O. Nikola Pejović: Protođakon Vladimir Jaramaz svaki susret i događaj je pretvarao u radost

U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici danas, 21. januara 2023. ljeta Gospodnjeg, odslužena je Sveta zaupokojena liturgija i pomen blaženog spomena protođakonu Vladimiru Jaramazu koji se upokojio u Gospodu juče na praznik Sabora Svetog Jovana Preteče i Krstitelja.

Svetom službom Božijom je načalstvovao protojerej Nikola Pejović, a sasluživali su protojereji Predrag Šćepanović i Miladin Knežević, jereji Velimir Bugarin i Miloš Lučić, uz molitveno učešće vjernog naroda.

Poslije Liturgije i pomena sabranom narodu se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj o. Nikola Pejović, čiju besjedu prenosimo integralno:

Bog se javi!

Kada sam prije šest, sedam godina trebao da posjetim Svetu Goru i manastir Hilandar, dan prije nego što ćemo stići u Hilandar, desila se velika tragedija. Tek postriženi monah sa trideset godina, nakon samo dva mjeseca monaškog života i poslušanja, postradao je vozeći manastirsku cistijernu da bi spasio neke grčke vatrogasce koji su tih dana gasili požare po Svetoj Gori. Mislio sam da će da obustave posjete, da će život da stane, razmišljajući iz naše zemaljske, ljudske logike o toj tragediji koja nas je sve potresla, pa smo se raspitivali da li oni primaju goste tih dana, s obzirom da ih je takva tragedija zadesila. Naravno da smo dobili potvrdan odgovor i nekoliko dana smo boravili u Hilandaru. Po prvi put sam na licu mjesta imao priliku da vidim vjeru koja je jača od smrti, vjeru koja pobjeđuje. Život u Hilandaru se odvijao potpuno normalno. Tijelo ovog brata monaha bilo je izloženo u crkvi i osim malo pojačanih molitava za upokojene, sve ostalo je teklo svojim ritmom i svojim životom. Na njegovom pogrebu i sahrani nije bilo nikakvih velikih govora. Iguman je bio odsutan, a jedan od najstarijih jeromonaha u tom trenutku u manastiru, prilikom polaganja njegovog u grob, samo je rekao da danas treba da zablagodarimo Bogu, jer naš brat Atanasije otišao je u susret Presvetoj Bogorodici kojoj je služio svim srcem svojim, i otišao je Gospodu u trenutku kada je obavljao svoje monaško poslušanje. „To je“, kaže, „za nas monahe i za nas koji živimo i služimo Hristu jedino važno.“ I u tim kratkim riječima zapravo je bila sabrana sva suština i sav smisao našega življenja i našega umiranja.

I nas je ovdje na Sabornom hramu zadesila velika tragedija. Kao što znate, ostali smo juče bez tragično postradalog našeg brata i saslužitelja protođakona Vladimira. Ali i on je, kao i ovaj monah Atanasije Hilandarski, ovih dana vršio svoje poslušanje, đakonsko služenje i Pričešće Svetim Tijelom i Krvlju Hristovom i ispunjavao ono na šta ga je Crkva prizvala i ono što je najbolje znao da radi. I upravo na Sabor Svetoga Jovana, nakon odslužene Liturgije i nakon Pričešća Svetih tajni, Gospod ga je prizvao u Carstvo nebesko. Po svim zemaljskim mjerilima, ovo življenje njegovo je bilo kratko. Ali, Gospod uzima onda kada čovjek ispuni svoju misiju i svoju službu na Zemlji.

Život našeg brata đakona Vlada bio je, iako kratak, izuzetno sadržajan. Sve ono što je poslednjih desetak godina od kad je osveštan Saborni Hram Hristovog Vaskrsenja bilo značajno, i dobro i loše, i tuga i žalost i radost, i sabori i službe i dočeci, naš đakon Vlado je bio učesnik u svemu tome. A ne samo od osvećenja hrama, nego od svoje rane mladost, njegovo služenje u Crkvi je bilo neprekidno. I upravo zbog te svoje revnosti i tog svog dara đakonskog služenja i sposobnosti i snalažljivosti kojom ga je Bog bio obdario, vedrog i raspoloženog duha, osjećaja za ljepotu čak je i dva puta je išao u daleku Južnu Ameriku, da zajedno sa blaženopočivšim Mitropolitom pomaže u svojoj misiji. I sinoć kada smo išli za Nikšić, Vladika Kirilo poslao je jednu poruku u kojoj kaže: „Ovdje ljudi tuguju za našim Vladom, jer je i ovdje ostavio neizbrisiv pečat“.

On je bio čovjek istinske radosti, i svuda gdje god je dolazio, zračio je tom radošću i sve je pretvarao u radost. On je bio i naše lično bratsko radovanje, gdje god su bile naše proslave, rođenja, krštenja, rođendani, slave, đakon Vlado je ostavljao utisak ne samo na nas koji smo ga poznavali i koji smo se sa njim družili, nego i na naše roditelje i na naše srodnike, da su danima ljudi posle toga pričali o njemu, o njegovom veselju, o njegovoj pjesmi, o njegovom daru da učini svaki susret radosnim. I ja sam siguran da će i ovaj trenutak tuge, žalosti i smrti naš đakon Vlado pretvoriti u radost.

Neka mu Gospod podari vječno radovanje duši, njegovoj porodici utjehe što su ga takvoga imali, a nama da se uvijek u molitvi sjećamo njegovog đakonskog služenja, njegovog lika, njegovog radovanja, i da se i mi spremimo za ono što je on danas, da se u Carstvu nebeskome svi zajedno radujemo Bogu našem koji je Darodavac života, Vaskrsitelj iz mrtvih i Pobjeditelj smrti, koji nam je dao život vječni i neprolazni i uveo nas u tu Tajnu Carstva nebeskoga, Carstva Oca i Sina i Duha Svetoga, kome nek je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin!

Bog se javi!

Lazar Šćekić

Protođakon Vladimir Jaramaz (1980-2023), sabrat Sabornog Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, upokojio u Gospodu u 43 godini života na praznik Sabora Svetog Jovana Preteče i Krstitelja, 20. januara 2023. ljeta Gospodnjeg, odsluživši Svetu liturgiju i pričestivši se Svetim tajnama Tijela i Krvi Gospodnje.

Stradao je u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila oko 14,15 časova na magistralnom putu Nikšić – Podgorica.

Otac Vladimir je rođen je 10. maja 1980. godine u Nikšiću. Studirao je Bogoslovski fakultet u Foči i Beogradu, kao i Fakultet vizuelnih umjetnosti u Podgorici.

U čin đakona rukopoložen je 6. januara 2010. godine, a činom protođakona odlikovan je 21. februara 2015. godine.

Iza sebe je ostavio suprugu Milicu i ćerke Angelinu i Divnu.

Sahrana protođakona Vladimira Jaramaza obaviće se u nedjelju, 22. januara 2023. ljeta Gospodnjeg, na gradskom groblju u Nikšiću, poslije opijela koje će biti služeno u Sabornoj crkvi Svetog Vasilija Ostroškog, sa početkom u 14 časova.

Izvor: Mitropolija