O danu koji tek što nije
Biće da nisam jedini kome se čini da količina uvreda i poniženja kojima je izložena naša zemlja raste geometrijskom progresijom te da se incidenti koji naročito ranjavaju dušu a mlade tjeraju napolje, dešavaju na sad već nedeljnom nivou.
Crnogorska bandijera ponad Knez Mihailove (Foto: N. M.)
Za razliku od crnogorskog dona koji se tu i tamo pojavi u medijima ali kao gospodarski duh stalno lebdi nad povjerenom mu kopnenom teritorijom i vodama, premijer bivše jugoslovenske republike Srbije ne silazi sa prvih vijesti, kao onomad Milošević, kome je još i preostalo bilo nešto geografije.
I dok potonula zemlja naočigled tone ka dnu što poslovično ne postoji, on ne prestaje da kazuje da samo što nije. Ovo što preživljavaju naša čula vida i sluha i dodira s novčanikom, odavno je sraslo s patologijom po kojoj mi i dalje ljubimo zemlju koju smo izgubili.
Kako je moguće da svakog ali svakog dana slušamo kako ćemo za pet, pa za deset, pa za sto pedeset godina biti dio Evrope, a treba da pretpostavimo da ćemo mantru o danu koji tek što nije – slušati svakog dana do svršetka vremena?
Ko to, majci, može da izdrži, od onih koji nisu emigrirali?
Ne bih rekao da ja to više mogu. A nikad nisam promišljao o tome da emigriram. Ostajem ovdje. Pod suncem našeg neba.
Srbija i Crna Gora postala je – činom čekanja – dijelom Evropske unije, samo što to niko iz Evropske unije nije obnarodovao.
Pitam ovih dana za evropski dom u Briselu ili pak Berlinu uvijek spremne Hrvate da li zaista, ali ono baš, vjeruju da su dio EU, sa sve oličenjem uređenosti i prosperiteta – Bugarskom i Rumunijom?
Vjeruju. Čujem ih kako govore.
Ali jednako savjetuju, u trenucima u kojima im je spoznaja brža od opreza, da se niko od nas ne bi poveo za njihovim pak primjerom. Izgubićete sebe, susjedski pošteno kažu. Šotovoče, ispod glasa.
Srbija i Crna Gora prezentaće se u kletom EU ramu taman ništa ne učinile od svega što se za ulazak u Uniju potražuje. Po bugarskom i rumunskom receptu. Na stranu uslovi.
EU blefira da ima vremena na pretek, a zapravo joj se vraški žuri. Radi se o zamjeni teza, jer Srbija i Crna Gora neće ući u Evropsku uniju ni kad/ako uđe u Evropsku uniju. Kao ni Hrvatska, kao ni Rumunija, kao ni Bugarska što nisu ušle. A kao ušle su…
No to o čemu nas Dnevnik svakog dana obavještava, za koliko smo bliži EU integracijama, jeste anestezija.
U vezi s danom koji tek što nije.
Slažemo se, ni ja nisam ljubitelj briselske „Kominterne“ ili „Velikog brata“, kako ga već ko doživljava, nakon ove epizode sa izbjeglicama, možemo ih nazvati i „Rajh“! Razlika je, međutim, u tome što je iz vizure „crnogorskog šovinističko-asimilatorskog melting pota“ apologetski stav prema EU, a još više prema zločinačkoj NATO alijansi nešto što je, kako bi to rekle podgoričke i druge sponzoruše, „must have“!
Lijep tekst. Dosta tacan – moram priznati da ni ja nijesam ljubitelj EU. Doduse jesam za to da se usvoje pravne institucije i zakonodavstvo EU. Medjutim, nije mi jasno zasto autor uporno povezuje CG sa Srbijom? Mi nijesmo vise jedna drzava. Fala Bogu, svako danas ima svoj put. I svoju sudbinu.