O. Krsto Stanišić: Kosovo je svuda gdje se Srbi bore za Carstvo nebesko

Vidovdanska besjeda koju je juče ujutro u crkvi Svete Trojice u Roterdamu kazao sveštenik Krsto Stanišić.

Draga braćo i sestre,

Evo nas ovdje, na Kosovu Polju, u Crkvi Samodreži, skupili smo se oko svetog oltara da, zajedno sa Carem Lazarem, Milošem Obilićem, Jug Bogdanom, devet Jugovića i ostalim srpskim vitezovima, krenemo u susret Vidovdanu i da izaberemo kome ćemo se privoljeti Carstvu, nebeskome ili zemaljskome.

Ako se pitate kako to da smo na Kosovu kad je Kosovo hiljadama kilometara daleko? Gdje su Car Lazara i kosovski junaci, pa zar oni nisu slavno poginuli prije više od 600 godina?

Odgovor nam, draga braćo i sestre, leži upravo u onom odgovoru koji je car Lazar dao na pitanje:

“Care Lazo, čestito koleno,
kome ćeš se privoleti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?”
A svaki Srbin dobro zna kako glasi taj odgovor:

Car volede carstvu nebeskome,
a negoli carstvu zemaljskome.
I upravo to njegovo opredjeljenje za Carstvo nebesko ga je učinilo besmrtnim.

Jer Zemaljsko je za malena carstvo,
a nebesko uvijek i dovijeka.
Pa ga zato evo ovdje i među nama, zajedno sa svim srpskim vitezovima. Vidimo ga ako pogledamo vidovdanskim očima. Vidi i on nas i čeka da vidi kome ćemo se Carstvu mi privoljeti.

A, ako pogledamo vidovdanskim očima, vidjećemo da smo na Kosovu, ono je došlo nama ovdje, draga braćo i sestre, jer je Kosovo svuda gdje se Srbi bore za Carstvo nebesko.

A ta borba traje neprekidno već 632 godine, i u njoj su učestvovali svi Srbi od onog sudbonosnog Vidovdana 1389. godine pa sve do ovog sjutrašnjeg, kome idemo u susret.

Oni Srbi koji su se privoljeli Carstvu nebeskome tamo su se i nastanili u nebeskim dvorima i pridružili su se nebrojenoj Lazarevoj vojsci koja je nebo svetiteljima napunila, a kosovsku zemlju srpskom krvcom neizbrisivo obojila.

A oni Srbi koji su se opredijelili za carstvo zemaljsko, ti su i prestali da budu Srbi. Jer, biti Srbin znači opredijeliti se za Carstvo nebesko. Zato je tako teško, ali i tako uzvišeno biti Srbin.

A da nije tako teško, ne bi bilo toliko bivših Srba koji su se kroz vjekove, od Kosova do danas, rasrbili, pobjegli iz Lazareve vojske, prevjerili se i pretopili u druge narode.

Biti Srbin, draga braćo i sestre, nije samo predodređenje, nego i opredjeljenje. Biti Srbin znači pratiti Lazarevo opredjeljenje.

Naši prađedovi i đedovi su se vjekovima opredjeljivali za Carstvo nebesko, prkosili opasnostima, prijetnjama, ratovima i raznim pošastima, beskompromisno prateći Lazarev izbor. Da su oni iznevjerili Kosovski zavjet, ne bi sada mi, njihovi potomci, bili u ovom hramu, slavili Vidovdan i nosili srpsko ime i prezime.

Kolika li je onda odgovornost na nama da nastavimo taj herojski niz i da ni mi ne iznevjerimo zavjet koji su naši preci čuvali vjekovima, da ga predamo svojoj djeci, kao što su ga naši preci predali nama.

I, upravo zbog toga što smo svi mi Srbi potomci junaka, svetitelja i vitezova koji se nisu odrekli Kosova i Cara Lazara, svaki Srbin je plemenitog roda i svaki Srbin ima svoj plemićki grb, a taj grb – to je ikona Krsne slave.

Ima, draga braćo i sestre, osim nas Srba i sinova i kćeri drugih naroda koji su se pridružili Lazarevoj besmrtnoj vojsci. Tako za primjer imamo Arnoa Gujona koji je, iako potiče iz francuskog naroda, postao Kosovski vitez hrabriji i plemenitiji od mnogih najplemenitijih srpskih junaka i vitezova.

Imamo i mi u našem hramu takvih primjera, sinova drugih naroda koji su postali hrabri Kosovski junaci i kćeri koje su postale Kosovke djevojke.

Ako su oni koji potiču iz drugih naroda u kultura smogli snage i hrabrosti da se opredijele za Kosovski zavjet, kolika li je tek naša odgovornost da sačuvamo taj zavjet koji je duboko utkan u naš genetski kod i koji smo posisali sa majčinim mlijekom.

A kako da sačuvamo taj zavjet mi koji smo i vremenski i prostorno tako udaljeni od Kosova i Kosovskog boja:

Taj zavjet se čuva, tako što se čuva vjera pravoslavna iz koje je i iznikao Kosovski zavjet, jer Kosovski zavjet je iznikao iz Novog zavjeta, baš kao što je Novi zavjet iznikao iz Starog zavjeta.

Kosovski zavjet se čuva tako što se govori, čita i piše na srpskom jeziku. Srpski jezik je naša veza sa Kosovom i kosovskim ciklusom, sa guslama i svim Srbima rasutim širom svijeta. Izgubimo li srpski jezik izgubićemo i tu živu i neposrednu vezu.

Taj zavjet se čuva borbom i zalaganjem da Kosovo i Metohija ostanu srpska zemlja, jer Srbima niko nikad ne može oteti tapije Kosova i Metohije dok ih se oni sami ne odreknu. A odreknu li se tih tapija odreknu će se sebe i ukinuće sami sebe kao narod.

Taj zavjet se čuva tako što se prenosi na nove generacije koje stasavaju u kosovskom duhu, koje će se u svoje vrijeme kao kosovski božuri rascvjetati širom Kosova polja, Prizrena, Dečana, Gračanice; opet će ukrasiti i Hristovom vjerom zamirisati Kosovo i Metohiju.

Neka bi nam Gospod Bog, Sveti Car Lazar i Kosovski junaci pomogli da progledamo vidovdanskim očima i da sačuvamo sve ono što su nam oni ostavili u amanet.

I da zaključimo ovu besjedu riječima velikog kosovskog junaka naših dana, blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija tajnovidca, koji je čitavog života gledao Vidovdanom:

“Vidovdane moj očinji vide
Tobom vidim što drugi ne vide
Vidim Laza čestitoga kneza
Besmrtnoga kosovskog viteza
I sa njime jato mučenika
Iz krvi im iznikli božuri
Iz kostiju znak Časnoga krsta
Svoje Nebo nose na tri prsta”.