Novocrnogorski lingvo-unitarizam
1 min readPiše: Veselin Matović
Premda su se njegovi obretnici pozivali na tzv. jekavsko jotovanje, kao njegovu specifičnost i dokaz njegove autohtonosti i različitosti od srpskog, tzv. crnogorski jezik stupio je na dužnost službenog jezika u Crnoj Gori u dva lika: jotovanom (ili jotiranom, kako kažu njegovi standardolozi), sa dvije nove grafeme ś i ź, i nejotovanom, s tim što je „jotirani“ „obavezujući“. „Svi preživjeli oblici, kao što su recimo produkti tzv. jekavskog jotovanja novom crnogorskom normom kodifikovani su kao obavezni“, kaže se u Pravopisu crnogorskog jezika (2009), što znači da su njihovi nejotovani parnjaci alternativni i neobavezujući. Oni, kao drugorazredni, čine, kako navode autori Pravopisa, „prvi sloj crnogorskog jezika“, odnosno – oni su „opšta štokavska norma, zajednička bosanskome, crnogorskom, hrvatskome i srpskom jeziku“! Drugi je „opštecrnogorski (koine), zajednički svim crnogorskim govornim predstavnicima“. To su „jotirani“ oblici, ili „naše prepoznatljivo jezičko obilježje“, kojima „treba davati primat ne bi li se kao takvi zadržali“.
Ta dva neravnopravna i međusobno rivalska sloja čine „kodifikovani crnogorski jezik“ – jedan kao njegovo lice, drugi kao naličje, oba lažno definisana.
To što se ovdje imenuje kao „opšta štokavska norma“, niti je komun, koji ara i razvlači, kad im i kako im padne na pamet, nekoliko balkanskih plemena, niti je prvi, ni drugi, niti bilo koji sloj bilo kog drugog, pa ni crnogorskog jezika, već vukovska norma srpskog jezika, koju bi, da razvali, u ime crnogorskog lingvo-unitarizma, nekoliko najamnih kodifikatora ideološke magle, odnosno da je, nakon više od sto i pedeset godina njenog učvršćivanja u Crnoj Gori, smute i obezliče i pod lažnim imenom proglase nekakvim neobaveznim slojem crnogorskog jezika. I sve to nasuprot činjenici da se vukovske književno-jezičke norme i njenog srpskog imena drži, i u pisanoj i u govornoj praksi, daleko više građana Crne Gore od onih koji se, po partijskoj direktivi, opredjeljuju za, takođe nekakav, opštecrnogorski koine.
Nakon donošenja novog Ustava u kome se crnogorski jezik definiše kao služneni jezik u Crnoj Gori, njegov tako sačinjen pravopis, „obavezan je na nivou države“, što znači za sve njene građane, pa i za zastupnike imena srpskog jezika. Pravopis službenog jezika, prihvaćen i ozvaničen od strane nadležne državne institucije, u ovom slučaju to je bivše Ministarstvo prosvjete i kulture, kao njegov izdavač (2009), svojevrstan je zakon, koga su se u javnom komuniciranju dužni pridržavati svi građani i sve državne institucije. Ovoga se, međutim, iako je prošlo trinaest godina od njegove pojave, niko ne pridržava, čak ni najviši državni zvaničnici; ni sama Vlada, čiji je zvanični sajt dosljedno ispisan pravopisom srpskog jezika. To je najbolja potvrda njegove opravdanosti i usklađenosti sa savremenom jezičkom stavrnošću koju, pokazalo se, nije moguće sputiti pređom crnogorskog lingvo-unitariza. Na Studijskom programu za crnogorski jezik na Filološkom fakultetu u Nikšiću, takođe se ne prihvata jekavsko jotovanje kao obavezujuća norma crnogorskog jezika, odnosno ovakav njegov pravopis. Tamo su ostali pri srpskom, vukovskom jezičkom standardu, samo što su mu ime promijenili, pa srpski jezik predaju kao crnogorski, što je još jedan novocrnogorski kuriozitet. (Kao u onoj anegdoti o muslimanu koji u vrijeme rata kolje svinjče, govoreći: «Kvičalo ne kvičalo, za mene si jagnje».)
Drugo (ali je i prvo):
Kako nekoliko slučajeva tzv, jekavskog jotovanja, neka ih je i trideset, može biti poseban jezički sloj crnogorskog jezika, odnosno autohtona pojava u Crnoj Gori i njeno „prepoznatljivo jezičko obilježje“ kada je to dijalekatska crta istočnohercegovačkog dijalekta srpskog jezika, južnog narječja, kako ga je zvao Vuk Karadžić, i prisutna je na cijelom njegovom prostoru: i u Hercegovini, i u Bosni, i u Srbiji, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori? (I na prostoru zetsko-raškog dijalekta, naravno.) Prema tome, ako su oblici iz njegovog prvog sloja „opšta štokavska norma“, onda su i ovi iz drugog – opšta štokavska dijalekatska pojava, što znači da ni u jednom ni u drugom sloju nema ništa što se može označiti kao prepoznatljivo crnogorsko jezičko obilježje! Vuk je ove oblike zaobišao, držeći se svog standardološkog načela „općene pravilnosti“, dakle – da bi izbjegao anarhiju u pravopisu, u sistemu, a ne što je smatrao da su tih nekoliko marginalija autohtone osobine „crnogorskog jezika“. Jezik je sistem, a ne „slaganje varke na varku“! Vuk je to znao i prije Sosira, zato i nije zapao u konfuziju u kakvu su zapali novocrnogorski pravopisci (domaći i strani), koji bi od jezičke šljake da prave novi književni jezik. I da razvale sto i pedeset godina izgrađivanu i odavno u Crnoj Gori učvršćenu ortoepsku i ortografsku normu srpskog jezika. Upravo, opšte neprihvatanje u javnoj komunikaciji, oblika nastalih jekavskim jotovanjem najbolji je dokaz njene stabilnosti, ali i da će oni zauvijek ostati tamo gdje ih je Vuk ostavio – u ambarima narodnih govora. (Trinaest godina bilo je više nego dovoljno da to provjeri i potvrdi jezička prksa.)
Vuk, doduše, nije znao za crnogorski jezik. Nije se s njim sretao ni na Cetinju, ni u Kotoru ni u Stanjevićima, a gdje da ga nađe – nijesu znali da mu kažu ni Njegoš, ni knjaz Danilo ni knjaz Nikola.)
Nije Vuk znao ni da će se na tom „jeziku“, kodifikovanom od treština iz njegove radionice, dvoslojnom, ili dvoličnom (takav se pojavio iz standardološke modelarnice Matice crnogorske i Dukljanske akademije nauka), izvoditi nastava u crnogorskim školama, kao ni da će ga crnogorski Parlament jednog dana, većinom glasova, izabrati da bude službeni jezik u Crnoj Gori. I da će se njime pisati i štampati svi udžbenici za jezik i književnost (a i drugi), namijenjeni osnovcima i srednjoškolcima, jednako djeci zastupnika imena crnogorskog kao i onoj zastupnika imena srpskog jezika.
Dakle, ono u šta su se crnogorski standardolozi najviše uzdali, pokazalo se najmanje sigurnim. Upravo taj njihov drugi, „obavezujući“ i privilegovani sloj, ili lik crnogorskog jezika, iako je od njegove uknjižbe proteklo više od decenije, nije se slijepio sa prvim – „opštom štokavskom normom“ kao svojom podlogom, pa nije ni zaživio – ni u govornoj ni u pisanoj praksi, niti je izašao iz svog dijalekatskog opsega, niti će ikada izaći. Ali je u ovdašnjem obrazovnom sistemu proizveo jezičku konfuziju kakvu može da proizvede samo mrtvo tkivo u živom organizamu.
To se posebno ispoljilo u udžbenicima za jezik i književnost, u kojima se zgusnula pravopisna tmuša dubleta i alternativa, kao šuma „Striborova“, iz koje ni djeca ni nastavnici njihovi ne znaju na koju će stranu – jotovanu ili nejotovanu, za „obavezujućim“, „autentično crnogorskim“ śedi, ili za „alternativnim“, „ni Davidovim , ni carskim, ni spahijskim“ (sjedi)? Iz te nevidjelice, svaki put je pogrešan i svaki putokaz je pod lažnim imenom.
Tako se ovaj providni simulakrum, iako neprihvaćen bezmalo u svim sferama društvenog života i faktički mrtav, pokazao kao skoro savršen mehanizam, ne samo za gašenje imena srpskog jezika u našim školama, nego, kao što vidimo, i za razvaljivanje njegove ortoepske i ortografske norme, i to tamo gdje bi trebalo da se ona uči i najdosljednije poštuje. Izgleda, to i jeste njegov krajnji cilj i smisao – da likvidira svaku normu, zarotira svaki putokaz – da sve izgubi smisao.
Budući da je tzv. crnogorski jezik Opštim zakonom o obrazovanju čl.11, ustanovljen kao nastavni jezik u našim školama, a srpski sveden na njegovo alternativno, neobavezujuće i funkcionalno nedefinisano ime (zaostao «nadimak» iz nekih prošlih vremena – viševjekovnog «samoporicanja» Crnogoraca a zatim i «surove srpske okupacije Crne Gore, od 1918»), i pošto se u postojećim nastavnim programima izričito naglašava da se u okviru nastave predmeta za jezik i književnost „učenik osposobljava za jasno, razumljivo, pravilno i funkcionalno usmeno i pisano sporazumijevanje crnogorskim standardnim jezikom (ne i srpskim, naravno!) u različitim okolnostima“ , odnosno da „Učeći crnogorski jezik (ne i srpski, razumije se!) učenici ovladavaju komunikacijskom jezičkom kompetencijom i stiču osnovne čitalačke, medijske, informacijske i međukulturne pismenosti….“ „ i „na kraju učenja učenik će moći da: primijeni jezičku normu crnogorskog jezika (ne i srpskog, jer nju treba razvaliti, a ne učiti!) u govoru i pisanju“, i da su u skladu sa ovim ciljevima sačinjeni i sadržaji programa i udžbenika, jasno je da se u Crnoj Gori, već više od jedne deceniji, skoro polovini školske populacije (konkretno: djeci zastupnika imena srpskog jezika), u svojim školama i u svojoj državi, uskraćuje pravo obrazovanja na svom jeziku i izučavanje svog jezika (njegove norme, značaja, istorije, procesa standardizacije), odnosno da izgrađuje svoju jezičku kulturu, u skladu sa književnom normom i nasljeđem svog maternjeg (srpskog) jezika, što je im je garantovano i postojećim Ustavom CG (čl. 75) i Konvencijom UN o pravima djeteta (čl. 2 i dr). To je, uostalom, i jedan od glavnih ciljeva vaspitno-obrazovnog procesa. Što bi narod rekao – zbog toga djeca idu u školu.
Nekada je poznavanje i poštovanje književnojezičke norme bio znak kulturnog odgoja i statusa, čime su se ljudi legitimisali pri prvom susretu, na ulici, u kafani, u školskim zbornicama. Za to je bila, po prirodi stvari, zadužena škola, i ona je decenijama taj posao uspješno izvršavala. No, o tome su se brinuli ne samo profesori jezika nego i svi drugi, i ljekari, inženjeri, pravnici, pa i konobari u boljim kafanama. Ne kaže se slučajno da je književni (standardni) jezik, jezik kulture.
Ali, šta to bijaše kultura?
Dodamo li ovome da su i svi školski udžbenici štampani crnogorskim jezikom (tako piše u kataloškim napomenama Zavoda za izdavanje udžbenika), što znači i njegovom pravopisnom normom, kojom se u značajnoj mjeri narušava norma srpskog jezika, onda tek vidimo dokle je sve to otišlo. Iako je Ustavom (čl. 13) definisan kao „jezik u službenoj upotrebi“, srpski jezik se u našim školama, kao što vidimo, uči iz udžbenika za crnogorski i na crnogorskom jeziku! (Uči li se engleski iz udžbenika za srpski jezik i obratno?)
Posebna je priča što je njegovo ime skoro sasvim nestalo iz vokabulara školske omladine. A nestankom imena jezika, zna se, nestaje i ime naroda.
Međutim, ova stvar, osim pojedince iz kulture, nauke i obrazovanja, i svega nekoliko ovdašnjih nacionalnih organizacija i medija, odavno više nikoga ne zanima, posebno nakon Sprazuma vlasti i opozicije, iz septembra 2011, kad su lideri srpskih opozicionih stranka pobjedonosno objavili da su konačno riješili pitanje imena nastavnog jezika i nastavnog predmeta za jezik i književnost u crnogorskim školama. Žestoko prevareni (da li i postiđeni?), nikada više ni riječ o tome nijesu kazali. Ne zna se na kom su jeziku – na srpskom ili na crnogorskom (jotovanom ili nejotovanom), latinicom ili ćirilicom, pisana rješenja njihovim sljedbenicima o postavljenjima u državnim službama i preduzećima – (po visini i po dubini), kada su se, nakon pada DPS režima, domogli krajička vlasti, ali nije poznato da je neko od njih javno negodovao što mu je učinjeno nepravo s te strane.
U međuvremenu, smijenile su se dvije vlade i dva ministra prosvjete, promijenjeni su i direktori škola, ali je pitanje imena jezika, nastavnih programa i udžbenika u našim školama, i dalje tabu-tema. Ćute ministri, ćute stranački lideri, ćute direktori škola, profesori, studenti, roditelji. Nikome se, izgleda, ne stavljaju prsti u tu žeravicu.
Tako je i nakon pada DPS režima, škola ostala nedirnuto, i najjače, uporište etnonacionalne koncepcije tzv. novocrnogorskog lingvo-unitarizma – najporaznije političko-ideološke ambicije koja se ikada pojavila na ovim prostorima, i koja ne samo što je izazvala korijenitu podjelu u narodu nego je podstakla i sve devijacije i sve bolesti crnogorskog društva – od nezapamćene zluoupotrebe državnog aparata do organizovane pljačka društvene imovine, korupcije i kriminala.
Ipak, riješeno je crkveno pitanje. Da li je na pomolu jezičko…?
Na prostoru bivše Juge postoje samo tri slavenska jezika: slovenački, srpski I bugarski.
Što biste vi? Nazad? Ja sam govorio srpskohrvatski ili srpski, moje unuče će crnogorski. Gotova je to stvar.
Cuti, jado nepismeni, i probudi se, Milova era je prohujala, a sa njim i svo zlo, koje je nanio Crnoj Gori.
On, njegova familija i DPS kamarila se obogatise, a ti i tebi slicni, koji ga decenijama podrzavaste glasajuci za njega, ostadoste i bez gaca.
Kesicu jadove indoktrinirani, tebi je drze da si ustasa i da, zboris njihovim izmisljenim jezikom, no onijem kojim je zborio tvoj otac i djed i svi prije njega stotinama godina unazad.