu 1972), zaslugom pok. o. Momčila Moma Krivokapića, podignuta je u Boki, na Prčanju, 1982.

Prvo i za sada jedino javno integralno čitanje Njegoševog Gorskog vijenca, u organizacii hercegnovske Knjižare So dogodilo se na Petrovdan 2005, na skalama ispod heraldičke Sat kule, pred publikom na glavnom gradskom trgu.

Fototipsko izdanje prvog izdanja Gorskog vijenca (Beč, 1847), prva je i do sada jedina dokumentovana knjiga koja je oplovila vijugave konture Boke Kotorske (tokom ekspedicije „Bavižela“, 2016).