Njegoš – mjera srpske stvar(nost)i

Predavanje o. Darka Đoga na sinoć održanoj tribini „Njegoš – imao se rašta i roditi“, organizovanoj povodom 170 godina od upokojenja Petra Drugog Petrovića Njegoša. Predavanje je organizovala Crkvena opština Priboj i Bratstvo pravoslavne omladine iz Priboja „Sveti despot Stefan Lazarević“ sa blagoslovom episkopa Mileševskog Atanasija. 

Ma koliko se govorilo i govori o Njegošu, čini se da bi imalo još ponešto da se otkrije i kaže i to ne samo zato što je njegovo djelo poznato svakom srpskom djetetu i kraju već i zato što u toj spoznaji po bliskosti svoga vladike, pjesnika, vladara vrlo često strada naša voljnost da mu se cjelobićevno posvetimo.

U tom smislu Njegoševa sudbina u našoj stvarnosti potpuno je identična sudbini Svetoga Pisma – i svehrišćanske Sveštene Spise i sveštene spise naše nacionalne književnosti mi volimo ali ih, čini se, ni izbliza ne čitamo onoliko koliko bi to bilo neophodno. Tajna ove ljubavne neposvećenosti Svetom Pismu i Njegošu – jeste tajna svih slojeva našeg bića. Ima tu onog ležernog podrazumijevanja ljubavi i pažnje onih koje volimo i za koje bismo izginuli: po spremnosti da se gine za Crkvu Božiju više nego da se Sveto Pismo čita poznati smo i kod Njegoša samog.

Ima tu teške tragedije u kojoj nam se uvijek činilo da i nema potrebe da čitamo Bogoovaploćenje i Bogoostavljenost, Veliki Petak, Vaskrs, da čitamo njegoševsku istoriju i dramu kada je već svaki dan živimo. Stopljenost Njegoša i Sveštenih Spisa potvrđivala se kroz čitav HH vijek na najdosljedniji mogući način jer su oni koji su se isti ljudi i iste ideologije trudili da dehristijanizju Srbe i udalje Sveto Pismo od nas i nas od Sveštenog Pisma, da raznjegoše Srbe i rasrbe Njegoša. Zato je danas čitanje sveštenih spisa Crkve i sveštenih spisa naše pomjesne, srpske, svetosavske Crkve – od Svetog Save preko Njegoša do Vladike Nikolaja i oca Justina – imperativ očuvanja našeg postojanja i identiteta tj našeg života i obraza.

Upravo u sveštenim spisima mi nalazimo odgovore na pitanja koja ne mogu da nas ne muče, da nas pokreću, da nas čine budnima. Od kada postoji čovjek – postoji i njegova potraga za iskonskom i istinskom mjerom života. Kako živjeti? Sa kime se samjeravati? Na koji način naći pouzdanost u vječitoj promjenjivosti prirode i čovjeka? Da li je mjera čovjeka samo njegova sadašnjost i njegova varljiva čula i prolazna tjelesnost ili je mjera života samo stremljenje ka Višnjem i drugačijem, ka Tvorcu i Apsolutu, ka onome što je Istinito i Vječno? Do Hrista Bogočovjeka vječito rastrgnut između varljivosti svoga iskustva i daleke hladnoće Apsoluta, između čovječanstva u tegobi i Boga koji ne prima molitve, čovjek je u Hristu našao odgovor na pitanje o mjeri: mjera čovjeka je, prema riječima Episkopa Atanasije Jevtića – Bogočovjek Hristos, ali mjera čovjeka jeste i onaj čovjek koji nas vodi ka Bogočovjeku. A Njegoš zaista jeste takav čovjek Bogočovjeka. Zato je njegova mjera naše vjere, kulture, etike, identiteta i danas ono sa čime se moramo samjeriti, ako hoćemo da budemo ljudi, hrišćani, Srbi.

Njegoš je mjera naše vjere. O Njegoševoj „religioznosti“ već je mnogo značajnih i umnih stranica napisano na kojima se opravdano zapažao hrišćanski i biblijski korijen njegovih bogoslovskih stihova. Zaista, čini se da, kako je Lazar Tomanović naziva „ognjena duša Radova“ nikada nije smirivala, poput one blaženog Avgustina, dok sebe nije pronašla u Bogu. Od tada se ona neprekidno doziva sa Njime te nema nijedne velike istine hrišćanske vjere i teologije koja neće ostati posvjedočena kod Njegoša. Iako se kao svojevrsna bogoslovska čitanka Njegoševa ističe Luča mikrokozma, sa kojom ruku uz ruku ide i pjesma „Crnogorac svemogućem Bogu“, Njegoševa teologija više je od misli i oblika, jer i najdublje ljudske misli

Ne bi znale crte povuć
Niti riječi upisati
O tvojemu veličanstvu.

Njegoš najmisleniji i najumniji srpski pjesnik svih vremena – doživljava svetootačko i levinasovsko iskustvo kraja misli i mišljenja, onu zaumnost Otkrivenja. Njemu je vječitost intimno poznata, Božanska nadvremenitost mora se javiti u čovjeku, kao što su nadtajne božanskog bića – zapretene u čovjekovom postojanju. Kada se Šćepan Mali opomene da

U Boga je trenuć što i vijek
U Boga je vijek što i trenuć
Drugačije se računa na nebo
No na zemlju što mi računamo

Čini se da je ovaj bogoslovski obzir o različitosti vječnosti i ovovremenitosti onemogućio bilo kakvu vezu između njih, ali, upravo neočekivano za logiku apsolutne razlike Boga i čovjeka, Njegoš u ambisu razlike vidi potresni momenat tajinstvene združenosti. Šćepan sumira teologiju pitanjem o sopstvenoj sudbini

„Božja djela raspitat je trudno
Da l ne čitaš Njegovu tainu
I u moju sudbu nečuvenu?“

Ne postoji kraća i bogatija odrednica hrišćanskog života, vjere i bogoslovlja od ove Njegoševe: sve što jesmo i što o Njemu znamo jeste trudno ali neophodno raspitivanje o nesagledivnoj i nedokučivoj božanskoj tajni u kojoj počiva ključ sudbe kao tajne svakoga od nas. U vrijeme kada je svaki od ovih osjećaja ili uništen ili banalizovan, u vrijeme kada ljudi ili ne vjeruju da su nadtajna božanskog javljanja i sudbina čovjekova spreteni ili, ukoliko i vjeruju, pod „tajnom“ podrazumijevaju skrivenost političkih namjera, jednu banalnu i sasvim čovječansku parodiju sveštenotajinstvenosti kosmosa i istorije, Njegoš ostaje istinski Tajnovidac i Tajnosvjedok.

Jer svijet jeste mjesto svete tajne, a jedina vječita hrišćanska perspektiva, način na koji gledamo svijet – onaj svetotajinski. Jer svijet jeste sveta tajna: u njegovoj tajanstvenosti javlja se njegova sveštenost:

Ti sve bilje raniš sa vlagama,
ka svjetove što raniš zrakama
ka sjemena što raniš klicama!
Ti osnova čudesne tragove
i pokri ih tài̭nosti zavѣsom
kojima ti mile tvorenija
s ništožnosti k slatkome bitiju
i vraću se s bića k ništožnosti!
Slava Tebi, Tvorče i Gospodi –
Ti istoka nemaš ni zapada!

Bog i svijet – čovjekova su fascinacija i zato nema Hrišćanina bez teološke i kosmičke fascinacije, bez doživljaja da živimo u svijetu u kome vidimo „čudesne tragove“ ne možemo ni da omilimo Tvorcu. Mi jesmo tu da raskrivamo tajnosti zavjesu, makar je nikad ne raskrili.
Bog je potreban čovjeku, kaže Njegoš, ali je i čovjek potreban Bogu. Samo koji stih prije ovih navedenih, pop Andrija Đurašković jovovski izlaže svoju „pravdu s Bogom“:

„Bože dragi, na svemu ti hvala,
kakve vlasti darova đavolu!
Ma ako smo za greh prađedovski
zakrivili da se izmučimo,
ma nijesmo da se istražimo.
Jer ako se listom istražimo,
ko će ti se za grijeh kajati
koji pade na srpsko koljeno?
Ko li će ti uživat milosti
kad se jednom na Srbe smiluješ?“

Njegoš je, dakle, mjera i naše etike. Mi jesmo tu, mi postojimo, i to postojimo kao narod zato što naše biće konstituiše naša svrha u istoriji: u neprekidnoj smjeni grijeha i milosti između kojih stoje vječite dveri pokajanja, ličnog i svenarodnog, stoji ne samo naša potreba da budemo i da budemo ljudi pokajanja – Hrišćani, Srbi – već, po Njegošu, stoji i potreba Boga za čovjekom, ona intimna izloženost biblijskog Boga čovjeku. Taj odnos nije autmatizovan jer među nadslobodnim Bogom i slobodnim čovjekom i ne može biti automatitama, ontoloških nužnosti i nevoljnih procesa: čovjekova potreba za Bogom ali i Božija za čovjekom posredovana je tragičnim iskustvom djelovanja demonskih sila u ovom svijetu i čovjekove grešnosti. Grijeh prađedovski je i iskosnki, praroditeljski grijeh, ali i srpski grijeh nesloge i međusobnog zaborava: sudbina čovječanstva, naroda i svakog čovjeka nije, kako se danas često čuje, nevezana i besmislena smjena različitih pojava i identiteta već jedinstveno tkanje grijeha, napora, pokajanja koje svaki čovjek i u nama svaki naš sloj identiteta pozvan da spozna i da prihvati borbu kako bi u njoj naš život dobio smisao. Jer pokajati se ne znači za Njegoša samo čin ličnog preumljenja, asketsku sposobnost da se u sinergiji sa Bogom isprave lični nedostaci karaktera već „pokajati“ znači: žrtvovati se. Sjetimo se samo kako Njegoš pjeva Ljubi Nenadoviću:

„Hajde pođi ravnoj Šumadiji,
pozdravi mi srpske vitezove:
nek ne pašu sablju od jordama,
već nek jašu konje od megdana;
na Kosovo da se sastanemo,
da mi naše stare pokajemo.“

Ovo nije poziv na trijumfalizam već na žrtvu, na onu njegoševsku nemogućnost da bude što biti ne može.
Njegoš je mjera našeg rodoljublja. Vladika Nikolej će u „Religiji Njegoševoj“ napisati da je priroda – Njegoševa teoogija. Ako to, bez sumnje tačno zapažanje dopunimo takođe Nikolajevom opaskom da je u teologiji Njegoš samouk tj. samonikao sa biblijskoga tla i iz kosovskoga tragizma, onda se čini podjednako opravdanim reći da je i istorija – Njegoševa teologija, budući da teologija koja nije življena ne samo da nije teologija već je njen antipod: neki užasni amalgam riječi o Bogu i praznine i lažnosti života. U istoriji su nam, opet, potrebni orijentiri i iskustva jer bačeni na olujnu brežinu žive ne samo ljudi već i narodi. Pa, ipak, čovjek nije lišen jedne unutrašnje mogućnosti da se u svijetu orijentiše: rodoljublje za Njegoša nije obožavanje ljudskih konstrukta, apoteoza teorija krvi i tla već kosmička potreba čovjekova, preduslov naše mogućnosti da razaznamo svijet, a samim tim i sveštenu tajnu svijeta. U pozdravu rodu na novo ljeto Njegoš će za vijeke preplesti čovjekovu univerzalnost i njegovo rodoljublje, njegovu tankoćutnost da spozna svijet i njegovu mogućnost da voli svoj narod:

Ko se stidi majčina mlijeka,
nek se stidi ljudih i svijeta,
nek se stidi sunca i mjeseca,
jer mu ih je mati darovala.
Rodoljubje što je? Elektrika,
prečišćena iskra božestvena
kroz plamove besmrtnoga ognja.
Hram nečisti ona ne polazi,
al’ u prsa što su blagorodna –
tu se igra, tu je njeno carstvo.
Koje srce za svojost ne tuče,
zaludu se u prsa budilo,
samo što se mrtvom krvlju truje.

Dakle, nasuprot brojnim teorijama i praksama identiteta u kojima su kosmopolitizam i univerzalizam oponirani rodoljublju – za Njegoša mjera rodoljublja jeste mjera kosmopolitizma: tajanstvenu elektriku kosmosa ne spoznaje onaj nije očišćen plemenitošću otačastvene misli i zanosa. Zato je rodoljublje mjera svake ideje i pojave. Poznato je, na primjer, da je Njegoš cijenio ideale prosvetiteljstva (o čemu je trag ostao i u navedenoj pjesmi), u stihovima:

Đe prosvjeta – tu su naprednosti,
đe prosvjeta – tu narodnost cvjeta;
đe narodnost – život je duševni,
đe je nije – bez duše kipina.

Pa, ipak, za razliku od mnogih u srpskom narodu danas, Njegoš nije smatrao da je „prosvješčenije“ – cilj po sebi. U pismu knezu Milošu Obrenoviću od 3. avgusta 1837, Njegoš će dati najcjelishodniju kritičku teoriju ne samo prosvetiteljstva već bilo koje savremene ideje, ideologije, kulture, misli ili pojave:

„Ja prosvješčenije ljubim, no ono prosvješčenije koje je polezno našemu narodu, koje je soobrazno današnjijem opstojateljstvama našijema i kojega je temelj blagočestije; a prosvješčenije razvratno, kojemu su zli osnovi učinjeni na podruganije svetinje slavenske niti ja ljubim niti će nijedan upravomisljašči Slavjanin.“

Dakle, to što se kod nas, po neprekidno ponavljanoj doskočici od evropskih dostignuća Novog vijeka primio krompir ali ne i Prosvetiteljstvo nije ni slučajnost ni tragedija već je i jedan nesumnjivi genij srpskog narodnog duha – kakav je Njegoš izvan svake sumnje – osjetio potrebu da prosvješčenije samjeri životom i „polzom“ naroda. Ključna riječ ovdje jeste „blagočestije“ (prema helenskom „ευσεβεία“) – to je svetootački i liturgijski sinonim za pravovjernost i pravoslavnost cjeline života, za način postojanja koji podrazumijeva radosnu, blagu čestitost vjere. Upravo žudeći za punoćom i sadržajnošću života, Njegoš je držao do svojevrsne hrišćanske narodne etike, zazirući uvijek od manira i formalizama. Tako Hajnrih Štiglic o njemu piše:

„Uveravao me da mu ništa nije mučnije i neprijatnije od onih spoljašnjih formi i ceremonija, izmišljenih da ubiju svaku istinsku veselost i uguše iskrenu druževnost. On, kaže, vrlo dobro shvata da bi svakako bilo vrlo teško onima koje su novac, poreklo, titule ili druge slučajnosti dovele u takozvane više krugove, kad ne bilo formi i ceremonija da prikriju njihovu šupljinu i besadržajnost: zlo je samo što i zdravi moraju da trpe od bolesne izveštačenosti ove nesrećne epidemije, a ipak nije potrebno ništa više nego bistar pogled i čvrsta volja pa da svaki u svom krugu prosto prirodnim putem deluje i izvršava ono što smatra dobrim i pravilnim.“

Opet: Njegoš je naša mjera u svakodnevici, on je taj bistar pogled i čvrsta volja da se živi dobro i čestito. Iako često zasjenjena ili možda natkriljena Njegoševom nedostižnom filosofijom, njegova svakodnevna praktična misao danas zvuči ništa manje životno i blagorodno od časa kada je lovćenski podvižnik zapisivao svoje epske pouke „Ogledala srpskog“ ili Svobodijade. Njegoš je po svemu veličanstveno potresna ličnost: prema Matiji Banu on je kritičan prema svojoj poeziji i naročito blagodaran svome učitelju, Simi Milutinoviću Sarajliji, za koga tvrdi da jeste pjesnik „u mišljenju, u svome govoru i životu“. Njegoš je i sam ispunio ono što je u jednoj bilježnici zapisao o geniju: „Genije je zrake koje svuda padaju nego se samo na svijetlim stvrima kupe i igraju“.
Mistika svjetlosti čije će puteve prof.dr Mikonja Knežević vrlo uspješno dovesti u vezu sa svetootačkim isihastičkim iskustvom i predanjem – najznačajnije je iksustvo i doživljaj Njegoševog života i poezije. Sa Bogom kao Svjetlošću pjesnik je na „ti“: on čak i suncu zapisuje da „svagda o tebe više čuvstvujem nego mogu izgovorit“. Svjetlost i tama se iz metafizike prelivaju u život, u istoriju: zato nasuprot prosvešteniju stoji „sljepilo“, zaborav sebe samoga koji čini čovjeka, pa i narode nemoćnim. U današnje vrijeme kada jedna denacionalizovana kvazi-kultura često razdjeljuje uloge u životu i društvu tako što one svjetlonoseće pridaje lažnom kosmopolitizmu bez identiteta, a one tamne – daje vitalnom osjećaju naroda, živoj sili koja i dalje vri u damaru srpskog naroda, otrježnjujuće djeluje Njegoševa opomena o tome da je naš kolonijalni status upravo založen u našoj nesposobnosti da sagledamo naše sile. Zato Njegoš i pjeva, i našim precima i nama:

Ej Srbine, viteško koljeno,
ko te tlači, majka ti žalosna!
rašta svoje sile ne poznaješ,
rašta mišce udar ne izmjeriš,
koji može vraga satrijeti
i verige gadne istrzati,
u kojim te još sljepota veže! –

O Njegošu često pjevamo i govorimo kao o onome koji na Lovćenu spava. Sve nakon njegove smrti najživlji je život jednog usnulog gorostasa: Njegoeš san uvijek je najneposrednije povezan sa našom javom – svi oni koji su rušili njegove kapele, htjeli su da satru mogućnost Njegoševog sna kao naše stvarnosti. Oni koji su obnavljali njegovo vječno sanjalište – obnavljali su mogućnost da njegov san bude upravo onaj koji je on predvidio svojim Zavjetom: san vječitog predavanja Bogu.
Kada je rušena Njegoševa kapela umjesto koje je trebalo da se načini mauzolej – spomenik jednom dehristijanizovanom lažnom bogu dinarske gordosti, komunističke mitomanije, identitetskog inženjeringa, bratoubilačke krvi i mržnje, jedan od potpisnika te inicijative bio je i makedonski pjesnik i jezički kodifikator Blaže Koneski, autor pjesme „Vrv“ (Vrh)

„Vrv

Eve na vrvot se iskačiv. Sam.
Tuka ne me sledi oko ničie.
I što? Jas vo sebe pak go šepotam
Žalosniot son na svoeto veličie.“

Vrh

Evo na vrh sam se popeo. Sam.
Ovdje me ne prati oko ničije.
I šta? Ja u sebi ipak šapućem
Žalosni san svoje veličine.

Iako ova pjesma nije nastala u kontketsu rušenja kapele, ona savršeno opisuje namjere i unutrašnji život onih koji su rušili Njegoševu kapelu. Taj „žalosni san svoje veličine“ – ta kvintesencija i konačno stanje komunističke ambicije da se bogočovječanska mjera čovjeka zamjeni jednom idolatrijom čovjekove nepreobražene unutrašnjosti – to je bila sudbina namjenjena Njegošu i cijelom Njegoševom narodu. Od njega se očekivalo da i sam sanja žalosni san sopstvene veličine, i da u tom snu zaboravi Onoga koga Njegoš ni u svojoj posljednjoj volji nije zaboravljao – živoga Boga pod čijim lonom je i jedino želio da sanja ili da Ga u horovima besmrtnim vječito slavi. Njegoš je trebalo da sanja lažnog Njegoša, a mi da se ništimo u tom snu.
Ali Njegoš sanja poput Kraljevića Marka, poput posljednjeg romejskog cara: njegov san označava naš Zavjet. On sanja, trenutno zarobljen unutar zida, kako bi iz tog istog zida prenuo se kada dođe odsutni čas sabiranja srpskog naroda, oslobođenja i ujedinjenja. Njegoš sanja ono što i mi sanjamo. Zato je naša stvarnost – Njegošev još uvijek nedosanjani san, a njegov san – stvarnost koja nas i danas obavezuje, povezuje, poziva.
O tome da se Vladika imao rašta i roditi, samorazumljivo je i neupitno. Kao što Rusija i dalje raste i iz Puškina i ka Puškinu i do Puškina, tako i danas sva Srbija, od Dunava do mora sinjega raste i iz Njegoša i ka Njegošu i do Njegoša. Jer, kako o njemu spjeva Ljuba Nenadović:

„Junak, putnik i mlad stihotvorac,
I diplomat i prost Crnogorac
I vladalac i srpski sveštenik
U svemu si bio ti prevelik.“