Njegoševa država

Besjeda na Skupštini uoči Dana Njegoševog u Nikšiću

Milutin Mićović

Njegoš je najpostojanija država srpskog naroda satkana od njegovog pjesničkog jezika, utvrđena Njegoševim genijalnim duhom. Mnoge su se države našeg naroda raspadale, ali Njegoševa država pjesničkog jezika ostaje. Jer ta država misli o svojim građanima, tj. čitaocima , dajući im vruću podršku da budu slobodni ljudi, gorljivog duha, uvijek okrenuti i Bogu i čovjeku, i svom najdubljem pamćenju.

Njegoš je pokazao da čovjek kao potomak u svom narodu ima za pretke one koji su učestvovali u stvaranju te države, junake i mudrace, koji su bili spremni i na strašnom mjestu postojati, koji su znali da cijene čojstvo i junaštvo, i koji su znali, u svojim podvizima, s besmrtnošću zborit.

Njegoš je vidio velike i svijetle mogućnosti čovjekove, besmrtnu iskru koja čovjeka pokreće Bogu i nebu, ali je vidio i tamnu stranu čovjekovu i razornu stihiju narodnog života i cijelog svijeta, kako nije niko kod nas.

Naš pjesnik je vidio vraga sa sedam binjiša, i jata prokletoga kota što pustoše zemlju nemilosno, vidio je svijet pun paklene nesloge, vidio je ljude kako se pretvaraju u paklene duhove, vidio je demonskog mesiju, koji opija narod lažima, vidio je kako se svijet u ad pretvara.

Pustinjak cetisnjki je vidio da je čovjek često u tim stihijama kao tvarca mala što je zemlja vara i i još grđe i niže – kao slabo živinče. U velikim pometnjama svetskim, vidio je strašne prizore: dan i narod kako ćuku tica, vrijeme zemno i sudbina ljudska, dva obraza najviše ludosti. (G. V.). U gradaciji tamnih slika svijeta sasvim savremeno zvuče i stihovi: ,,Strašilo je slušat šta se radi, malen svijet za adova žvala.“ (G.V.)

Naravno, ono najvažnije što je Njegoš vidio je u čovjeku, jeste iskra besamrtna, koja može da rasvijetli njegovu tamu, i obasja neosvijetljene prostore našeg bića i da poveže čovjeka s Božijom silom.

Lovćenski Tajnovidac, vidimo, gledao je i unaprijed i unazad. Vidio od početka do kraja. A nije samo gledao, nego je bio nosilac najdublje drame čovjekove. Pozornica te duhovne i pjesničke drame bio je cio svijet a u epicentru bio je jedan zbjeg naroda, tadašnja Crna Gora, u kojoj je izrastao jedan, duhom gorostasan pojedinac.

Njegoš je u svom vremenu vidio ovo što mi sada gledamo u našem vremenu u ovom svijetu, i dao nam riječi da iskažemo ono što mi sami ne bi mogli kazati. U Njegošu se sve od početka pokrenulo i jasno izrazilo ognjenim pjesničkim formulama i svaki naraštaj ovog naroda, prepoznaje sebe u njemu.

Ko ima Njegoša ne može biti mali čovjek i narod u kom se rodio ne može biti mali narod. Sve što imamo najbolje u našoj kulturi, poeziji, u podvizima pojedinaca, mjeri se Njegoševom mjerom. Njegoš je sagorio u duhovnom plamenu, da bi njegove luče i iskre obasjavale nas i u nadubljim tamama .

Obilježavamo Dan Njegošev kao dan u kome sabiramo sve najbolje što imamo, i sve to obasjavamo svejtlošću Njegoševih pjesničkih m formulama, koje drže i nas same.