Njegoš i srpski kulturni obrazac

JU Muzeji i Galerije Nikšić, organizovalo je serijal predavanja u čast našeg velikog Njegoša. Serijal pod nazivom „Slavno ima Njegoš“. Druge večeri, u subotu 13. novembra, na dan Njegoševog rođena, pred punom salom Gradske kuće, predavanje je održao prof. dr na Bogoslovskom fakultetu u Foči, protojerej stavrofor Darko Đogo.

Njegovo predavanje prenosimo u cjelini:

Piše: Darko Ristov Đogo

Njegoš je naš savremenik. On je svakako naš svevremenik, pa time i savremenik. Ali kada ustvrdimo da njegova misao nimalo nije izgubila već, štaviše, dobila na savremenosti kako je vrijeme prolazilo, mi time ne ukazujemo samo na produbljivanje naših njegošoloških znanja ili na špenglerovsku sinhronost duhovne pozicije naroda koji je osuđen da u istorijskom smislu ponavlja XIX vijek koji iz prvog pokušaja nije položio prolaznom ocjenom iz predmeta uobličavanje nacionalnog kulturnog obrasca.

To da je Njegoševa egzistencijalna pozicija naša i naša – Njegoševa, samo-očigledna je istina koju znamo svaki put kada sa uzdahom započnemo neki od njegovih stihova: „a ja gdje ću, a ja sa kime ću…“ Litijsko kolektivno egzistencijalno iskustvo uvijek nam je ishodilo i vraćalo se Njegošu: „nada nema prava ni u koga, do u Boga i u svoje ruke“. „Muž je branič žene i đeteta/narod branič crkve i plemena“. Temeljna su to iskustva koja nikada nisu nestala iz našeg bića – pa su se u potonje vrijeme samo aktuelizovala, razvila, dozvala su se naša čitanja sa našim životima.

Ovdje, međutim, naglašavajući Njegoševu savremenost, ukazujemo na nešto drugo: na potpunu aktuelnost njegovog svakidašnjeg problemskog horizonta, koji je gotovo identičan onom našem sadašnjem – čak i u onim mikrokulturalnim nedoumicama koje počesto smatramo upravo novima, ali koje susrećemo već kod najvećeg srpskog pjesnika. Jer odveć često smo skloni da povjerujemo da je jedan fenomen naše kulture istovremen svome imenovanju tj. da se on pojavljuje tek onda kada se za njega našlo ime. Uzmimo, na primjer, sklonost isuviše mnogo srpskih književnika i kulturnih poslenika da svoju duhovnu i identitetsku poziciju poistovjete sa onom ne-svojom, lažno kosmopolitskom, a danas već jasno izgubljenom u Megalopolisu. I prije nego što će je Zoran Ćirjaković uspješno nazvati autošivinističkom, ovakva identitetska dispozicija se pojavljuje u srpskoj kulturi: dovoljno se samo prisjetiti pronicljivih uvida veličanstveno senzibilnog Miloša Crnjanskog iz njegove polemike sa Nolitom (dakle, iz tridesetih godna HH vijeka) u kojima konstatuje da smo postali „kolonija strane knjige“ tj, ljudi opsjednuti stranim temama, poetikama, uvezenim doživljajima stvarnosti – pored srpske književnosti i tada i kadre da bude (iznad naših demografskih i političkih dometa) prvorazredna književnost. Ali ako se okrenemo Njegošu, tačnije: njegovom pismu svome učitelju Simu Milutinoviću Sarajliji od 25. 9. 1844, tamo ćemo naći već jasnu njegoševsku dijagnozu problema asimetrične referentnosti sopstvene književnosti u odnosu na stranu: naime, u njemu učenik piše učitelju:

„Fala ti za svagdašnju tvoju naklonost k ovome tvrdome i krvavome kraju, no srpskome od iskona. Mnogi su Srbi izlepršali na literaturno popriš[t]e, nego gotovo svi oni prebiraju tuđe posle, u tuđe oltare žežu srpski tamjan, klanjaju se i udivljavaju tuđinstvu, a srpsko sve prenebrežu, – srpsko, koje je sjajnije, bez nikakve basnoslovne primjese no mnogijeh drugijeh s njinima basnama. Ti gotovo sam dičiš se sa Srpstvom i Srpstvo s tobom. Šta će ovo reći te Srbi svoje prenebrežu?“

Ili možda mislimo da je sveopšte zahladnjenje odnosa, neki društveni manirizam i izvještačenost tek skorija inovacija u urušavanju društvenog tkiva civilizacije kojoj pripadamo, pa opet, kod Njegoša, u još jednom pismu njegovom učitelju čitamo savšren opis Zeitgeista savremenosti:

„U današnjem svijetu i naraštaju gotovo su posvuda družestvena pravila preobukla se u vidu laskanja, čista družestvenost prerodila se u nekakve fasone pune hladnoga smijeha, koji se kažu poreklom iz Pariža; ali ovo je, ja mislim, opšta pjeva visokoga prosvještenija. Ove i ovome podobne stvari ne dopuštaju bez nužde dan današnji nikoga čim obremenjavati, no ja mislim da među tobom takvijem i tvojijem vospitanikom, koji ti ovo piše, ima nešto i drugo koje blista svetijem pravilom iskreno srdečnoga ljudskoga društva“ (Pismo od 25.6.1845.)

Na poslijetku, moguće je sasvim da smatramo da su problemi i teme koji zaista jesu generisani nakon Njegoševe smrti nerješivi u njegovom besmrtnom djelu, pa opet: on je i tada naš savremenik, jer za svaku savremenu banalizaciju i redukciju on ima odgovor i riječ. Za svaku profanizaciju i blasfemiju njegovog besmrtnog lika učinjene kroz konfabulaciju o navodnoj razlici u identitetima između njega i njegovog učitelja mi možemo navesti kao argument Njegoševu napomenu Sarajliji. „znaš: krv nije voda!“ (Pismo od 30.5.1846.) ili „ja mislim Vi me najbolje razumijete“ (Pismo od 19.8.1845). Dakle: pred nama stoji jedan nepromijenjeni zadatak: ako govorimo o Njegošu i kulturnom obrascu slušati Njegoša, cjelog, svesavremenog, savremenog.
Kakav bi to bio njegoševski kulturni obrazac? Najprije: da rasvijetlimo u par riječi šta znači da je jedna kultura njegoševska, šta bi uopšte i bila kultura a šta onda jedan takav kulturni obrazac.

Najprije kulturni obrazac koji sebe naziva njegoševskim mora misliti i osjećati sasvim u tokovima koji su rodili velikog pjesnika, vladiku, vladara. Ti tokovi sežu od apostolskih vremena preko Sv. Jovana Vladimira i Sv. Save, ulivaju se u kosovski Zavjet koji je mjerilo cjelokupne istine čovjeka i svijeta kod Njegoša i kod svih onih koji govore da nastavljaju njegovim stopama. Njegoš je mjerilo naše, srpske kulture.

I zato ne postoje aspekti našeg života koji nisu njime rasvijetljenji niti je njime samjereni: niti postoji nešto u Njegoša što bi za nas bilo apstraktno, irelevantno, odveć sitno i nedostojno naše pažnje, ili, ne snilo se, dostojno našeg prezira. Njegoš je sav mjerodavan jer je sav Hristocetričan, sav slavi svoga Spasitelja. Njegoš je okrenut svome rodu i otačastvu koje nije omeđen čak ni crnogorskim međama jer on je, kako sam za sebe kaže „bez otačastva rašćerani Srbin“ („al jedno su duke jevropejski a drugo bez otačastva rašćerani Srbi“ – V. S. Karadžiću od 25.12.1850.). Zato je Njegoš nepristupačan svakome ko je prezreo Hrista i srpski konkretum hrišćanskog življenja: uostalom, da proširimo uspješnu hiperboličnu ilustraciju Fjodora Mihajloviča, kada bi mi neko na jednu stranu stavio njegovu „istinu“, a na drugu stavio Hrista, Srpstvo i Njegoša kao najznačajnijeg njegovog apostola – izabrao bih Hrista, ohristovljeno Srpstvo i hristoljubećeg i rodoljubećeg Njegoša. Tako i u samoj njegošologiji: kada bi nam neko „pokazao“ ili „doakazao“ da postoji Njegoš bez Hrista i bez Srpstva, da su Hristos i Srpstvo najznačajnije „zablude“ Njegoševe – ja bih izabrao da i Njegoševa zabluda bude moja zabluda, jer istina bez Hrista i Njegoša – nikada ne može biti istina.

Njegoševska kultura vraća nas na sami početak pitanja o kulturi. „Kultura je odnos i dijalog sa apsolutnim bićem u kosmosu i sa duhovnim sadržajima u čovekovom biću“ – kako njeno značenje određuje savremeni srpski teoretičar književnosti i kulture, blažene uspomene prof. dr Milan Radulović. Nije li čitav Njegošev život – upravo dijalog sa apsolutnim bićem u kosmosu i sa duhovnim sadržajima u čovjekovom biću? Dakle: Njegoševa misao, ona genijalna bogonalazeća sposobnost da se osjeti Apsolut u kosmosu, u istoriji, u životu i da se to svjedočanstvo bogonalaženja oprisutni kroz riječ – to je istinska kultura. Čuvstava u čovjeku ima raznih, ali kulturu čine samo ona „blagorodna“ – makar i „voinstvena“. Dakle, nije sve što se oko nas nalazi kultura – kao u deskriptivnim sociološkim leksikonima.

Masovna kultura je protivrječnost u pridjevu. Kultura traži čovjeka, njegov napor da bude bolji od sebe, da se, kako kaže Njegoš „ostre umovi ljudski“, traži vrlinu koju masovno nećemo naći. Stoga njegoševski kulturni obrazac nije samjeravanje njegoševog etosa u nekoj bezimenoj masi, već poziv na ličnu vrlinu, hrišćanski podvig koji tek kada je lični može postati i narodni, kolektivni život u vrijednostima otačastvenog bitisanja.
I odmah ćemo reći: Njegošev genij je hipersenzibilan za znakove onoga i ovoga vremena, ali on je istovremeno hiperkonzistentan i ne trpi modifikacije, relaticizacije, redukcije. Jednom riječju: njegoševska kultura je kultura otpora, istrajnosti, kontinuiteta sa duhovnim korijenima Kosovskog zavjeta i opredjeljenja. Kao takva, njegoševska kultura je kontraintuitivna vremenu svakojake identiteske labilnosti, prilagođavanja, političke i moralne fleksibilnosti i adaptabilnosti. „Šta je čovjek, a mora bit` čovjek?“ ostavlja mogućnost varanja zemlji – a ne čovjeku.
Kako živjeti njegoševsku kulturu, kako odgovoriti na to pitanje? Na jedan konkretan način koji je ujedno lični i kolektivni, samo Njegošev i ujedno naš, kao što je Hristov put samo Njegov, ali i naš, jer je On „kolektivna ličnost“. Odnos između ličnog i kolektivnog iskazujemo riječju „obrazac“: on ovdje podrazumijeva jedan odnos ikoničnog oprisutnjenja i aktuelizacije, a ne podražavanja, mimetike, imitacije. Obrazac nije forma, mada jeste norma. Kako će zapisati Ivan Iljin:

„formalizacija i automatizacija kulture protivrječe hrišćanskom duhu i svjedoče o odrođenju hrišćanske kulture. Hrišćanin ne traži praznu formu nego punu, on ne traži beživotan mehanizam, nego organski život sa svom njegovom tajanstvenošću i unutar svih njegovih tajni. On žudi za formom, koja je stvorena iz duhovno do kraja bogate sadržine. On traži iskrenu formu. On hoće da bude, a ne da izgleda. Njemu je zavještana sloboda, a ne slijepo pridržavanje zakona; i zbog toga mu zakonitost izvan duha, iskrenosti i slobode ne diraju srce.“

Dakle, govoriti o njegoševskom kulturnom obrascu ne znači dati opis manira i socijalnih tehnika komunikacije: iljinovska „iskrena forma“ podrazumijeva etičku normu, a etička norma zapitanost o suočenju sa vječnošću, ono pitanje:

„Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunca grije?“

Kulturni obrazac nije ništa drugo do internalizacija ovog pitanja i njegovo neprekidno odgovoranje: jedan „su čim ćemo“ oblik njegoševske etičke maksime. Taj odgovor nikada nije samo naš, već naših predaka, ali i naših potomaka: u ravni vječnog Bogoprisustva i Carstva Božijeg ova dva pogleda jesu jedan pogled: Obilić nas čeka u prošlosti, on nas gleda u sadašnjosti, mi ćemo se sa njim sresti u budućnosti.
Njegošev kulturni obrazac okrenut je tradicijskim, ili, još preciznije rečeno, predanjskim putevima života i razumijevanja svijeta. Izvan predanja kao hermeneutičke pozicije stajanja u toku predaka i potomaka niti mi možemo razumijeti Njegoša, niti je on mogao zamisliti sebe samoga. Tačno je da je naša duhovna situacija trajno obilježena agresivnom okupacijom od strane postmodernističkog zahtjeva da se sve dekonstruiše, da se predanje kao koncept i kao život ukine, da se, kako sa ponosom, a na svoju sramotu danas mnogi govore „ukine civilizacijski predznak“ kojim je jedino moguće garantovati Predanje kao istrajavanje u civilizacijskom toku. Ali tu i jeste vododjelnica njegoševske kulture: ona ne može tj ne smije poreći sebe ako želi da bude njegova. To znači: ona mora ostati temeljno i nedvosmisleno hrišćanska, pravoslavna, srpska, kosovsko-zavjetna. Kultura je po sebi, vidjeli smo, zasnovana na čovjekovoj sposobnosti da dijalog sa Bogom, kosmosom i sobom pretoči u jedno integrišuće blagorodno čuvstvo. Ona je zato po Njegošu ili blagorodno čuvstvo Obilića – dakle: taj napor ima jednu konkretnu civilizacijsku odrednicu bez koje je nezamisliv – ili nije njegoševska kultura.
Njegoševski kulturni obrazac tj njegoševsko zapisivanje srpskog kulturnog obrasca podrazumijeva stavroocentričnu (krstosredišnju) objedinjenost agonalnog i vitalnog principa u etičkom imperativu:

„Krst nositi nama je suđeno
strašne borbe s svojim i tuđinom“

znači: mi našu kulturu ne možemo drugačije živjeti do kao „borbu neprestanu“ u kojoj odgovaramo na pitanje o sebi i životu. Ključna riječ ovdje jeste Krst, jer samo njime konfrontacijska priroda društva postaje smislena agonalna askeza hrišćanskog načina života: borba sa samim sobom, sa „svojima“ u svim mogućim značenjima svojosti i sa tuđinom, sa kojim se možemo boriti samo ako smo se izborili sa sobom i sa svojim.
Njegoš zapravo ne razaznaje istoriju i život, metafiziku i borbu. Zato je „Luča mikrokozma“ – njegov najznačajniji metafizički spjev toliko napojen kosovskom epikom, živim agonalnim slikama:

Koplja, mači i plamene str’jele
angelskom su krvlju obojeni;
manji, viši besmrtni vojvode
na ognjenim lete kolesnicam
opojeni vojničkom hrabrošću,
strašnu borbu vojsci pokazuju;
mnogi, ljutim postignut ranama,
svrgnut padne s svoje kolesnice
na ravnine među redovima
dvije vojske krvlju okupate.

Nije samo anđelski pra-rat poprište tjelesne borbe, već je svaki naš smmisleni napor, svaka naša smislena borba – odraz metafizičke, međuanđelske, vrijednosne borbe dobra i zla, pa je zato istoriski ep – Gorski vijnac – metafizičko poprište dobra i zla, ono koje se ne smije i ne može zaobići da bi se bilo čovjekom – istinskim čovjekom, kulturnim čovjekom. Metafizika je istorija, a istorija – metafizička kao življena etika:

„Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba čovjeka.
Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!“

Ako je u osnovi kulture – nadilaželje proste biološke kooperativnosti jednnki (kooperativnosti koja nije nikakav ljudski specifikum) – onda je ujedno kultura istoznačna etici, a to znači: etičkoj zapovijesti o otporu tirjanstvu.
Da li je moguća jedna redukovana, preprana, samom Njegošu neraspoznatljiva pseudo-kultura, jedan kulturni obrazac u kome će Njegoš biti redukovan na gordeljivog malograđanina, erotskog pjesnika, licemjera sa jednim identitetom za srpske sagovornike a drugim za neke druge, na čovjeka nedoraslog da raspozna zamke svoga duhovnog uzrastanja i učitelja? Postmoderna je u jednom u pravu: ljudske mogućnosti zamišljanja i pervertovanja njegoševsko kulturnog obrasca, kao i bilo kog drugog, sasvim su bezgranične. Iako je takvo izvitoperenje Njegoša teško zamislivo, ne smijemo isključiti mogućnost da neko zaista tako zamišlja i njegov lik i njegov kulturni obrazac.

Problem takve zamisli jeste samo taj što ona nije Njegoševa. Samim tim, ona nema dijahronijsku dubinu vijekova niti eshatološku usmjerenost ka pogledu Obilića, ka naručju tihom i blagog Učitelja Hrista. Mi, opet, pripadamo kulturi besmrtnosti, onoj njegoševskoj „što sam jendom vjenča besmirtijem – smrtnu kosu ispitati neće“, makar to bili i pali anđeli „Luče mikrokozma“. Na nama je pak da se držimo onog cjelovitog, integralnog Njegoša. Njegove luče. Njegovog lica koje svojim hristolikom ljepotom i danas „životvornim vidom“ nama daje da uzrastamo u blagodarnoj kulturi njegoševskog života.

Foto: JU Muzeji i galerije Nikšić