Njemački istoričar: Sjećanje na Blajburg ima jasan profašistički karakter, u to su uključeni i predstavnici hrvatskog političkog establišmenta

Komemoracija žrtvama takozvane tragedije u Blajburgu od prije 75 godina je zbog koronavirusa otkazana. Umjesto toga je kardinal Vinko Puljić održao misu u glavnom gradu BiH Sarajevu. Šta se 16. 5. 1945. događalo u austrijskom Blajburgu, koji se nalazi na današnjoj granici sa Slovenijom?

Početkom maja 1945. vojnici i civili, koji su bili saveznici nacističke Njemačke, predali su se kod Blajburga britanskim redovima. Oni su ih međutim preko tadašnje jugoslovenske granice poslali u ruke Titovim partizanima.

Počeli su djelimično spontani, djelimično planirani pokolji i marševi smrti, koji su trajali nedeljama pa i mjesecima. Ljudi su ubijani na različite načine, većina njih na prostoru današnje Slovenije. Demograf Vladimir Žerjavić je u međunarodno priznatoj studiji objavio da je među žrtvama bilo 45.000 Hrvata, 4.000 Muslimana, 8.000 do 10.000 Slovenaca i 2.000 crnogorskih i srpskih četnika. U njegovom istraživanju se polazi od 70 do 80.000 ubijenih.

S obzirom na to da su većina žrtava bili hrvatski vojnici, Blajburg je već dugo vremena mjesto sjećanja na hrvatske žrtve, koje je dugo bilo monopolizirano od strane antikomunističke emigracije i bivših ustaša. Ali u redovima hrvatske emigracije je uvijek sjećanje na Blajburg održavano preko crkve, što je u Jugoslaviji bilo zabranjeno do sloma vladavine komunista.

Bivši ministar pošte i telekomunikacija i nekadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Kristijan Švarc-Šiling nazvao je Blajburg u komentaru za DV jednim od najvećih fašističkih skupova u Evropi. Može li se to tako nazvati?

To je prepojednostavljeno. Žrtvama Blajburga je bilo zajedničko to što nisu bili na strani komunističkih partizana – što sve njih automatski ne ubraja u fašiste. Ali ako se pogleda na skupove koji su održani posljednjih godina u Blajburgu, onda se mora reći da je riječ o šarolikoj skupini sudionika.

Za vrijeme Hladnog rata je sjećanje na Blajburg imalo jasan postfašistički karakter. Ali 1990-tih godina su se u to uključili hrvatski nacionalisti novog tipa, od kojih su mnogi i sami imali komunističku prošlost. Posljednjih godina i predstavnici hrvatskog političkog establišmenta. A među njima nisu samo predstavnici HDZ-a nego i socijaldemokrati. Pored toga i crkva ima snažan udio ali tu su i nacionalisti, među kojima možete naći i ljude koji su jasno prepoznatljivi kao pristalice ustaša.

Na kojoj je poziciji kardinal Puljić, koji je vodio misu za žrtve Blajburga u Sarajevu?

Puljić je preuzeo Vrhbosansku nadbiskupiju 1991, neposredno prije rata u BiH. On je, s obzirom na bijeg i progon, doživio drastično smanjenje svog „stada“. Usprkos tome njega ne prati glas da je nastrojen posebno nacionalistički. Već dugo sudjeluje u radu Međureligijskog vijeća BiH.

Ne znam zbog čega je biskupska konferencija odlučila da ovogodišnju komemoraciju prebaci u ruke kardinala Vinka Puljića. On je doduše bio predviđen kao glavni govornik na ceremoniji u Austriji, koja zbog korone nije mogla biti održana. Moguće je da se imenovanjem Puljića kao centralnog crkvenog predstavnika na ceremoniji obilježavanja želio poslati signal u pravcu depolitizacije i ekumenizacije ove komemoracije.

Ekumenizacije?

Puljić ima solidne kontakte s drugim vjerskim zajednicama i to ne samo u Bosni. U svojoj propovijedi on je drugim poglavarima vjerskih zajednica signalizirao da komemoracija za Blajburg nije uperena protiv njih. Nacionalistički orijentiranom kleru, kao što je poznato, to niko ne bi mogao povjerovati.

Ako je to bila ideja, koja je stajala iza odluke da se misa održi u Sarajevu, onda ona nije urodila plodom.

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Hrizostom Jević je izjavio da je misom u Blajburgu kardinal Puljić zatvorio vrata saradnje…

Srpskoj pravoslavnoj crkvi bi bilo dobro da prvo počisti pred vlastitim pragom. I oni drže komemoracije svojim herojima i žrtvama. Mitropolit Hrizostom bi mogao krenuti drugim putem i reći – OK, ako i vi pristanete na to, onda bismo i mi mogli iz naših sjećanja na žrtve izbaciti političke konotacije. To bi bio korak u pravcu istinske ekumene.

Velika je razlika, ako se kaže: tamo su ubijani ljudi bez sudskih procesa. Stoga ih mi, na osnovu naših uvjerenja o ljudskim pravima, isprava smatramo nedužnima i stoga se smijemo na njih sjećati, iako se oni ne mogu upoređivati sa žrtvama ubijenim u koncentracijskim logorima. A drugačije je kada se kaže da su to bili junaci ustaške države, da je to bio sjajan projekt a da su ratovi 1990-tih bili produžetak tog junaštva na koje se sada podsjeća’.

Vi ste se 15 godina bavili vjerama u bivšoj Jugoslaviji. Kakvu ulogu one imaju u pomirenju na Balkanu?

I dalje vjerujem da postoji specifično vjerski potencijal za pomirenje. I to zato što ljude koji su vjernici povezuje ideja da i najteži grijesi mogu biti oprošteni i da s Bogom postoji najviša instanca koja oprašta kada dođe do istinskog pokajanja. Stoga se za svakoga smije moliti pa i za najveće grešnike – bez da ih se politički opravdava. Zemaljski spor je jedna vrsta gromobrana kada dođe do grmljavine. Sekularno orijentirani nemaju tu mogućnost delegiranja.

Ali potencijal, koji vjere imaju po pitanju pomirenja u bivšoj Jugoslaviji, nije istinski iskorišten. S jedne strane zato što su društva istočne i jugoistočne Evrope jako sekularizirana. Vjerske ideje tamo imaju samo ograničeni domet i miješaju se s nacionalnim političkim predodžbama koje sežu duboko u kler. A kada u višim krugovima klera imate izvjestan broj nacionalista, to se odražava i na bazu i na laike. I to na primjer ide tako daleko da se ljudi ne usuđuju dotaći određene teme. A na visokim pozicijama u crkvi su i dalje ljudi koji se dovode u vezu s ratovima u devedesetima.

Tako je na primjer dugo postojao stabilan savez između hrvatskog katolicizma i HDZ-a. Bez podrške crkve ova novoosnovana stranka u Hrvatskoj vjerovatno ne bi mogla izgraditi svoj autoritet nakon sloma Komunističke partije 1990/91. Stoga sve to i ono što se dogodilo u ratovima koji su uslijedili – rat protiv Muslimana u Bosni i masovni bijeg hrvatskih Srba 1995. – se do danas dovodi u vezu s Katoličkom crkvom. Za vođenje rata su naravno bile odgovorne politika i vojska – ali jasno je da je Katolička crkva rat, koji je vodila hrvatska strana, uglavnom zagovarala i tumačila kao pravedni obrambeni rat i to i do danas radi.

Pa ipak, između Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u BiH i Hrvatskoj postoje kontakti, zasnovani na dugogodišnjim vezama. Ali, to su manje kontakti između institucija a više između pojedinih osoba, recimo mitropolita i biskupa. Oni imaju različit stupanj stabilnosti i nisu u stanju odoljeti svakom potresu, kao što se vidi po reakciji vladike Hrizostoma po pitanju mise za Blajburg, koja je održana u Sarajevu.

Izvor: Net.hr

Pročitajte JOŠ:

Istraga protiv policajaca zbog prebijanja Mijatovića