O. Miajlo Backović: Kupola hrama i kupola padobrana postale su moje nebo

Visokoprečasni oče, Gospod Vas je preko Vaših blagočestivih i pobožnih roditelja priveo iz nebića u biće u dalekoj Južnoj Africi. Recite nam kako je došlo do toga da se baš tamo rodite?

Često čujemo da ljudi govore o promislu Božijem i teoretski znamo šta bi to trebalo da znači, ali kao i sve druge teorije shvatimo ih tek kada ih doživimo ili proživimo. Mislim da čovjek spoznajom promisla o sebi kroz iskustvo, ali prije svega, kroz Gospoda postaje mudriji a to znači prvo spoznati sebe i svoj put.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka moji roditelji kao i mnogi drugi otisnuli su se u svijet tražeći bolje uslove za život, a djelimično i zbog neslaganja sa tadašnjim komunističkim režimom u otadžbini. Otac iz komitske porodice, a majka iz četničke, bili su kao djeca, a kasnije i kao mladi ljudi na neki način obilježeni kao “građani drugog reda” najblaže rečeno. Odlaze prvo u Njemačku na rad, a kasnije i u Južnu Afriku gdje se nakon trinaest godina braka rađam prvo ja, a nakon dvije godine i moj brat. Upravo te godine kada sam se ja rodio osveštani su i temelji prvog hrama Srpske Crkve na Afričkom kontinentu, crkve Svetog Tome u Johanezburgu. Tamo sam odlazio sa roditeljima nedeljom i praznicima i kod tadašnjeg paroha oca Dragana gdje pohađam i vjeronauku. Tada u Južnoj Africi vlada aparthejd (progon crnaca od bijelih) i ja kao dijete ne razumijem tada kako je strašno biti označen i proganjan samo zbog boje svoje kože, zahvaljujući svojim roditeljima ja se ipak družim sa jednim dječakom koji se zvao, vjerovatno se još tako zove, Madondo. On je bio sin žene koja je radila kod nas i samo je ona imala pravo da dolazi u centar grada, ali bi moja majka krijući dovodila i njenog sina na rođendane i druga slavlja kod nas. Kasnije gledajući fotografije sa tih događaja i znajući u kakvom su strahu živjela ta djeca crne boje kože bio sam zahvalan svojim roditeljima što bar na tom jednom primjeru nisu dozvolili da i mi budemo dio te mržnje, i to će kao dio mog vaspitanja kasnije uticati na moje životno opredjeljenje da ne pristajem na “aparthejd” u bilo kom obliku!

Potičete iz znamenite porodice, Vaš prađed po kome ste dobili ime, bio je perjanik crnogorskog kralja Nikole. Lepa je prilika da nam predočite neke, po Vašem mišljenju, važne detalje u pogledu Vašeg prađeda i uopšte porodice iz koje potičete?

Rođen daleko od svoje Otadžbine, ali u domu gdje se čuvala tradicija, rastao sam uz gusle i priču o svojim precima, o maloj ali junačkoj zemlji, Srpskoj Sparti, o kamenitom gnijezdu sokolova, o vladici i vladaru, o gorštacima iz epske porzije, o svojoj Crnoj Gori. Roditelji nisu dozvolili da daljina i okruženje izmjene ono što jesmo, imao sam sreću da po povratku razgovaram i učim od svog đeda Radoša Krvavca koji je bio kraljev vojnik u Otadžbini, i koji mi je rekao ISTINU o kojoj smo tada drugačije učili u školama. Saznao sam od muslimana iz tog kraja kasnije da je moj đed Radoš spasio od progona i pokolja cijelo njihovo selo i zato su ga stariji ljudi veoma cijenili i bili mu zahvalni. Slušao gusle o svojim precima i razgovarao sa još uvijek tada živim svjedocima tog vremena. Otac mi je često pričao o svom đedu po kojem je i meni dao ime, o perjaniku kralja Nikole Petrovića, o srpskom komiti, borcu sa Bregalnice i Mojkovca, na čijim je grudima bila zlatna Obilić medalja za hrabrost, kako je na Bregalnici spasio jednog mladića iz svog sela i vezao 15 Bugara, kako je kao starac kojem se sin, a moj đed Petar mlad upokojio, pa on podizao svoju unučad prodajući ordenje da bi prehranio porodicu nakon rata. Kasnije sam shvatio da istinskim herojima ordenje nije bitno, ono je samo fizički svjedok jednog junaštva, i kada se to junaštvo više nije cijenilo jer je došlo takvo vrijeme ili nevrijeme, onda ni ordenje više nije imalo svrhu. Starom junaku nisu smjeli doći ni na sahranu, od Tunjeva, sela gdje nam je kuća, do Drenovštice, sela gdje smo nakon Kosovske bitke došli i naselili ga, i crkve Svetog Nikole gdje su ga sahranili samo par hrabrih ljudi i žene koje su pratile povorku. Bez ratničkih počasti junak progonjen i u tom času odlazi u vječnost. Kasnije sam od ljudi u Pješivcima, a to je naše pleme u Katunskoj nahiji, saznao još mnogo detalja o svom prađedu i svojim precima na koje sam ponosan i zahvalan Gospodu.

Osluškujući priziv Božji koji je odzvanjao u Vašem srcu, posle završene osnovne škole svoje školovanje nastavili ste u najstarijoj srednjoj školi u Crnoj Gori – Bogosloviji Svetog Petra Cetinjskog. Pored Vašeg sećanja na dane provedene u Cetinjskoj bogosloviji, zamolio bih Vas da u jednom širem kontekstu podelite sa nama detalje života na Cetinju koji tada nije bilo lak?

Slušajući i upijajući sve ove priče o svojim precima, o Lovćenu i vladici Radu, o Svetom Petru, o onime što istinski jeste moja Crna Gora, poželio sam da i ja budem dio te Svetinje, da i ja opravdam svoje porijeklo. Negdje u sedmom razredu osnovne škole odlučio sam da ću biti sveštenik, ali o tome nisam nikome govorio pa ni roditeljima, želio sam da ta želja u meni sazri i da jednu tako ozbiljnu odluku za mene tada, donesem bez uticaja bilo čijeg. U to vrijeme još živog komunizma to je bila “tabu tema” smatralo se da samo ona djeca koja su siromašna ili kojima “nešto fali” kako su govorili, upisuju Bogosloviju. Još uvijek jak uticaj ideologije koja je ubijala episkope i sveštenstvo, proganjala Crkvu i vjerni narod, nije mogla da prihvati obnovu drevne Cetinjske Bogoslovije. Kada sam rekao svom svešteniku ocu Ranku Lončaru, mladom parohu Tivatskom da imam želju da se upišem u Bogosloviju on me je poveo u Kotor kod prvog rektora obnovljene Bogoslovije, oca Moma Krivokapića, i taj susret će obilježiti cijeli moj život! Prošli smo kroz veličanstveni hram Svetog Nikole u Kotoru pa izašli na bočna vrata i ušli u radionicu gdje su se tada pravile svijeće, tu me je sačekao u radnom kombinezonu praveći svijeće, duhovni gorostas, ozbiljnog. a punog ljubavi lica, naš otac Momo. Zagrlio me je i dao mi blagoslov! Jednog lijepog jutra sa majkom sam došao na Cetinje, Cetinje napokon! To gnijezdo mojih dječačkih ideala, zamišljao sam da će svaki čovjek tu biti sličan onim junacima iz pjesama i priča koje sam slušao u Africi, da su svi monasi kao iguman Stefan iz Gorskog Vijenca. Miris rascvjetalih lipa pred Cetinjskim manastirom i svježe pokošene trave na poljani ispod guvna, onog guvna gdje je Sveti Petar zaklinjao vojsku pred bitke na Krusima i Martinićima, taj miris i miris tamjana iz manastira se pomiješao sa mojom maštom i to će ostati najljepši dodir mog srca sa Cetinjem. Realnost je kasnije pokušala da pokvari taj trenutak, ali ustvari samo sam odrastajući počeo uloge svojih ideala da stavljam u realno vrijeme u kojem smo živjeli. Mogao bih mnogo da pričam o vremenu provedenom u Bogosloviji, o braći sa kojima sam dijelio znanje i koru hljeba u tim teškim danima za naš narod, raspad Jugoslavije, sankcije, rat… a na Cetinju komunizam poprima svoj novi oblik izrastao iz te ideologije, progon Crkve se nastavlja sad kroz višepartijski sistem i takozvanu demokratiju. Pored osnivanja nacionalnih stranaka, osniva se i takozvana “Crnogorska crkva” politička organizacija koja okuplja grupu crkvenih delikvenata i ateista koji kako rekoše osnivaju crkvu zbog države..!? Kasnije ću shvatiti da je Cetinje ustvari bio i ostao politički poligon na kojem se sprovodi najprljaviji plan gonitelja Crkve. Shvatio sam i da je najveći progon uvijek gdje je najveća Svetinja. Mlada škola, mladi profesori, rasli smo zajedno i sazrijevali kroz stradanje i svakodnevni progon što će se kasnije ispostaviti kao blagoslov za sve nas. Imali smo čast i blagoslov da rastemo u sjenci duhovnih gorostasa kao što su blaženopočivši patrijarh Pavle, mitropolit Amfilohije, vladika Atanasije, otac Momo i mnogi oni koji su i danas naš uzor i stubovi naše Crkve. Cetinjska Bogoslovija je uvijek pa i nakon obnove bila i ostala duhovni rasadnik njive Gospodnje.

Premudrom odlukom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, 1992. godine obnovljen je rad Cetinjske bogoslovije, a druga generacija obnovljene bogoslovije je, upravo, Vaša. Kako su izgledali ti počeci? Ne možemo, a da ne pomenemo Vašeg prvog rektora, učitelja i duhovnog oca – blaženopočivšeg protoprezvitera-stavrofora Momčila Krivokapića. Kako biste nam predstavili ličnost nezaboravnog prote čije će ime ostati zlatnim slovima zapisano na stranicama istorije Srpske Pravoslavne Crkve?

Susret sa svakim čovjekom je blagoslov, nekad je taj susret dodir srca sa srcem, a nekad susret sa mržnjom, ali uvijek je susret blagoslov ma kakav bio, jer je on životna škola. Na život gledam kao na brojanicu koju pletemo sa svojim saputnicima i gdje nam se život prepliće sa drugim ljudima. Susret u radionici sa ocem Momom će biti susret u vječnosti jer bih taj susret izdvojio kao susret sa ne samo svojim uzorom i duhovnim, već susret koji je ostvario i sačuvao vjeru u sve one divne ideale u koje vjerujemo. Otac Momo bi mogao da bude tema o kojoj bi mogli da napravimo poseban razgovor i opet ne bi bilo dovoljno vremena da se kaže sve. Svaki bogoslov cetinjski je iako odvojen od svoje kuće, u internatu, imao svog oca i to je bio naš rektor. Čovjek krštenjem postaje onaj koji nosi živo Jevanđelje, a pričešćem Hristonosac, i to je ideal i cilj svakog od nas. Otac Momo je svojim životom ispunio ovaj cilj i svima nama postao uzor i putokaz kako i mi da sačuvamo ovu Svetinju. On je postao živo jevanđelje i svuda i na svakom mjestu svjedok Jevanđelja. Njegova pojava, mantija, hod, služba, besjeda, i djela meni su postale ideal i uzor kako treba da izgleda i da živi jedan sveštenik. Svi mi koji smo imali blagoslov da sa njim živimo i od njega učimo, svaki učenik Bogoslovije pa i oni kojima nije bio rektor i profesor su imali i imaju putevoditelja i uzor sveštenoslužitelja i čovjeka! Kada je bila proslava 50 godina svešteničke službe oca Moma, ja sam imao čast da u ime njegovih učenika držim zdravicu, i tada sam rekao da je bio najgori rekto, a najbolji otac i čovjek kojeg smo imali! Naravno bio je najbolji rektor, ali ne po nekim aršinima današnjice, on je uvijek i u svakom slučaju roditeljski pomagao učeniku ma koliko bio kriv, njegova ljubav i povjerenje koje nam je neizmjerno davao bila su za nas obaveza da budemo ispravni, a najveća kazna za nas bila je kada bi njega rastužili! Učenje uz oca Moma bilo je lako ali opravdati naučeno nakon njega, to je teško!

Poznato je da ste bili pripadnik elitne 63. padobranske brigade tadašnje vojske Jugoslavije. Kako je došlo do toga da krenete ovim putem? 

Nije bilo lako u to vrijeme biti učenik Bogoslovije, borba u sebi i sa ljudima oko sebe. Ali to je bila istinska škola, škola koja nas je pripremila za sve ono što će doći. Ta škola ne bi bila potpuna da nakon nje nisam otišao u vojsku, i to ne bilo koju jedinicu vojske, već u najbolju, specijalnu jedinicu 63. Padobransku brigadu. Legendarna jedinica bila je nakon Bogoslovije još jedan izazov i još jedan ideal iz djetinstva, u mojoj porodici nije bilo sveštenika ali je bilo ratnika i boraca, pa sam htjeo pored duhovnog borca da naučim i kako biti ratnik, kako pored duhovnog viteštva postati ratnik vitez. Ono što danas učim svoju djecu i djecu kojima držim vjeronauku je šta je to vitez, šta je to viteštvo i ko su bili naši vitezovi! To sam i sâm naučio, pored istorije u školi, i učenja o našim svetim ratnicima, o velikim duhovnicima našeg roda, i teorije, upravo dolaskom u ovu jedinicu. Tu sam upoznao istinske ratnike, obučene specijalce i borce, ali prije svega tu mi se među braćom pod padobranskom kupolom ispunilo sve ono što sam kao dijete slušao i kao đak učio u Bogosloviji. Sve se nekako složilo u glavi, kao da je to bio prirodni nastavak Bogoslovije. Tu sam pored oca Moma upoznao još jednog čovjeka koji je bio uzor ratnika i Srpskog vojnika, između ostalih isticao se naš komandant Goran Ostojić, svojim stavom, visinom tijela i uma pokazivao je svoje Durmitorsko porijeklo, a svojim razumjevanjem vojnika podsjećao na vojvode Bojovića i Mišića. Kao i otac Momo u mantiji, on je u uniformi svjedočio i potvrdio svojim životom i herojskim stradanjem na Kosmetu, živo jevanđelje. Kao što sam u Bogosloviji upoznao i živio sa ljudima koji su bili moja braća u Hristu, tako sam i u vojsci upoznao i živio sa svojom braćom vitezovima! Kada je došao rat, bili smo djeca, ali nijedan nije odustao, nijedan se nije povukao, iako smo se bojali, taj strah nije bio kukavički već onaj koji stvara herojska djela. Jedan drugog smo držali ,kada bi se jedan uplašio drugi su ga držali, kada bi jedan pao imao je ko da ga nosi. Istinski heroji, naša braća koja su svoje živote uzidali u Srpski bedem odbrane Kosova i Metohije, a dušom stali uz Miloša i Lazara u horu srpskih vitezova. Život sa tim ljudima je obogatio moj život, u meni su se napokon spojili preci ratnici i moja ljubav ka sveštenosluženju, kupola hrama i kupola padobrana postale su moje nebo.

Kada sam jednom od svojih prijatelja predočio želju da sa Vama priredim intervju, njegov odgovor je bio: To je onaj sveštenik koji je sa ljubavlju i odvažno prigrlio uplakanu majku koja je neutešno plakala za svojim nastradalim sinom. Dragi oče, vaistinu, Vaše ime i divno svešteno služenje postalo je svima poznato i zbog pastirske ljubavi koju ste na poseban i, rekli bismo biblijski način, projavili prilikom pogreba nastradalog vojnika. Kako Vi sada sagledavate navedeni događaj od koga je prošlo više od 20. godina, a još uvek je živ i oslikava Vašu pastirsku ljubav i žrtvu? 

Na žalost, lično svjedočenje onoga u šta vjerujemo, u ideale SLOBODE i očuvanje SVETINJE našeg opredjeljenja, često znači da i svojim životom to moramo posvjedočiti. Tako su i neki od moje braće i saboraca svoj ovozemaljski život stavili na oltar naše Slobode. Mnoge su srpske majke prinjele najveću žrtvu na ovaj OLTAR, svoju djecu. Teško je majci pa i onoj koja je vaspitala svoje dijete da je “zemaljsko za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovjeka” da prihvati tu bolnu ranu svoga srca, nije lako ni svešteniku koji sahranjuje junaka reći riječi koje će njeno srce zaliječiti. Ja sam služio parastos Draganu Bjelanoviću, postradalom policajcu, rodom iz Velike, koji je braneći Peć položio svoj život. Ono što je zanimljivo za ovaj snimak koji ste pomenuli je to što je nastao sasvim slučajno, ako postoji slučajnost. Toga dana sam služio i Liturgiju na kojoj sam besjedio, besjedio sam i na grobu nakon parastosa, sve vrijeme dok su kamere bile uključene Draganova majka se držala da ne zaplače i borila se sa svojim bolom i suzama, onog trenutka kada je kamerman spustio kameru misleći da je isključio, majka je zaplakala i ja sam je zagrlio izgovorivši iz srca majci te riječi: Nemojte vi da plačete, zato što treba da plaču majke onih koji su ga ubili, i onih koji i dan danas ubijaju, njihove majke treba da plaču jer su rodile ubice, a majke naših junaka ne treba da plaču nego da budu ponosne jer su rodile junake… Kada je kamerman montirao snimak pozvao me je i rekao da je nevjerovatno kako je kamera za koju je mislio da je isključena snimila to na kraju za šta se ispostavilo da je jedino bitno rečeno toga dana pored svih riječi koje sam izgovorio.

Dugi niz godina bili ste paroh u Grblju. Zamoliću Vas da učinite osvrt na ovaj period Vašeg pastirskog delovanja u Boki Kotorskoj?

Zanimljivo je i to kako sam postavljen za paroha u Grblju. Naime, trebalo je da idem u Južnu Afriku na službu, međutim parohija GORNJOGRBALJSKA je tada bila bez paroha jer je dotadašnji paroh otišao u Tivat na novu službu, a neko je morao da bude za Mitrovdan na parohiji, pošto sam ja odrastao u Tivtu i poznajem Grbalj, mentalitet i običaje u Boki, jer sam kao đak išao sa sveštenicima, mitropolit je odlučio da privremeno ja budem postavljen za vršioca dužnosti paroha u Gornjem Grblju. To privremeno je potrajalo dvanaest godina i hvala Bogu na tom daru. Tu sam ne samo naučio kako u praksi biti sveštenik već i kako raditi sa ljudima na parohiji, u mjestu velike istorije i duhovnosti, gdje se na prostoru od samo 90 kvadratnih kilometara nalazi 20 sela sa 65 hramova i 3 manastira. Po predanju Car Lazar je porijeklom upravo iz Grblja. To stradalno mjesto koje je u velikoj veličini ostalo vjerno Srpstvu i svojim precima, nakon Drugog rata postradalo je od Komunista. Od rušenja Prevlačke Svetinje i propasti Srpskog carstva, Grbalj je kao Srpska župa bio pod okupacijom od Mletaka, Turaka, Francuza, Austrougara… i oni su gradeći hramove sačuvali sebe i svoje Srpsko Pravoslavno ime. Ta svojevrsna zatvorenost prema okolnim mjestima je stvorila narod koji ima svoj zakonik i pravila, svoju kulturu i stav sa “bedemom” nepovjerenja prema svima dok se ne dokaže da nisu zlonamjerni, a u svakom slučaju veliki domaćini i ljudi velikog srca. Mogao bih i o Grblju govoriti mnogo, ali ono što je meni kao čovjeku i svešteniku bitno, jesu ljudi koji čine i koji su činili svaki kraj i zemlju onakvom kakva jeste, a Grbalj su bili i ostali ljudi koje sam sretao i sa kojima sam živio. Grbalj je bio i ostaće u mom srcu kao veliki dar koji sam dobio od Gospoda.

Dolaskom Njegovog Preosveštenstva Episkopa budimljansko-nikšićkog g. Metodija na tron ove slavne episkopije, Vi ste svoje revnosno pastirsko služenje nastavili u Nikšiću – Gradu Svetog Vasilija Ostroškog.

Nakon veličanstvenih Litija i svega što se dešavalo u Crnoj Gori, nakon odbrane Krstionice gdje je počeo kraj bogoboračkom režimu Mila Đukanovića koji je ustvari bio samo nastavak onog režima koji je nakon 1945. godine okupirao Srpski narod, režima koji je po istoj matrici OZNE, UDBE.. nastavio svoj obračun sa Srpskom Crkvom kao stožerom Srpskog naroda i nakon pobjede SVETINJE ne politike, već naroda koji je branio SVETINJU, nakon te pobjede koja je bila opet ne kraj, već početak neke nove borbe za očuvanje onoga što smo branili, duhovno i fizički mireći duboko podjeljenu Crnu Goru. Oni koji su bili na čelu te borbe nisu dočekali da je vide, slično Mojsiju koji je vodio svoj narod po pustinji i kada su stigli do OBEĆANE ZEMLJE I SLOBODE, on nije u nju ušao, tako smo i mi ostali bez mitropolita Amfilohija i oca Moma. Ali oni su bili drvo koje plodove dobre rađa, pa su tako nakon njih došli mitropolit Joanikije i vladika Metodije kao dostojni naslednici prekaljeni duhovno i kao ratnici za Svetinje. Crkva je slična vojsci pa mi kao Hristovi vojnici idemo tamo gdje je to potrebno za misiju, tako da sam ja iz Grblja dolaskom vladike Metodija u Nikšić na tron Eparhije budimljansko-nikšićke, došao da svoju službu nastavim na ovoj brazdi njive Gospodnje. Moglo bi se reći i da sam se vratio na teritoriju odakle su moji preci, pa i moj otac otišli, taj krug sam zatvorio za sad. Velika je čast prvo biti u ovoj Eparhiji i na ovom prostoru blagoslovenom nogom Nemanjića i drevnog trona u Stupovima, osveštanom krvlju mučenika Veličkih i Polimskih, krvlju mučenika Pivskih i novomučenicima u jamama koje još čekaju svoj grob i istinu, pod omofor Svetog Vasilija Ostroškog. Ko god je sreo vladiku Metodija zna o kakvom se čovjeku radi, ukratko on je pored Jevanđelja koje hodi među nama ostvario ono što drži sve nas na ovom svijetu, onu najveću riječ stvaralačku, a ta riječ koja živi u njemu i njegovom srcu je LJUBAV! Dakle veliki je blagoslov živjeti i raditi uz takvog čovjeka kojeg prije svega doživljavam kao svog brata već više od 20. godina, a onda, naravno, i kao svog arhijereja i oca!

U Hristu dragi oče Miajlo, koja je Vaša poruka? 

Želim da Vam se zahvalim na ovoj velikoj časti da razgovaramo. Velika je čast i odgovornost pored svih onih velikih teologa i otaca, biti dio ove velike pisane misije naše Crkve. Ovaj razgovor počeli smo govoreći o promislu Božjem, to bi bila i poruka cijele ove naše priče, ja sam tek nakon mnogo vremena shvatio zašto me je Bog vodio nekim tada za mene neshvatljivim putem, često nemirnim morima, ljudski sam često i osuđivao svoje roditelje što su me vratili tada kada je ovdje sve krenulo nizbrdo, nisam razumio ni zašto je gdje god sam došao postajalo teško i kako ništa nije bilo baš lako.  Osjetio sam kako je imati i lijepo živjeti, a onda doći do toga da se preživljava. Kada je krenuo progon naše Crkve, kada sam ostajao usamljen sa samo nekoliko ljudi u toj borbi, hapšen i bez osnovnih ljudskih prava mene i moje porodice, ja sam kroz to prolazio lako kao da se to nekom drugom dešavalo, onda sam shvatio da Gospod uvijek vodi baš tamo gdje treba i baš na način koji će nama biti na spasenje. Samo treba otvoriti svoje srce prije svega i oči duše naše, i prihvatiti taj svoj put! Ove stvorene oči su kao sunđer koji sve upija i često su gladne vidljivog, sklone nadražajima koji su varljivi, ali ako te informacije pustimo kroz filter srca, mudrošću i slobodnom voljom prihvatimo, onda one mogu da budu dobre za sazrijevanje i shvatanje promisla Božijeg. Ko traži dubinu smisla svog postojanja van svakog detalja svog života čekajući nekakve znakove pored puta, taj će kao i onaj utopljenik koji je čekao spas i propustio tri čamca na kraju razočaran osuđivati Boga što ga nije spasio, a on ga je čekao, spoznati da su ta tri čamca ustvari bili poslati od Boga!

Kinonija