O Badnjaku u Srba

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Odavno je već zapaženo da mi Srbi badnjak doživljavamo gotovo kao ljudsko biće. Pisao je o njemu onaj duhovito-potresni esej Momo Kapor, narod mu spjevao pjesme, a svakog Badnjeg dana se neko od ljudi koji su studirali bogoslovlje sjeti čuđenja naših helenskih kolega koji bi nas opomenuli: „Vi Srbi sve Badnjače rođače, pa rođaka u vatru!“

Pisali su mnogi o našim običajima, objašnjavali ih paganskim ostacima i hrišćanskom simbolikom i svako uglavnom vidio ono što nalazi u sebi: pagani – paganina, Hrišćani — vitlejemsku vatru u pećini u kojoj Sina Božijeg rađa Dijeva Prečista…

I Badnjak je zaista za nas neka vrsta rođaka. Kada mu pođemo na Badnje jutro, ma koliko bili pomodni i blazirani, čak i oni koji se kroz godinu savijaju kako svi vjetrovi duvaju, modni, civilizacijski i politički, nekako se vrate bar u želju da budu nešto predačko i da vide neko svoje iskonsko ja. Više sam i prestao da se iznenađujem kada ujutro u 5. časova vidim ljude koje poznajem iz Foče, poklonike stila i promjene, kako u čizmama i vunenim čarapama i u obaveznom vojnom kombinezonu i jakni, sa šajkačom ili šubarom, kreću sa nama u Badnjake.

Ali kao i sve danas: traje to dan ili dva. Badnji dan, Božić, u najboljem slučaju do Dana Republike ili Svetog Vasilija.

Nakon toga se po fočanskim kontejnerima pojavljuje čitava šuma badnjaka. Prislonjeni uz kante, ubačeni da iz njih vire, oni su odradili „svoje“ — učestvovali su nevoljno u takmičenju „čiji je badnjak veći i bolji“ i nakon toga su odbačeni.

Da, to su naši odbačeni rođaci.

Poput ne jednog sina i brata koji se stidi majke i oca i brata na selu i u varošici — iako možda uredno od njih dobije, osim brižnog pogleda i telefonskog poziva, i ponešto skorupa i pečenice. Mi smo postali društvo koje više ne čine Radosav i Ljeposava već društvo koje čini nevidljivi i čekani Mišo, uvijek odsutan i uvijek prisutan i iščekivan. Tako mi taj Badnjak posječemo, opjevamo, prinesemo i odbacimo. Znam: ne svi. „Evo, oče, ja to nikad ne radim“. Ali ne poznajem nikoga ni da radi bilo šta drugo nedostojno čovjeka – pa nam je tako kako je.

Čovjek voli roditelje onoliko koliko brine o njima kada više ne živi sa njima. Čovjek voli prijatelja onoliko koliko mu je stalo kada se završi druženje. Čovjek Boga voli onoliko koliko drži do Njegovog pogleda kada ga niko osim Njega ne gleda.

Srbin drži do predačkih malih obreda onoliko koliko ih poštuje drugog dana Božića. Da li smo to sebe bacili u kontejnere?