Njegošev amanet i „prokletstvo“: Zašto je poziv na ujedinjenje povod za nova trvenja

Zbog čega je Mandićeva poruka mira i poziv na ujedinjenje, povratak iskonskom i ispunjenje Njegoševog amaneta nova tačka razdora na ovom našem brdovitom Balkanu?

Gledajući unazad, ne postoji ama baš nijedan razlog da kapela ne bude vraćena tamo gde pripada.

Međutim, podele su nužne za politikante kako bi održale narod u zabludi… Naučili su i drže se mantre zavadi pa vladaj.

Oni kojima je do zavade i zablude dominantno osporavaju Njegoševu kapelu. Činjenica je da dio društvene sfere ne želi povratak kapele na Lovćen, tvrdeći da je to kapela Aleksandra Karađorđevića. Istorijski posmatrano kralj Aleksandar Karađorđević je obnovio Njegoševu kapelu nakon što je ista razorena 1916. od strane Austrougarskih projektila. Obnova je završena 1925. godine a dominirala je lovćenskim pejzažem do 1972. kada su komunističke vlasti srušile crkvicu i podigle mauzolej po projektu Ivana Meštrovića. Srpska pravoslavna crkva i dan danas traži obnovu Lovćenske kapelice, uz kompromis da neće dirati mauzolej, ali čak i to biva osporeno od strane jednog dijela političkog spektra.

Kao da je bilo malo što je sudbina odredila da vladika Rade čitav život provede u „strašnoj borbi sa svojim i tuđinom“, nego je i nakon svog mučeničkog i kratkog zemnog života Njegoš i dalje progonjen i nanovo ubijan. Tako je nakon zemaljske smrti vladiku sustigla smrt još čitavih šest puta. Šest puta su njegove kosti premetane i pomjerane sa Lovc‌ena, a zavjetna crkvica njegovog strica Svetog Petra Cetinjskog je srušena. I do danas nije obnovljena.

„Ni pad Moskve ni pad sviju ruskih tvrđava ni potpuno uništenje vladavine Petra Karađorđevića nije nas tako zadovoljilo kao pad Lovćena“, pisale su 1916. godine Beogradske novine pod uredništvom K. Hermana. Ali pad Lovćena u Prvom svetskom ratu od okupatorskih soldata bio je šala pri padu Lovćena u miru, dvadeset pet godina posle Drugog svetskog rata…

Njegošev amanet i „prokletstvo“

Milorad Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj zabeležio je reči kojima je vladika obavezao Crnogorce da ga sahrane u njegovoj crkvi na Lovćenu:
„To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu.

I mitropolit Amfilohije je ostavio amanet.

„Moja duša neće imati mira, sve dok Njegoš ponovo ne usni svoj večni san na mestu koje je sam izabrao – u kapeli na Jezerskom vrhu. To je moj amanet, poslednja volja i zakletva narodu Crne Gore“ – poručio je blaženopočivši mitropolit.

Bilo kako bilo, upravo je čin gaženja poslednje Njegoševe volje i rušenja crkve Svetog Petra Cetinjskog zločin bez presedana.

Ono što je Crnoj Gori danas potrebno je istinsko vaskrsenje, koje će označiti kraj duhovnog sunovrata Crne Gore.

Referendum

U zemlji koja želi biti demokratska, ništa prirodnije niti logičnije ne bi bilo, nego pitanja od najvećeg društvenog značaja riješiti putem referenduma. Pa, i pitanje Njegoševe kapele. Ali, sadašnja opozicija, tokom trodecenijskog uništavanja Crne Gore, uvela je prakse ignorisanja istorije, činjenica i volje većine. Tako je, silom tadašnje vlasti, Crna Gora priznala Kosovo*, ušla u NATO… A, jedini referendum koji su organizovali, vjerovatno će se u dogledno vrijeme izučavati kao primjer izrugivanja sa svim demokratskim principima. Bijela knjiga opširno je, i ubjedljivo, svjedočanstvo beščašća i surovosti diktatorskog režima, od kojeg danas mnogi, koji su mu „aplaudirali“, „peru ruke“.

Dokažimo da nam je važan Njegošev amanet..