O. Darko Ristov Đogo: Srbi, biblija i genocid

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Teško je povjerovati u drugačiju sliku budućnosti od one u kojoj će svaki geopolitički pol imati svoje „genocide“. Današnja „genocidnost“ jednog naroda definisana je na osnovu njegove političke pozicioniranosti u okvirima geopolitičke strukture Zapada. Ko se suprotstavlja – taj je genocidan i nacista, makar bio žrtva nacističkog genocida.

Možda ste se zabrinuli zbog toga što je Generalna skupština OUN donijela rezoluciju o Srebrenici? Razmišljate o tome da niste mogli da utičete na taj prefiks koji će nositi svi koji imaju ma kakve veze sa Srbijom, Srpskom, srpskim narodom i jezikom? Da: smisao jedne esencijalističke oznake jeste takav da se njome pretpostavlja „krivica“ ili „zasluga“ svih onih koji se njome označavaju. Ma koliko to ne željeli ili u tome mazohistički uživali, čak će i naši pseudograđanski prezirači (i preziračice!) sopstvenog naroda nositi tu oznaku, ma koliko se odmicali od nje. Njeno značenje neće se zaustavljati na individualnim stavovima, životnim pričama, nijansiranim kazivanjima – čitava poenta paušalnog označavanja jeste u tome da poništi naše stavove i pojašnjenja, sedimente, konture i sijenke. Bilo da ste penzionisani oficir VRS ili sekretar omladine LSV-a, esencijalizam srpske „krivice“ svrstavaće vas na optuženičku klupu.

No šta bi se desilo ako bi vam neko objasnio da nema potrebe da se posebno traumatizujete? I to iz više razloga. Jedan, svakako, predstavlja činjenica da ne možete biti ni krivi ni zaslužni za ono u čemu niste učestvovali. To bi u normalnom svijetu i među normalnim ljudima bilo samorazumljivo. No šta ako vam neko ukaže da ste, recimo, svojevrstan „genocidaš“ samim tim što ste vjernik neke od tzv. avramovskih religija, tj. judaizma, hrišćanstva ili islama? U vama se možda već buni zdrav razum: najprije odbacujete krivicu koja prosto proističe iz vjere a zatim vam se čini komičnom pretpostavka da tri ipak prilično različita pristupa Bogu i životu, kakvi judaizam, hrišćanstvo i islam jesu, mogu da dijele zajedničku krivicu. No pred ogromnim brojem ljudi bez identiteta – identitet je krivica po sebi (sjećate li se Malufove programske knjige o „Ubilačkim identitetima“?).

Pred onima bez uvjerenja – svako jako uvjerenje jeste „izvor konflikta“ a nešto tako jako poput vjere – izvor „genocida“. Po logici postmoderne, svako „mi“ jeste poziv da se unište „oni“ kao „ne-mi“. O psihopatološkim pretpostavkama jedne takve „logike“ vrijedilo bi pisati poseban tekst. No ona se nameće kao pseudoetička ucijena: ako nećeš da budeš ubica i agresor, odustani od bilo kog čvrstog ubjeđenja, od bilo kog identiteta ili sloja identiteta.

Zauvijek ću biti zahvalan stipendijama Gete instituta, koji mi je omogućio boravak u Švebiš Halu, i američkog Stejt departmenta SAD uz pomoć kojeg sam imao priliku da provedem poučne mjesece na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari, kao i da proputujem Amerikom. Upravo na jednom od časova u tom bajkovitom kampusu, u negdašnjoj mornaričkoj bazi koja je prenamjenjena u univerzitetski grad, saznao sam za svoje genocidne sklonosti.

Iako je bilo profesora koji su svakako bili sumnjičavi prema jednom Srbinu (naročito oni koji su otvoreno pričali o zlatnom dobu Klintonove administracije), sada to nije bio slučaj. Profesor Mark Jirgenmajer predstavljen nam je kao pisac popularne (i nama obavezne) knjige pod naslovom „Teror u umu Božijem: globalni porast religijskog nasilja“. Nije to bila ni po čemu originalna ili zanimljiva knjiga. Zapravo, ponavljala je već odavno prežvakane parole o vezi religije i nasilja koncentrišući se na slučajeve s kraja devedesetih i početka dvijehiljaditih godina. Tipičan proizvod američke sociologije religije: malo anegdota, malo statistike, nekoliko ranije utvrđenih „aksioma“ o nasilnosti religije. Ali profesor Jirgenmajer je uživo otišao i korak dalje. Sjeo je na klupu, potegao gutljaj „doktora pepersa“ i upitao Fatimu iz Pakistana zašto su „ahmadije“ u njenoj zemlji i dalje pod ustavnim religijskim diskriminacijama. Njen nervozan odgovor („zato što se predstavljaju kao muslimani, ali to nisu“) dobri kalifornijski hipik s profesorskim statusom iskoristio je za manji monolog o vezi između naročito „biblijskog monoteizma“ i „inherentnog nasilja“ koje na kraju uvijek završi „u gorem slučaju genocidom a u boljem – diskriminacijom“. Mješajući malo banalne frojdovštine, malo Jana Asmana i ponešto Ričarda Dokinsa, naš kolega je saopštio ono što će u međuvremenu postati svojevrstan aksiom „religijskih studija“, ali i mnogih „hrišćanskih“ teoloških fakulteta na Zapadu. A to je uvjerenje prema kome postoji neposredna veza između vjere u jednog Boga i poriva da se u njegovo ime ubija. „Genocid“ bi tako izvirao iz Starog zavjeta i Kurana a hrišćanstvo bi, baštineći povijest Izrailja, i samo bilo bar „latentno genocidno“.

Dakle, ako u kući držite Sveto pismo i čvrsto vjerujete da vam i kazivanja o izlasku Jevreja iz Egipta imaju nešto da kažu – već ste (nesvjesni) genocidaš!

Jirgenmajer nije bio originalan (u Americi je među „intelektualcima“ inače teško naći umnog i originalnog čovjeka koji bi bio bilo šta više od njihove verzije političkog komesara). Isticanje starozavjetnih istorijskih povijesti u kojima se Izrailj surovo sukobljava sa okolnim narodima kako bi se formirao neki argument protiv istinitosti i milosrđa Jahvea, Boga Izrailjevog, staro je koliko i sam judaizam. I paganski polemičari protiv hrišćanstva isticali su neusaglašenost između vjerovanja u svemilostivog Boga ljubavi i vjerovanja u pomoć takvog Boga u ratovima koje je jevrejski narod vodio protiv svojih neprijatelja. Unutrašnja logika gnosticizma nastala je na ovoj diskrepanci – on jeste nastao kao način da se izbjegnu neprijatne stranice Starog zavjeta. S druge strane Crkva je morala da odgovori na nijansiran način: tako da sačuva svešteni karakter cjelokupnog Starog zavjeta, ali i da različito vrjednuje religijsku normativnost Starog i Novog zavjeta, dajući prednost, ipak, onome što je Hristos imao da kaže o relevantnosti Zakona.

To, ipak, nije spriječilo polemičare protiv hrišćanstva da već dvije hiljade godina u Isusu Navinu i Iliji Tesvićaninu vide „genocidne“ djelatnike. Današnjem „proučavaocu religije“ na Zapadu preuveličavanje „hrišćanske sklonosti ka genocidu“ služi i kao zgodan protivteg za standardne optužbe protiv „kuranske genocidnosti“, ali i „jevrejske genocidnosti“. „Svaki monoteizam vodi genocidu“ – postaje kredo postreligijskog društva koje tako opravdava svoju antireligioznost. Apostol transhumanizma Juval Noa Harari ponoviće ovu parolu da bi opravdao (samo)ukidanje biblijske vjere u distopiji reklamiranoj kao utopija čiji nastanak zastupa.

Mi (i Rusi) smo i dalje narod do koga „blagodeti“ postmoderne nisu sasvim doprle (na čemu se, ipak, neumorno radi). Mi i dalje vjerujemo da riječi imaju značenja a da značenja proističu iz odnosa riječi i stvarnosti. Ako vidiš ljude koji se pozdravljaju sa uzdignutom desnom rukom i govore „za dom spremni!“ ili „Sieg heil!“ – onda su u pitanju nacisti. To, međutim, odavno nije slučaj u Megalopolisu u kome Moć, a ne stvarnost, određuje značenje, pa je „nacista“ etiketa kojom se označava ideološki protivnik dok vojni saveznik koji se ponaša kao nacista to „nije“ ako je spreman da pogine ili ubije za političke ciljeve Kolektivnog zapada. Slično stoje stvari i sa „genocidom“: ta riječ u našem umu označava bezobalno ljudsko stradanje uzrokovano željom jedne etničke i/li ideološke grupe da do kraja, „bez ostatka“, zatre sve pripadnike onih podvrgnutih genocidu. Međutim, to je tako za nas: za Megalopolis „genocid“ bi otprilike bio „događaj u prošlosti koji je politički upotrebljiv da bi se njime diskreditovala ona zajednica i onaj identitet koji pruža otpor nalozima Moći“. Samorazumljivost prvog značenja proističe iz stvarnosne samoočiglednosti (treba li nekome objašnjenje zašto je nad Srbima u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid?) dok „samoočiglednost“ postmodernog genocida proističe iz medijske slike o „genocidu“, pa se njena samorazumljivost prostire samo onoliko koliko i politička, kulturna i medijska moć Zapada. No kako u multipolarnom svijetu više ne postoji samo jedno središte Moći, teško je povjerovati u drugačiju sliku budućnosti od one u kojoj će svaki geopolitički pol imati svoje „genocide“. Današnja „genocidnost“ jednog naroda definisana je na osnovu njegove političke pozicioniranosti u okvirima geopolitičke strukture Zapada. Ko se suprotstavlja – taj je genocidan i nacista, makar bio žrtva nacističkog genocida.

Ništa začuđujuće. Ako je „genocid“ inherentan Bibliji, onda je isto biti genocidan i biblijski narod. A mi biblijski narod – u dobru i zlu – nesumnjivo jesmo.

Izvor: Pečat