Nobelovci i ostali vanzemaljci

Piše: Darko Prelević

Vrijeme je objavljivanja imena dobitnika Nobelovih nagrada, pa se prisjetih nobelovca, peruanskog pisca Maria Vargasa Ljose, koji je posjetio Podgoricu prije par godina.

Nobelove nagrade se dodjeljuju jednom godišnje na svečanosti koji se održava po pravilu 10. decembra – dana kada je preminuo Alfred Nobel. Dužnost objave ima Švedska akademija nauka i institucije povezane sa njom.

Neposredno prije dolaska južnoameričkog nobelovca, gost podgoričke gradske biblioteke je bio pisac, čiji je objektivni hendikep što piše na srpskom jeziku. Riječ je o Dušanu Kovačeviću, jednom od najvećih živih srpskih pisaca. U tom i takvom, književnom svijetu, biološki kriterijumi nisu presudni da bi se ustanovilo da li je neko od njih živ. Da bi pisac bio živ, treba da su mu “živa” djela.

Sam Kovačević tvrdi da je Šekspir, koji je umro prije oko 400 godina, življi od mnogih živih pisaca. Koliko je tek življi od svih onih koji nisu sigurni da znaju zašto se bude ujutro.

Požurio sam na književno veče i došao, čini mi se, sat ranije da ne bih „izvisio“ za mjesto. Prirodno je očekivati da neko ko je u dvadeset trećoj godini života napisao „Maratonce“ i čije tekstove gotovo napamet znamo, napuni salu gradske biblioteke.

Strah za mjesto je bio bezrazložan jer je u sali bilo ukupno tridesetak osoba. Nisam želio da razmišljam ko bi sve dupke napunio salu. Prebirao sam po sopstvenoj bazi poznanstava i još više bio impresioniran ovim velikim piscem, upoređujući zrelost njegovog prvog književnog podviga sa interesovanjima nekoliko osoba od dvadeset i kusur godina, koje ja poznajem.

Umjetnici stvaraju velika djela i kad se ne dotiču velikih tema, ljubavi, Boga, smrti, dovoljno je da prenesu duh nekog vremena, kakvom god tehnikom se služili. Dušan Kovačević nam je svojim čuvenim “road movi”-em pomogao da za sat i po bolje shvatimo našto je ličila Kraljevina Jugoslavija na dan 6. april, kada je bombardovan Beograd i počela invazija sila Osovine, nego da smo pročitali deset knjiga istorije o tom vremenu.

Koliko su tek veliki Gete, Šekspir, Dostojevski. Ni vjekovi nisu naudili njihovom djelu.Naprotiv, kako protiče vrijeme njihova građa je čvršća a fasada ljepša.

Mario Vargas Ljosa je bio najreprezentativniji mogući gost prepune Gradske knjižare, pri tome književno nikad življi. Sa njim se podgorička publika nije obrukala. I ovaj Peruanac je tradicionalno, kao uglavnom većina južnoameričkih umjetnika, na početku karijere ljevičario, podržavao Kastra, da bi kasnije kritikovao i njega i jednopartijski sistem.

Pisac u politici je sasvim normalna stvar, pa se i Ljosa oprobao čak na izborima za predsjednika Peru 1990. godine. Kao „proamerički kandidat” izgubio je trku za predsjedničke izbore. Potpuno nesvjestan političke i ekonomske zbilje u svojoj zemlji, zalagao se za drastični program štednje, privatizaciju, slobodnu trgovinu, širenje privatnog vlasništva, a kada je poražen od tada nepoznatog inženjera Alberta Fudžimorija „razočarao se u svoj narod”. Jasno je da je peruanski narod još više bio razočaran u njega, jer je, između ostalog, nipodaštavao „zaostalu kulturu” starosjedelaca.

Prisjetimo se da je ovaj veliki peruanski književnik svojevremeno, tokom bombardovanja NATO-a 1999, vatreno branio „humanitarnu intervenciju”, zločine Srba poredio je sa „holokaustom i onim što je počinio Hitler”.

Ja sam prethodno, po sopstvenom “objektivnom” kriterijumu, sa Borhesom, Sabatom i Markesom apsolvirao latinoameričku književnost, pa nisam mnogo trzao za Ljosom. Konačno sam na nagovor nekoliko prijateljica pročitao dvije i po njegove knjige. Ne znam da li se ovo pola računa.

Priznajem da je moja pobuda da budem prisutan na toj kniževnoj večeri bila krajnje prizemna jer prisustvo nobelovca u Podgorici jeste prvorazredan događaj. Želio sam da uživo vidim makar tog jednog besmrtnika, kao što se u muzeju gleda replika Ti-reksa ili u zoološkom vrtu neka egzotična životinja. Nobelovci su takva ljudska vrsta koja ne uspijeva kod nas. Biće da im je pretopla klima.

S obzirom da je ovaj prostor tokom devedesetih godina napustilo više hiljada školovanih ljudi i da taj trend nije prestajao, vjerovatnoća da mi iznjedrimo naučnika ili pisca koji je u nekoj crnogorskoj laboratoriji ili drugom radnom prostoru zavrijedio besmrtnost, ravna je evolucionističkoj vjerovatnoći spontanog formiranja života iz nežive materije odnosno razmjeri jedan naspram broja iza kojeg se nalazi četrdeset hiljada nula. U prevodu, prije ćemo za života naletjeti na vanzemaljca nego dočekati laureata nominalno najznačajnije nagrade za koju svijet zna, koji je ne samo rođen već i profesionalno ostvaren na domaćem tlu.

Jedan od naših briljatnih profesora koji je predavao na više tehničkih fakulteta u Podgorici, a već odavno predaje u SAD, na postavljeno, ne baš bistro pitanje, zašto se ne vrati u Podgoricu, je samo odgovorio da ujutro na putu do svoje kancelarije nazove dobro jutro makar dvojici-trojici nobelovaca.

Naše fakultetsko obrazovanje je nekad državu koštalo oko sto hiljada dolara i sve te najbolje i najodvažnije stručnjake su besplatno i na “tacni” dobijale i još uvijek dobijaju amerike, kanade, australije… Efekat odliva “mozgova” nije neposredno mjerljiv, ali činjenica je da konstantno proizvodi veliko zaostajanje u svakom smislu, nedostatak elite i težak provincijski duh. U nedostatku najboljih, razni plagijatori i mediokriteti, su naučne, stručne i umjetničke perjanice. Nažalost, ko god se odavde vine u zvijezde, padne u neko tuđe dvorište, jer su domaće sile gravitacije preslabe za te visine.

Manje više svi sa kojima možemo da se podičimo, iako nisu baš format za Nobela, ne stanuju više ovdje.

To što je Vlatko Gilić, filmski reditelj čiji se filmovi nalaze u Galeriji moderne umjetnosti u Njujorku, pohranjeni u kapsuli najvećih stvaralačkih vrijednosti baštine čovječanstva, rođen u Podgorici je sasvim dovoljna činjenica za uvjerenje da ovo nije besplodno tle. Ovdje je rođen i veliki pisac, Borislav Pekić, ali samo rođen.

Ko zna, možda ipak po hodnicima naših obrazovnih institucija možemo i dalje da sretnemo nekog budućeg Isaka Njutna.

Nevolja je što bi taj “naš Njutn”, po dodjeli Nobelove nagrade zahvaljivao nekoj drugoj državi na svemu što je učinila za njega.

Pročitajte još:

Objava broja dvanaest