Njegošem kroz luče božanstvene – litije u Crnoj Gori iskre svjetlozarne

Svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme, kaže Knjiga Propovjednikova. Ovo je vrijeme litija. NE DAMO SVETINJE – prolama se gorom i vodom, zemljom i Nebom, u vremenu i vječnosti.  Čudesne Božanske litije vijore se Crnom Gorom, jače od liturgija, mnogoljudnije od gradova, preuzvišenije od svega življenog. Udaraju u srce, u dušu, um, tajanstveno, nesazorcljivo. Tvar slavi Tvorca i blaženstvo. Da li je moguće razumjeti ove čudesne litije, božanstvene leturđije, koje narod služi kopnom i morem crnogorskim?

Učeće naraštaje profesori škola i fakulteta imaju zadatak da nauče osnovnim pojmovima srpske kulturne istorije. Nekad je to lak zadatak, a nekada nimalo lak, zavisno od teme, od lekcije, od konteksta života onog koji uči i koji biva učen. Kako đacima, studentima objasniti značenja riječi zavjet i predanje? Od kojih teorijskih postavki krenuti, kojim sve događajima potkrijepiti, kojim umjetničkim djelom ilustrovati a da znanje ne ostane u statusu kulturološke činjenice i muzejskog antikviteta?

U ovim pretprazničkim danima biti u Crnoj Gori i uzeti učešća u nekoj od božanstvenih litija, takva nastavna jedinica ne bi potrebovala knjigu ni naučnu aparaturu − kosovski zavjet i svetosavsko predanje gledaš očima, živiš čulima. Sem jedne knjige, sem besmrtnog Njegoševog književnog vijenca. Taj megalomanski zakon, kojim se u Crnoj Gori nerazumno prenebregava mnogostoljetnja istorija Crkve i plemena − Je li istina e ovo ovako,/ al’ nas oči sopstvene varaju?/ Ište svijet neko dejstvije / dužnost rađa neko popečenje / odbrana je s životom skopčana. Da Gorskim vjencem izmjerimo ove događaje, prosijanim najsuvljim zlatom srpske književnosti, samjeravam sebe i ljude oko sebe.  Njegošem se zrcali budućnost, sve naše prošavše epopeje zaista nisu drugo do putovodila u budućnost.

Najprije čudesna litija barkama. Tog jutra na pričešće u crkvu Hrista Spasa na Toploj stigosmo pravo sa barske litije − Pričešće na Kosovu samo što nije počelo, imaju li  istorije drugih naroda sličnih pričešća? − u toku zavjetne besjede oca Radomira, a ovonedjeljne  besjede u Crnoj Gori sve su zavjetne. Na čudesnoj barskoj litiji, koja se od Neba otela, našoj barci prilazi plovilo Pomorske patrole, već su udaljili desetak barki tražeći tehnikalije, pribor za prvu pomoć, lična dokumenta, ovo, ono, snimaju nas. Ljudi, braća, i ako nisu, Bog će ih čudesno preobratiti da postanu.

Valja i njima iz ove žabokrečine izvlačiti hljeb za djecu. Po njihovom udaljavanju začuh blagoslov oca Zorana kapetanu susjedne barke: „Prođi paralelno njima, želim, kad i vas, i njih da blagoslovim i osveštam“! O ljubavi zapovješću zapovijeđena, i ti si životvorna sila, kad tako djelatno dejstvuješ. Bog je Ljubav, Ljubav je Bog, o čudesni dane u kome nema neprijatelja!  Od tvoje reči pustinja cveta, / Anđeli sleću, demoni beže, / Mržnja se stidi, ljubav likuje. / O, Reči večna, što svet satvori,/ Govori, Hriste, samo govori.

Novi Grade sjediš na kraj mora… Iz porte hrama predveče gledam višestoljetno groblje, kamene krstove koji blagonaklono prijeteći straže oko crkve. Nauka kaže da je predanje živo sve dok svaka generacija iskustveno učestvuje u njemu. Da li baš svaka? Pomislih kako su grobljanski krstovi sveti magneti koji svojim magnetnim poljem, nekom čudnom životvornom snagom ne daju potomcima da dugo odlutaju − i kroz preskočena pokoljenja prizivlju potomke da se vrate na mjesto sa kojega su im očevi iskoračili. Da li se u tome krije značenje riječi životvoran? Nije lako proniknuti u značenja svih riječi. Neke izgledaju umu nedokučive. Da li riječ životvoran ima subjekatsko ili objekatsko značenje, da li ʻkoji živ tvoriʼ ili ʻkoji žive tvoriʼ, ili je to prepleteno?

Dok Serdar zvonom oglašava polazak litije, (a ponekada zvoni i po sat vremena, dok posljednji učesnik ne mine pored crkve), sa polica biblioteka i knjižara Gorski vijenac sišao  je u narod. Vladika Danilo, Vuk Mićunović, Vuk Mandušić, progovorili su kroz o. Radomira, o. Nikolu, o. Zorana, o. Vladana, o. Živana i oce svih drugih parohija, progovori li su kroz narod. Oživjeli su mandušići, mićunovići, đuraškovići, petrovići, popovići, martinovići, ljubotinjani, raslavčevići, tomanovići, markovići, mrvaljevići, serdari, kneževi, vojvode, rječju Crna Gora.  Predanje je postalo opredmećena realnost u kojoj je srce predaka jako zakucalo. Junačka sloboda vaskrsnula je iz grobova našijeh đedovah.

I onda te ponese matica, ne znaš da li narod nosi te životvorne krstove ili krstovi nose narod – očevi s djecom na ramenima,  dječica ikone u rukama, majke s bebama u naručju, kao na Petrovačkoj, Kninskoj i drugim cestama naše sveštene istorije. Sveti srpski narod! Pokoljenje svako svoje breme nosi / Nove nužde rađu nove sile, / Djeistvija naprežu duhove,/ stjesnenija slamaju gromove. / Udar nađe iskru u kamenu / Bez njega bi u kam ojačala / Stradanje je krsta dobrodjetelj /Prekaljenja iskušenjem duša. Lijevo od mene kovrdžav mladić u plavoj košulji sa djetencetom od godinu dana na ramenima, u malim ručicama ikona, zaori se jako pjesma iz muških grudi, doseže do samog začelja kolone. Pomislih, kakvi su ovo ljudi, zar ovakvi ljudi još hodaju zemljom? Njegoš mi odgovara: Bješe oblak sunce zaklonio, /bješe Goru tama pritisnula, / Bjehu muška prsa ohladnjela / a u njima umrla sloboda. Čest ranjena žeže hrabra prsa. NE  DAMO SVETINJE! – zaori se narodom.

Ne damo, braćo i sestre, ne damo! Razgorila se luča svetoljublja u srcima Crnogoraca, neizmjerljiva „vibracionom skalom emocija“ savremene psihologije i inih stručnjaka. Nema ove emocije na toj skali, nema softvera koji može obuhvatiti ovo što gledajući živim, ČOVJEKA – biće na granici svjetova, kako je samo uzvišen kad je u Bogu. KOSOVO JE SRCE SRBIJE! Hriste Bože raspeti i sveti, srpska zemlja pod oblake leti…Kosovo mi pilom krilom suzu krije.. Više i ne krije, u molitvenom hodu, suze nam liju niz obraze. I zaista, nema više svetosavskog predanja bez kosovskog zavjeta, može li biti duhovnog podvizanija bez Kosova u srcu? Kad oživi mit, kad očudotvori zavjet, uzvišeno je ali i strašno. Opet i opet Njegošu knjiga duboke odanosti! Nemuštoj, treba mi riječ, neka nova nepotrošena riječ da njome obuhvatim ovo neizrecivo iskustvo duše. Kako je život težak i složen, neku naročitu filosofiju potrebuje, hrišćansku, svetosavsku, kako je steći? Kraj Tvojih nogu želim da klečim,/ Slatke ti reči sa usta kupim,/ Ka oganj živi u srce slažem,/ Da zimnje srce opet oživi./ Od tvojih reči srce mi gori, / Govori, Hriste, samo govori. Bože, kojom si to plamenom silom razgorio srca svojih ljubljajših slugu, otačastvoljubivih Crnogoraca, kakva ih sila nosi i pronosi od jedne do druge Tvoje svetinje, kako im to svetinjom ispunjavaš srca, kada ovako, goreći za svetinju, osvećuju i sve oko sebe?

I opet ista dilema – ko koga vodi i predvodi, da li sveštenici narod ili narod sveštenike? Čudotvorne i životvorne mošti, zaista ste moći kad činite da se zaspali probudi za Boga i Srpstvo. Za duhovni život važan je ovaj padež instrumental −  Bogom se sada živi, Vasilijem Ostroškim diše, Knezom Lazarem poje. S anđelima i s Bogom, polazi i dolazi, sastaje i rastaje. Bože, kako je lijep oboženi  čovjek, kako si ga divno i mudro na podobije Sebi sazdao. E, Sveti Vasilije Ostroški, živ li si i življi od najživljeg čovjeka čim si svoje Nikšićane, Podgoričane, Bokelje i sve druge lijepe Crnogorce podigao da svjedoče vjeru pravovjernu. Svjetilo istine i ljubavi – ti svi oci što svojim tijelima zaklanjaju vrata i zidove pravoslavnih hramova u Crnoj Gori, čuvari svetinje koji su ovim činom iz vremene dimenzije iskoračili u nadvremenu i srcem već kušaju predukus vječnosti: Bog je Ljubav, Ljubav je Bog! Sveštenstvo nije izvaralo narodnje nadanje.

Na Belavisti oci izgovaraju Očenaš, pa zakletvu Svetom Vasiliju Ostroškom, narod ponavlja. Užasnuh se gledajući! U zemlji u kojoj srpske matere predvode molitvene litije mora da se i sva tvar ispunjava strahom Božijim. Pomislih, treba se bojati Boga Živoga, Krsta Njegovoga, u trenu shvatih značenje riječi životvoran, svaki je krst životvoran, svaki krst sa groblja crkve Svetog Spasa je zavjet, i svaki krst u rukama krstotjelih mladića sa čela ove litije je životvoran. Narod je to čudan, ne nosi u rukama oružje, alkohol, drogu, novac i druge pošasti, već iskre svete, luče životvorne –ikone, krstove, brojanice nose srpske majke i kćeri. Osveštane su ulice Crne Gore ovim svetim predmetima. Uistinu, treba se bojati Boga  jer je muka s Bogom ratovati. Sve je ovo nekakva nauka, opet mi Njegoš struji umom. O ponosno srpstvo probuđeno, skudoumno slutim da se u Crnoj Gori sada brani i srpstvo Srbije i srpstvo Bosne i Hercegovine, i vaskoliko srpstvo. „Sve s anđelima, s anđelima braćo i sestre, raziđimo se u miru“, po završetku litije blagosilja njegoševsko-mojsijevski lik oca Nikole.  Kako je lijep sluga oltara kad sebe u potpunosti preda u ruke Božije, kako je uzvišen čovjek kada bogolikost postane njegovo dominantno obilježje, bogolik čovjek, Bog po blagodati – razumjedoh očima uma i srca i ovu riječ.

O svevišnji Tvorče nepostižni! Čime je drugo moguće objasniti čovjeka nego Tobom. Mi smo iskra u smrtnu prašinu / mi smo luča tamom obuzeta.Tvoje su luče, Bože, preplavile more i kopno Crne Gore. Litije u Crnoj Gori opštega su Oca poezija. Pred očima Srpstva i Slovjenstva, pred očima cijeloga svijeta, vijore se molitvene luče, luče svijetle, iskre bogomile, zrake sjajne ognja besamrtnoga.  Sakup ovaj na zlo ne priliči, / no na radost  i na vječnu diku / cijeloga roda rišćanskoga.

O, sveti Ostroški Svetitelju, hvala Ti za ovo čudo vjere kojim se prelilo i moje slabo i malovjerno srce! Došla sam želeći da dodam svoje premajušno zrno na gumno odbrane svetinja, da na Trgu od ćirilice govorim, kakvog li tajminga, o prvom srpskom zakoniku, Zakonopravilu Svetoga Save, o sadejstvu i blagojedinstvu Države i Crkve koju nam je Sveti ostavio u predanje. A sama bijah čudesno nahranjena sladošću blagodatnom koja se izobilno izljeva iz božanstvenih i svetih litija Crne Gore.

O Velikome Gospođinu dne,  Ljeta Gospodnjeg 2020.

Prof. dr Zorica Nikitović

Pročitajte JOŠ:

(VIDEO) Neđove propusnice za Milove Hercegovce: Novi „izvor“ režimskih birača