O. Darko Đogo: „Suza jednog djeteta“ – Dostojevski o Cetinjskim bogoslovima

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Na djecu smo svi osjetljivi, naročito roditelji. Otuda konsenzus svakog savremenog društva da je napad na djecu – crvena linija preko koje se ne smije i ne može ići a da se ne reaguje odlučno i odjsečno, po sistemu: prvo sprječiti daljnje maltretiranje, pa onda istražiti uzroke i počinioce i najstrožije kazniti. Napad na djecu je napad ne na zajednicu (ma koju) kojoj ta djeca pripadaju već napad na osnove ljudskosti. Zato je sinoćnji napad na cetinjske bogoslove pitanje na kojem, bez pretjerivanja možemo reći, pada ili opstaje crnogorsko društvo i to najprije kao humano, ljudsko društvo, pa potom sve ostalo.

Kada vas neko na ulici izvrijeđa, iako vas dobro ili nikako ne poznaje, osjećate se povrjeđeno i uznemireno. Kada vas neko izvrjeđa samo zato što nosite određenu odjeću, kada se jedan grad gordi svojom netrpeljivošću, znate da sa tom sredinom nije sve u redu. Kada vam se desi da vam samo zbog registarskih oznaka neko razbije auto, a samo zbog mantije koju nosite dobacuje najpogrdnije psovke – znate da ste na Cetinju.

Najprije da ponovimo samoočiglednu istinu: na Cetinju ima ljudi koji nisu dio zombizirane mase. Na njemu i dalje žive veliki poznavalac srpske, crnogorske i cetinjske istorije, bivši gradonačelnik i posljednji istinski cetinjski gospodin Jovan Markuš. Cetinje – to je za mene grad mojih prijatelja (čija imena, radi njih samih, neću spominjati). Grad koji je volio i koji je tako oštro demitologizovao pokojni gorostas srpske i cetiske istoriije Peđa Vukić. Na njemu žive i neki sasvim divni i prostojni ljudi, oni radi kojih sunce grije. Ali duh jednog grada nije onaj „nekih ljudi“ u njemu, već onaj koji osjetite kada u njemu budete sasvim malo. Onaj koji osjetite i kada u njemu živite sasvim dugo.

Koji osjećate i srećete na ulici. A taj duh – tačnije zloduh – nije neka naročita tajna Cetinja. On je ono čime se ogromna većina Cetinjana ponosi – činjenicom da tamo nije bilo „šetnje“. Ili da blaženopočivši Mitropolit Amfilohije nikada „nije smio na Cetinje na pjacu“. Cetinje i dalje diše tu užasnu nesrazmjeru između stvarnosti toga nekadašnjeg grada i današnjeg stanja, a naročito između – sve rjeđeg i sve više napuštanog – mjesta Cetinja u kulturnom sjećanju srpskog naroda i stvarnosti današnjeg naselja, simbola brisanja i zatiranja toga grada.

Zato, kada god ta stvarnost eksplodira, kao što se to desilo sinoć, kada god se agresija sputana elementima ljudske pristojnosti i kakvim-takvim „javnim redom i mirom“ izlije i projavi, mi se iz početka pitamo: šta da se radi?
Odgovor nije lak. Naročito nije ljudima koji na Cetinju žive.
Ako je jasan potpis sinoćnjeg vandalizma, koji direktno stoji u vezi sa intervjuom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića u kome je pozvao da se ne biraju sredstva kako bi tekovine njegove vladavine bile obezbjeđene, te, ako nam taj potpis jasno ukazuje šta ne treba da se radi (ne treba nasijedati na verbalne i medijske provokacije!), on nam i dalje ne daje za pravo da zanemraimo realnu opasnost kojoj su cetinjski đaci i profesori izloženi. Mlako i tipsko saopštenje policije o „nemilom događaju“ ne daje puno nade jer jedan ozbiljan incident svodi na frazeologiju kojom se policija služi kada dođe do zapaženije krađe ili saobraćajne nesreće. Ako je cijela Boka čitav dan tražila jednu Ruskinjicu Kjaru znajući da je, po riječima Dostojevskog, suza jednog djeteta pretežnija od sreće cijelog svijeta, onda je moralna obaveza cijele Crne Gore da traži cetinjske bogoslove izgubljene u lavirintima straha i nevjerice.

Takođe, sinoćnji napad nam je nešto rekao i o neprijatnim istinama koje su pred nama. Rekao nam je da taktika inkorporacije, ponekad do granica dobrog ukusa i smisla, srpskog sveštenstva u crnogorski nacionalni narativ, nije uspjela da postigne čak ni ono čime je uvjek pravdana – da obezbjedi mir za našu djecu na Cetinju. To je mogao da kaže svaki psihoterapeut: stavljanje nasilnika i žrtve u isti krug u kome su svi dužni da kažu „oprosti“ nikada nije izliječilo nasilnika, ali jeste povećavalo strah žrtve.

„Građani“ ne praštaju srpstvo, makar i ono bilo i crnogorsko i građansko.

I zaista: šta da se radi? To će mnogi mnogo bolje znati. Znam samo da cetinjski đaci ne smiju biti uplašeni mladići koji će čekati da li će napad da se ponovi. Moje posljednje emotivne veze sa današnjim Sarajevom prekinulo mi je vrlo ubjeđeno argumentovanje jednog poznanika da su razoružani vojnici JNA u Dobrovoljačkoj ulici bili legitimna meta samim tim što su, makar u povlačenju, makar razoružani, makar i ne bili svi Srbi – bili pripadnici „agresorske institucije“, a samim tim i – legitimna meta. Ne pravim paralele (ne dao mi dragi Bog!) u događajima, već u načinima mišljenja. I nadam se, zaista se, nadam da će policija Crne Gore naći snage da cetinjske đake obezbjedi. Ne bude li ona to u stanju, Cetinje neće samo biti sada već jasno osvješćena simbolična tačka potpunog zaokreta jedne sadašnjosti od zajedničke nam prošlosti. Ono će biti mjesto na koje niko i neće slati svoje sinove da postanu srpski sveštenici.