Njegoš – svešteni poeta: Elčić za IN4S o djelima Petra II

Srpski reditelj Dragan Elčić ima više od 350 dokumentarnih ostvarenja u svojoj biografiji. On je naš najnagrađivaniji dokumentarista koji je do sada za svoj rad  dobio preko 60 nagrada, od čega 49 međunarodnih. Elčićev tekst o Njegošu prenosimo u cjelosti.

Piše: Dragan Elčić

Suština ili tajna srpske istorije, života Zajednice u Crkvi, jeste tajna Hrista – Svetosavskog Zavjeta datog na Žičkom saboru o Spasovdanu 1221.g. Srbe kroz istoriju nije stvarala i u istoriji održala država, nego Crkva – zato sa pravom možemo kazati da su Srbi narod Zavjetni. Na taj put nas je poveo Sveti Sava. U Žiči nas „pričestio“ kao Zajednicu koju objedinjuje Crkva. Ne, ni sami Nemanjići, kraljevi, carevi ilikneževi, nego Crkva i njen apostol (srpski), prorok i prosvetitelj, Sveti Sava. Šta je onda srpski narod? To je narod Svetog Save a ne neke teorije ili nekog, ma i najvećeg heroja, državnika ili filozofa.

U zapadnoj teoriji, državu stvaraju heroji istorije, a onda i samu naciju (ta država dobija Božje prerogative). Moramo znati i razumjeti razlike između naroda svetosavskog (Zavjetnog) i epskog – junačkog (Zapadnog – metafizičkog). Ako to znamo i razumijemo, shvatićemo značaj Svetog Save, koji nas je iz mutnih istorijskih voda uvijek znao spasiti i izbaviti.

Pokoriti ili biti pokoren podjednaka je narodna katastrofa. U djelu Nacionalizam svetog Save, sv. vladika Nikolaj Velimirović najbolje objašnjava : „Ne ide narodna država dokle ide mač, nego mač samo do granice otadžbime…u suprotnom… država prestaje biti otadžbina i postaje imperijom, dobija teritorijalno a gubi moralno.“

Akademik Matija Bećković je u jednoj besjedi „razotkrio“ naš kod: „Sem Svetog Save i Kosova nema trećeg, osim Njegoša, oko kojih se okuplja sav srpski rod.“ Kada je najteže, bezizlazno, onda mi tražimo zapretali prađedovski kod.

Prometej Lovćenski

Svjestan sam da će ovo moje tumačenje Njegoševog djela naići na različite reakcije, ali sam se drznuo da stečena iskustva u polju umjetnosti, putem ovih redaka podijelim sa čitaocima.

Prvo, da bi smo pronikli u Njegoševu dubinu misli, treba krenuti od samog njenog korjena – Njegoševe trilogije.

Za nešto manje od dvije i po godine, od marta 1845. do oktobra 1847.godine, Njegoš je napisao: Luča Mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali.

Prva dva djela u štampu je predao odmah, a treće je predao pune tri godine kasnije, 1850. Javnosti je predstavljeno tek posle Njegoševe smrti ili nekad u to vrijeme, 1851.godine. Tri najmisaonija djela naše književnosti napisao je, dakle, za naša današnja mjerenja jedan „mladi književnik“. Po mom skromnom sudu, da bi smo razumjeli Njegoševo djelo, ta tri djela ne bi trebalo posmatrati odvojeno nego kao jednu cjelinu. Oni imaju trilogijski karakter, odnosno, svako od pojedinačnih ovih djela shvatljivo je, po meni tek kao dio trilogije.Razlog takvog poimanja Njegoševog djela vidim u njegovom dramaturškom korjenu antičke grčke tragedije.

Definisanje književnog roda i dramaturške strukture

Po dramaturškoj strukturi Gorski vijenac se razlikuje od svih sličnih djela na koje se Njegoš mogao ogledati. Djelo nije ni Homerska epopeja, ni srpska narodna pjesma. Njegoš se udaljio i od Eshilovkse konstrukcije drame, na koju ovo djelo najviše i liči. To nije ni klasična herojska drama koja je bila zastupljena u srpskoj književnosti u doba romantizma.Veoma se razlikuje od dramatruške strukture poema u ovom dobu, npr. Bajrona ili Puškina. Tako da se Gorski vijenac, u dramaturškoj koncepciji ne može uvrstiti u jedan od postojećih književnih rodova. Teoretičari GGorski vijenac karakterišu kao političku, etičku i intelektualnu dramu. Nigde se međutim, ne pominje duhovna strana ovog remek djela. Svjesno izostavljena!? Neki teoretičari Gorski vijenac stavljaju u književni rod kao refleksno-herojsku poemu u obliku narodne drame. Opet nema duhovne vertikale… Mnoge analize zaobilaze tumačenje lika Igumana Stefana. Postavljan je u tim analizama na zadnje mjesto, manje bitno. Pošto je Iguman Stefan predstavljen duhovno, kao slijepi osamdesetogodišnjak,on je oslobođen spoljašnjih slika, materijalnog svijeta i utisaka. On nosi „duhovni vid“, vidi ono što je nevidljivo.“Šta je čovjek, a mora biti čovjek“…

U svim analizma Gorskog vijenca, stoji „zabetonirana“ tema: ISTORIJSKI DOGAĐAJ – ISTRAGA POTURICA, ODNOSNO ISTREBLJENJE POTURICA. Da li je to jedino ispravno?

Iguman Stefan javlja se u poslednjoj četvrtini djela, od stiha 2220. GORSKI VIJENAC ima ukukpno 2819 stihova. Mjesto gdje je uveden je klimaks drame. To je ključ razrešenja zapleta i tajne djela–Iguman Stefan. Zato ću biti slobodan da kažem da se ne radi o „ISTRAZI POTURICA“, nego o dogovoru. Dakle, tema je dogovor, a ne istraga poturica. To je drama dogovora a ne drama i slika neke „oslobodilačke borbe“. Dogovaranje oko mogućeg, a to su postupci (da se uzajamno ne ubijaju i tlače zbog vjere),jesu dogovori koji spadaju oko onog što spada u zemaljsko carstvo. Oko Nebeskog Carstva, kao ni oko vjere, nema dogovaranja, jer se u Nebesko Carstvo, kao ni u vjeru ne dospjeva postupcima o kojima čovjek odlučuje. Tako je Iguman Stefan dvostruko izdvojen. Time je jasno označeno mjesto Luče mikrokozma u Gorskom vijencu i mjesto Nebeskog Carstva u zemaljskom carstvu, u postupcima ljudi – gesta hominum.

Ako pažljivo analiziramo Gorski vijenac, vidjećemo da glavna muka Vladike nisu Turci ni poturice,nego to što je nad njim „nebo zatvoreno“! Što se ne ukazuje Nebesko Carstvo koje je osnova i smisao Kosovskog Zavjeta.

Dileme Vladike Danila su uporedive sa Hamletovskim. Ali, Hamletu se Nebesko Carstvo ukazalo (duh očev), samo zato da bi Hamleta uputio na pravednu osvetu zločina: kao što se, na svoj antički način ukazalo „nebesko carstvo“ Orestu, da ovaj osveti smrt svog oca, a onda, da (to „nebesko carstvo“, antičko)pravda Orestovo djelo. Ali se vladici Danilu pravo Nebesko Carstvo, koje on doziva, ne ukazuje. U tome je ključna razlika izmešu mladog Vladike Danila i isto tako mladih Hamleta i Oresta. Vladika Danilo je nesrećan što mu se Nebesko Carstvo ne ukazuje, a Orest i Hamlet bivaju nesrećni tek kada im se Nebesko Carstvo ukaže.

Mi i ne možemo očekivati da će vladiku Danila i njegov vapaj ka nebu, razumjeti oni koji nisu u vjeri. Nebesko Carstvo je onaj „pokretač“zbivanja značajnih likova kao što su Orest, Hamlet, Vladika Danilo, Aljoša Karamazov ili Strarac Zosima…Osjećajući svu težinu u tome što je iznad njih „Nebo zatvoreno“, Vladika Danilo će pronaći olakšanje a Gorski vijenac svoje razrješenje, tek kad se Nebo (nebo „Luče mikrokozma“…)“otvori“ i kad se Nebesko Carstvo pojavi. Znamo da Hristos nje bio ništa drugo do konkretna pojava Nebeskog Carstva, da se Nebesko Carstvo i nije moglo pojaviti drugačije nego baš u liku Hrista. Mi smo ikona Hrista koji je ikona oca: „BUDITE SAVRŠENI KAO ŠTO JE SAVRŠEN OTAC VAŠ NEBESKI“ (Mt.5.48.)

Drama Gorskog vijenca  jasno pokazuje rješenje koga Vladika Danilo ne mora biti svjestan. To rješenje je Iguman Stefan! U liku Igumana Stefana govori Nebesko Carstvo, iskustvo i lik čovjeka koji se uzidizao u Nebesko Carstvo. Tim iskustvom i tim riječima Iguman Stefan je u Gorskom vijencu otelotvorenje Luče mikrokozma.

Prema tome, Gorski vijenac nije drama „o istrazi poturica“, nego drama o zatvorenom Nebu, o vapaju za otvaranjem Neba, otvaranju Neba kako je to jedino moguće sa pojavom lika koji će biti otelovljenje Luče mikrokozma. Lik iz Gorskog vijenca, Iguman Stefan nije ništa drugo do prisustvo i govor LIČE MIKROKOZMA u GORSKOM VIJENCU. Iguman Stefan je vrhunac misli Gorskog vijenca, tako on sa razlogom kaže umnom vladici Danilu:

„Ti si mlad još i nevješt, vladiko!“

(GV, 2495)

„O, da znadeš šta te jošte čeka!“

(GV, 2498)

Iguman Stefan ima jedno iskustvo koje još Vladika Danilo nema: monaško isihastičko – iskustvo LUČE MIKROKOZMA, uzdizanja u Nebesko Carstvo! Vladici Danilu nedostaje dovršeno iskustvo Luče mikrokozma(o uzdizanju u Nebesko Carstvo),a Iguman Stefan je upravo to i takvo iskustvo: Luče mikrokozma u Gorskom vijencu.

Na taj način, mi tek u Igumanu Stefanu imamo ključ razumjevanja i cjelovito zrelo doživljavanje samog Gorskog vijenca.

Ono što je Iguman Stefan u Gorskom vijencu, to je opet jedan drugi iguman (iguman cetinjskog manastira)-iguman Teodosije Mrkojević u delu LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI. I on je isustvo, prisustvo, govor i otelovljenje Luče mikrokozma, on je Luča u drami Šćepan Mali.

U petom činu (dejstvu) Šćepana Malog, Kadi-askjer kaže mladom Karaman-paši Mahmutbegoviću:

„Mlad si, pašo Mahmudbegoviću,

Svijetom se ne poznaješt dobro!“

Reklo bi se da je situacija ista kao kad u Gorskom vijencu. kaže Iguman Stefan mladom Vladici Danilu da je mlad i neiskusan. Ali, nije ista situacija, jer Kadi-askjer govori o svijetu iz iskustva ovozemaljskog, a Iguman Stefan iz iskukstva nadsvetovnog. Iguman Stefan neće da opovrgne Vladičina isustva o svijetu nego da Vladici ukaže na viši, nadsvjetovni kriterijum, tako da Vladika treba da stekene i Igumanovo iskustvo o svijetu (Carstvu)Nebeskom, iskustvo uzdizanja, iskustvo Luče mikrokozma. Tek tim iskustvom je moguće izdići se iznad svakog optimizma i pesimizma.

Isto tako se uzdiže se i Iguman Teodosije Mrkojević, svojim iskustvom. Misterijskim iskustvom uzdizanja, iskustvom Luče mikrokozma o Nebeskom Carstvu kao svijetu čovjekove Luče! Iguman Teodosije prevazilazi jednako i Turke i Ruse (rusku činovničku delegaciju sa knjazom Dolgorukovim),i svoje sunarodnike.On je jedini koji Šćepanu Malom govori o iskustvu i osjećanjem Luče mikrokozma(a to je iskustvo o Nebeskom Carstvu).

Knjaz Dolgorukov očekuje od Igumana Teodosija, starješine Cetinjskog manastira, školsko znanje. Iguman njemu odgovara:

„Veoma sam malo putovao,

Samouk sam, ako štogod znadem:

Po bukvici učio sam svijet,

Po zvijezdama i bogoslovlju,

Što mi druga trebuje nauka

Kako ovdje u naše krajeve.“

„Zvijezde“ o kojima ovde govori Iguman Teodosije Mrkojević su one iste zvijezde kojim se i Njegoš divi u LUČI MIKROKOZMA, da se čovjekova uzdignudost i sastoji upravo u tome divljenju zvijezdama, nebu, beskonačnosti od koje je čovjek, kad nije uzdignut, samo uplašen i očajan. Iguman Teodosije govori Knjazu Dolgorukovu, zapravo,o nauci kakva je potrebna „ovde u našim krajevima“.Ta nauka je o Nebeskom Carstvu, dakle, nauka o Kosovskom Zavjetu, Svetosavlju. Nauka o uzdizanju čovjeka „do zvijezda“, kao u LUČI MIKROKOZMA.

Da zaključimo, u drami Lašni car Šćepan Mali, Iguman Teodosije a u njemu Luča mikrokozma suprostavio se svim likovima te drame! Koja je onda to ideja i koje shvatanje Igumana Teodosija kad ga Njegoš stavlja iznad, pa ako treba i protiv svih ostalih,čak i protiv naroda i KOLA? To je ideja Luče mikrokozma. Ona je u sukobu sa čitavom istorijskom stvarnošću,sa pojavom Novog vijeka u Crnoj Gori , pojavi nove epohe, sa onim što je u Kosovskom Zavjetu i u monologu Igumana Stefana u Gorskom vijencu. Dok „Moje pleme snom mrtvijem spava“ – nema istorije: ni pjesniku, ni episkopu, ni plemenu. „Suza moja nema roditelja…U ad mi se svijet pretvorio…O kukavno Srpostvo ugašeno…Crni dane, a crna sudbino, jer Nebo je nad čovjekom zatvoreno kad je sam (kad mu nema Crkve, zajednice).

Strašne su riječi vladike Njegoša, „sveštenog poete“ – Liturga srpskog. Ali strahota nije u porazu (vojnom, političkom, diplomatskom),gubitku teritorije,u nadmoći svjetske sile koja nas ponižava. Strahota je ako u tome porazu gubimo vjeru koja je sila sama istorije,jer nas samo vjera sabira u Nebeski narod, tj. u Crkvu, zajednicu sa Hristom.