Novi udžbenici zgražavaju normalce: Razvrat kao zdrav stil života

Pripremio: Miloš Stanojević

Udžbenici i prosvjetna politika u Crnoj Gori sve više izaziva zgražavanje normalnih ljudi. Pod ovim normalnim mislimo na muškarce i žene koji privlače jedno drugo, zbog toga stupaju u brak i podižu djecu. Pod tim mislimo i na one koji smatraju da se seksualne slobode ne moraju braniti na ulici i kojima homeseksualnost nije jedno od ljudskih prava, nego da predstavlja bolest. Na sajtu Mitropolije-crnogorske primorske danas je objavljen tekst jereja Slobodana Lukića o udžbeniku „Zdravi stilovi života“. Pošto je namijenjen ljudima kojima je brak muškarca i žene i dalje svetinja i jedino seksualno opredjeljenje prenosimo ga u cjelini.

-Zastupnici savremene neolobirealne ideologije, u promovisanju svojih “dogmi“ ne biraju sredstva i načine. Najstrašniji poduhvat u širenju neoliberalnih nakaradnih “vrijednosti“ jeste atak na ono što je najčistije i najvrjednije – na dječiju dušu.

Mnogi zdravomisleći ljudi su odavno uočili njihove ciljeve i o tome se i govorilo i pisalo. Povod za ovaj tekst je saznanje da se nedavno u osnovnim školama u Crnoj Gori, u sklopu izbornog predmeta u 9. razredu, učenicima nudi, tj. nameće udžbenik “Zdravi stilovi života“, čiji sadržaj u velikoj mjeri užasno protivrječi svom nazivu. Neprimjereno bi bilo iznositi detaljno šta se kroz taj udžbenik djeci saopštava ali suština je u tome da im se predočava razvrat kao zdrav stil života, a sve je to praćeno uputstvima kako da se teorija “što bolje“ sprovede u praksi. Slični pokušaji – da se u okviru zdravstvenog vaspitanja djece ponudi udžbenik takvog tipa viđeni su i u Srbiji i u drugim zemljama u okruženju. Zapravo, to je dio agende koja se sprovodi u svijetu još od sredine prošlog vijeka.

Naime, 40-ih godina, Alfred Kinsi je ustanovio svoju teoriju, tj. skalu (Kinsijeva skala) seksualnosti čovjeka, koja je izbrisala granice normalnog i patološkog u seksualnom ponašanju. Najužasnije u svemu tome je to što je Kinsi svoje zaključke izvodio na osnovu dnevnika devet pedofila koji su zlostavljali nekoliko stotina djece. Da stvar bude još gora, Kinsijev rad i promovisanje njegove teorije finansirali su i zdušno podržavali članovi Rokfeler fondacije, što je omogućilo ekspanziju ove bolesti. Tako da nametanje seksualnog obrazovanja pod plaštom zdravstvenog vaspitanja djece nije ništa drugo do najperfidniji pokušaj seksualne indoktrinacije djece, u osnovi čega leži filosofija pomenutog Kinsija. Taj projekat postoji u zemljama širom svijeta, a sad su izgleda došla na red i naša djeca.

Sada je manje važno tražiti “krivca“ zašto je taj udžbenik došao do djece. Ono što plaši je prisutnost devijantnosti u pedagoškim ustanovama i prema tome, želja i trud svakog roditelja treba da je usmjerena ka tome da se spriječi da “zaraza“ dođe do djeteta. Svakako je sigurno da pred ovim ne treba ćutati. Ne postoji nijedan jedini valjani razlog da se protiv ovoga ne digne glas. Današnje vrijeme se odlikuje i relativizovanjem svih vrijednosti i kriterijuma, tako da je podražavanje zdravih normi i osnova života često na meti podsmijeha “naprednih“ ljudi. Ali, povlačenje iz straha od podsmjeha bi bio izraz krajnjeg licemjerja. Takođe je paradoks da hiljade istomišljenika ponavlja frazu: “a šta mogu ja sam tu da promijenim.“ I ništa manje defetistička je i ona floskula o tome da je potrebno vaspitati svoju porodicu a za druge nismo odgovorni. Zar nismo svi dio jedne velike porodice, i nije li nam zapovijeđeno da i dušu svoju polažemo za bližnje svoje (Jn. 15,13)?

Pošast o kojoj se govori, koja ulazi u škole, koja napada na nevina dječija bića je prisutna od ranije. Ona će s vremenom da se širi i možemo samo da zamislimo u kakvoj situaciji ćemo biti za pet ili deset godina. Kako se postaviti prema tome? Uzmimo za primjer Apostola Pavla i njegovu propovijed Korinćanima. Korint je u to doba bio jedan od najrazvijenijih grčkih gradova i glavni grad provincije Ahaje. Budući da je bio primorski grad, čuven je bio i zbog svog luksuza a i zbog nemoralnog života nekih njegovih stanovnika. Nemoral, razvrat i neprirodni blud zahvatio je bio korintske građane i u takvom stanju ga je zatekao apostol Pavle kada je na svom drugom misionarskom putovanju došao u njega iz Atine. Godinu i šest mjeseci Pavle propovijeda u Korintu, a potom odlazi u Efes šireći riječ Božiju. Za vrijeme boravka u Efesu, na trećem misionarskom putovanju, Apostol je čuo da su korintski hrišćani ponovo počeli da žive starim, raspusničkim i razvratnim životom,  među njima je nestalo one prave hrišćanske ljubavi prema bližnjem, razvio se nečuven blud pa tako se ni brak nije cijenio dovoljno, kao ni djevičanstvo. Pavle piše poslanicu Korinćanima i najavljuje svoj skori dolazak njima. On, kao istinski pastir, brine se za njih, za svaku dušu. On je možda usamljen u toj brizi ali ne odustaje. Ali on i nije sam, iza njega stoji Hristos Bog Koji mu daje snagu (Fil. 4,13). Ali, ukoliko bi stvar posmatrali i iz perspektive koja nije strogo hrišćanska, došli bi do istih zaključaka. Jer, svakoj tradicionalnoj religiji je imanentna određena vrsta etike koja je, kad je u pitanju ova tema, bliska ili podudarna hrišćanskoj.

Dakle, nemamo pravo na defetizam. Nedavno sam, u tekstu jednog savremenog teologa pročitao misao koja je sasvim primjenjiva u našem kontekstu: “Ćutanje je zlato samo ako živimo ono što je iznad riječi. Ćutanje iz prinude – tužna je i strahom ispunjena tišina.“

Teško onom preko koga dolaze sablazni. Ali neće biti lako ni onome koji se nije borio protiv sablazni. Tako da, ne dignemo li glas protiv sablazni danas, sutra će nas potomci – ne daj Bože! – optužiti da smo je svojim ćutanjem odobrili.