O Njegoševom danu

Piše: Svjetlana Samardžija, istoričar

Možda zvuči previše romantičarski ili kao da je izašlo iz nekog renesansnog trubadurskog romana, ali u ove lijepe, praznične dane, nemoguće je ne zamisliti Cetinje, Njeguše i Lovćen kao svetionik vascijelog srpstva.
U nemogućnosti da shvatim lučonošu i prošlih i sadašnjih i budućih dana maštala sam kao dijete o upisu Likovne akademije na Cetinju, u toj prestonici i centru umjetnosti i vidjela sam sebe iz nekog razloga uvijek sa crnom krznenom ruskom šubarom i bundicom ispred Cetinjskog manastira. Uzalud su moji roditelji sputavali moju ogromnu naklonost prema ovoj zemlji na koju su bili ljuti, kao i prema svojim korijenima, ja sam vođena onom lučom iz Mikrokozme zaželjela da upoznam Njegoša, jer upoznajući njega upoznavala sam Crnu Goru.
Sada uviđam da je cijeli moj život, moj životni poziv, biće, hitalo samo ka onom trenutku da sa Lovćena povičem raširenih ruku „Volim te Crna Goro!“. To sam zaista i uradila jednog toplog jula 2015. godine na zaprepašćenje onih posjetilaca što su noge svoje ostavili da bi vidjeli „prirodnu ljeopotu“. Lovćen je mnogo više od prirodne ljepote, Lovćen je riječ, srpska, zlatna, nebeska, istrajna. Pogled sa Lovćena seže do moje Romanije, a šta je i ta Romanija nego Njegoševa. A ispod obronaka, Orlov krš i manastir. Čudo! Prvi put kada sam došla i stala ispred zidina čiji miris mi je otkrivao srednji vijek, kalcifikacija, kapiteli sa obližnjeg Ivanovog manastira i čovjek sa kamilavkom ispred Mitropolijskih vrata vikali su da sam kod svoje kuće.
Ne znam da li su se tada spojili svjetovi u srcu jednog istoričara pa mi je kroz glavu prolazio spisak vladika i mitropolita ove stradalne Zetske episkopije, ali hitajući prvi i jedini put, sa maramom na glavi, čovjeku čiji osmijeh je pretkazivao vijekove, imala sam osjećaj da upoznajem i Đede Vladiku Petra I, otuda i ogromno strahopoštovanje, ali i Njegoša, vladiku Rada, i svi su se sreli u očima jednog čovjeka što me dočekao na ulazu Mitropolijske rezidencije, tu, na Cetinju, ispod Lovćena!
Mnogo puta tapkajući sitnim korakom po kaldrimi od Bogoslovije do Cetinjskog manastira u mislima mi je Njegoševa „Oči zbore što im veli srce“… Izgleda da je moje srce oduvijek pripadalo ovom lovćenskom kršu, ovom narodu, za koji me još prije četiri godine blaženog spomena Mitropolit Amfilohije upozorio da zna da bude hladan, ali je isto tako dodao da ne odustajem. Nisam! Svako poznanstvo u ovoj zemlji mjerim širinom Njegoševog osmijeha, a neka, pak, su „skuplja od vijeka“ pa su smještena u poseban arhiv moga srca.
Bilo kako bilo, svaki Njegošev praznik me potsjeti na jedan poseban razgovor sa mitropolitom Amfilohijem, tada sam znala, da Crna Gora dobija novog lučonošu, koja će da zaiskri svakom dušom.
A ja, moram da vam kažem ovo, u posljednjih pet godina, baveći se crkvenom istorijom, noga mi je kročila na mnoga mjesta, većinom, Hvala Bogu, su to mjesta žive službe Božije, čak i u onim još neobnovljenim svetilištima u Duklji i Zlatici služi se Arhijerejska služba! Nekada mi, kada čujem priče starijih, bude žao što nisam rođena prije, pa da budem živi svjedok obnove Svetosavlja i pravoslavlja ovdje u Crnoj Gori, ovdje u Zeti Vojisavljevića, Nemanjića, Balšića, Crnojevića, Petrovića. A onda shvatim, tu sam gdje treba da budem, jer moje srce ne bi izdržalo prizore iz vremena komunizma, porušene hramove, stoku kojoj oltarska pregrada služi za razlučivanje, drevne crkve zarasle u korov, crvenu alu nad Njegoševom glavom!.
Sve se dešava u svoje vrijeme! Uvijek se sjetim Svetog Gerasima jordanskog i njegovog lava. Treba mnogo vremena da bol iscijeli i da se rane izvidaju, ali jednom kada izvidamo te rane, i najveća zvijer postaje pitoma pred rukom svog vidara, a nije do vidara, već do širine njegovog srca.
A to me dovodi samo do jednog zaključka, Crnoj Gori se sve može uzeti, i vino i državni zakoni, i jezik i i teritorija ali sam joj se Bog ne može oduzeti.
Kako je to Njegoš govorio „Da donesem iz Rusije torbu dukata, torbu vjere i torbu slova za štampanje…“ a ta torba slova za štampanje je obličila naše srpsko biće u jedno, pa kad iz štampe izađe Gorski vijenac izađe i proročanstvo za vijekove… „To je tamjan sveti junacima, to gvozdeni srca u momcima…“, a šta mislite ko je ispred zadužbine Nemanjića dočekao štampanu verziju Njegoševog životnog djela? Tu u Morači, niko drugi do vojvoda Mina Radović, najbliži rod našeg mitropolita Amfilohija!