O jednoj smrti na Veliki Petak

Piše: Boris B. Brajović

Dok su stajali u hladovini klaustra samostana Gospe od Snijega okruženog arkadnim stubovima, na južnoj strani ispod statue Madone sa djetetom, u priprati zrikutavog avgustovskog dana, pomalo lijeni fratar, dremljivim glasom iz osame upitao je svoje goste: Znate li da nedaleko odavde u samom gradu postoji biblioteka i zaostavština našeg dičnog sina gospara Balda, čuvenog pravnika? Vesela i mlada gošća odmah je prevela svom saputniku obećavajuću vijest. On je istinski zaintrigiran uzvratio: Wirklich, aber wo ist das? Bilo je to u Cavtatu, one uzbudljive 1925. godine, kad su Konavljani dočekivali sve namjernike putnike neuobičajeno gostoljubivo.

Sudbinski određena kao prevodilac, ne samo toga dana u „malom Beogradu“ na jadranskoj obali upletena u širokoj pamučnoj tunici boje cimeta ispod narančinog drveta u franjevačkom vrtu zatekla se graciozna i bolešljiva gošća. Bila je to Dušanka Todorović, Srpkinja iz Zagreba i studentica filosofije na Univerzitetu u Bonu. U osojnoj strani stajao je njen saputnik i vjerenik Karl Šmit profesor prava na istom Univerzitetu. Gospar Baldo je Valtazar Bogišić a fratar je ostao u svojoj posvećeničkoj anonimnosti novicijata. Vjereničko putovanje tako je u bogorodičinom perivoju dobilo novog saputnika koji će ih spojiti na začudan način u svojoj ličnosti. Srbin katolik Valtazar Bogišić privući će različitim duhovnim silama i vezama neobični par ne samo udvojenošću ličnog usuda već i hirovima epohe koja će ih zaskočiti u apokaliptičnim vihorima. Oboje će svoje pasijsko putovanje započeti već sjutradan sa najvišeg vrha poluostrva Rata gdje će na groblju sv. Roka posjetiti mauzolej porodice Račić za koji će Meštrović iste godine dobiti Grand Prix na izložbi u Parizu.

Natopljeni toplinom runa sunčanih jaganjaca koji su ih s visoka pratili, silazili su lakonogo niz ulicu Prijeko hitajući ka Bogišićovoj rodnoj kući u kojoj je smještena njegova zaostavština. Karl Šmit je pjevušio Šubertovu melodiju Das Wandern ist des Müllers Lust (Skitnja je mlinaru san), dok se Dušanka neusiljeno smiješkala, shvatajući njegovu muzičku aluziju a još više strast, ne prema njoj, uostalom ona je nikad neće ni osjetiti čak ni onda kada su prvi put postali ljubavnici 22. januara 1923. godine, već njegovu jedinu istinsku ljubav prema knjigama i rukopisima. Šmit je već tada bio u svojim četrdestim godinama ona crvena nit iz konopca evropske pravne i političke misli bez koje se nije moglo ništa razmrsiti. Godinu ranije 1924. godine za njega će u jednom kolektivno uređenom iskazu Hugo Bal, otac dadaizma,  zapisati da je njegova ličnost za Njemačku važnija i značajnija od cijele Rajnske oblasti sa svim rudnicima uglja. Do kraja svog života ostaće jedan od rijetkih genija u cjelokupnoj evropskoj civilizaciji ali će one crne niti u misliočevom biću zamrsiti karakter njegove ličnosti. Zanemariti će ono što je sam u predavanjima 1934. i 1935. godine isticao, a na što će ga u pismu odanosti podsjetiti Emil Sioran 1950. godine, naglasivši da je rečenice „Svaka obmana jeste i ostaje samoobmana“ i da je „Svako uništenje tek samouništenje“, mogao napisati samo jedan stoik starog Rima. Postaće bijela vrana koja ne izostaje ni sa jedne crne liste, kako je svoju biografiju sam sažeo Karl iste godine, u predgovoru svoje knjige Nomos zemlje, koju će posvetiti Dušanki nekoliko dana pred njenu smrt. I kletva te posvete biće čudan blagoslov za jedan život odanosti serbischen Gesicht (srpske prozorljivosti).

Pomažući mu sledećih dana na razvrstavanju hiljade spisa gospar Valtazara, u pučkoj kući djeda Balda u kojoj će provoditi dane i noći sledeći mjesec, pripovjedala mu je o znametivim muževima njenog roda. Dugo mu je i posvećeno pričala o vladici Radu i zemlji kojoj će Bogišić dati najbolji dio sebe. Dok je mahnito i oduševljeno zapisivao Gabelsberger stenografijom za njega fascinantne uvide iz Bogišićivih spisa, tek povremeno je na pola uva slušao priče o monahu i pjesniku iz Crne Gore, koje su ga posjetile na mitove o njemačkim vitezovima iz rodnog Pletenberga. Nije znao tada da će i cetinjski pustinjak mnogo prije njega svoj život u svečovječanskom razumijevanju identiteta jednog naroda označiti kao bijelu vranu na koju se sa svake strane viče.

Razlika je što je Šmitova autostigmatizacija incident jedne objektivizacije ovaploćene u neponovljivom konkrektnom pitanju jednoga života a Njegoševa je konstanta istorijske pronije jednog izbora i žrtve koja se ne bira već prihvaća kao dobrovoljni zalog božanskoj baštini jednog izabranog naroda. Nije isto popeti se i sam se razapeti na krstu i biti razapet od drugih i tamo ostavljen. Karl Šmit nije mogao to znati, ni kojim će putem on sam otići ni kako će ikonografije prostora uticati na druge ličnosti sa slovenskog juga.

Ali sve ono što je pronašao tih avgustovskih dana u kamenoj kući na volat od pritesanog kamena u središtu Cavtata gdje su se ugnijezdili Bogišićevi literarni ptići učvrstilo ga je u ubjeđenju da je baš ovdje toga ljeta i te godine u ovoj zemlji koja je „velika pozornica moćne i sudbonosne povezanosti mnogih naroda i jezika“ pronašao i upoznao najvećeg kodifikatora civilnog prava u Evropi. Valtazar Bogišić, to ime mu je bilo jednako važno kao otkriće nove zemlje. I sve što je pročitao o izradi Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru, posebno u onim kvestionarima u kojima je Bogišić sakupljao svjedočanstva o običajnom pravu od znamenitih ljudi iz Crne Gore, Hercegovine i Albanije, kod Šmita je otvorilo one horizonte o duhu zemlje ili nomosu zemlje koji će kasnije uobličiti u svoj koncept povezanosti narodnog života i prostora. O onoj unutrašnjoj mjeri zemlje, o pravdi i pravici koja postoji prije svakog zakona i društvenog uobličavanja koja postoji prirodno kao predanje ili tradicija. O prirodi koja je izvor prava i koju ovaploćuju ljudi koji mijenjaju i sebe i druge, neprilagodljivi svakoj granici u kojoj su smješteni. Šmit je bio fasciniran onom gorštačkom razboritošću koju je Bogišić tako genijalno razumio i cijenio. A i toliko drugog što ne bi stalo ni u hiljade knjiga donijelo je jedno vjereničko putovanje 1925. godine u Cavtatu. U susretu ne samo dva čovjeka, Šmita i Bogišića, nego i dva svijeta koja su na čas promijenila svoje unutrašnje polutare i neki iskonskim magnetizmom bili tako srodni i bliski u interkulturalnom prepoznavanju jednog sudbinskog predodređenja.

Jedno ljeto je donijelo puno drugih i Šmit je krenuo svojim ikokonoklastičkim subverzivnim i ličnim i naučnim stazama, noseći pregršt bezrazložnih i nerazumljivih izbora i odluka suočenih sa društvenom kritikom i egzistencijalnom hermeneutikom. Našeg gospara Valtazara dočekaće mnogo gora sudbina čiji je simbol crvena kravata koju će mu mrtvom okačiti 2020. godine na spomeniku ispred Pravnog fakulteta u Podgorici.