IN4S

IN4S portal

O Petrovdanu: „Molimo se Bogu i držimo se Rusije“

1 min read

Vojin Kalpačina

Piše: Vojin V. Kalpačina

Časni Oče, Draga braćo i sestre!

Srećna nam slava Petrovdan!

Pozdravljam domaćina slave Radenka Durkovića, mada su za mene svi iz kumovske kuće Radomanove domaćini.

Ovaj sveti hram oko koga se okupismo sagrađen je 1863 godine u čast veličanstvenih pobeda nad brojčano nadmoćnijim Turcima. Na ovaj način : Liturgijskom molitvom i bratskom slogom vraćamo deo duga prema našim slavnim pretcima. U vremenu civilizacijskog besmisla posle 1945 godine nije se išlo u crkvu, jer su narodni „usrećitelji“ rekli da nema Boga. „Svečanim činom“ Đilas, Joksimović i drugi su sahranjivali Gospoda, terajući narod da uz jauke tokom mučenja izgovara : „Nema Boga“! Umesto na Liturgiju išlo se u dom kod bunara Pilovića na nekakve „partinske“ sastanke. „Partinski“ komesar izgovara : „Otvaram zatvoreni sastanak“. Omladina koja čeka kraj zbog igranke koja sledi nema ništa protiv da bude i otvorena sednica samo da se što pre završi. Možda to nije fer sa naše strane jer smo možda na taj način partijašima uskratili mogućnost donošenja epohalnih odluka za narod i državu. Ne daj Bože da se ikad ponovi takva epoha!

Od mnoštva bizarnih tema izdvajam uvođenje struje. U to vreme nisu ni znali šta je struja, ali čuli su za niski i visoki napon. Spor je na sastanku nastao oko toga da li će uvesti niski ili visoki napon. Javlja se jedan „stručnjak“ i kaže : „Nipošto niski napon jer imam malu đecu pa će dovaćati žice kad padne veliki sneg“.

Išli smo u Vrela u školu. Na zidu vise tri slike : Austrijskog kaplara iz I Svetskog rata, čija jedinica u okviru austro-ugrske vojske čini nezapamćene zločine u Mačvi nad civilnim srpskim stanovništvom. Pored njega s jedne strane slika Kardelja a s druge strane Rankovića. Dobro znamo njihova „dela“ protiv Srba. E tog bravara proglašavaju za najvećeg sina naroda i narodnosti, a sahranjuju ga u našem prestonom gradu, u parku, na placu od 16 hektara, protivno Zakonu o grobljima. To je najveća bespravna gradnja na svetu kako je nazva jedan pametan Srbin. Drugi prepametni Srbin na pitanje režimskog TV voditelja : „Ko je najgori srpski vladar u istoriji“?

Odgovor je : „Josip Broz“.

Nažalost, nas đake nazvaše njegovim pionirima, učeći nas da se on voli najviše na svetu, više i od oca i od majke. Pogledajte film „Tito i ja“.

Iako me rodila čestita skojevka, ja sam još od gimnazijskih dana bio protiv te ideologije, odbio da uđem u partiju i ostao do danas najveći kritičar tog sistema. U kući su mi svi komunisti osim baba Ruže – Guge, koja je bila iz čestite, bogate četničke porodice, domaćinski doma Petrića, iz Javorka kod Kosanice, za koju slobodno možemo reći da nas je spasila za vreme rata kad je zapaljeno naše selo od okupacione italijanske vlasti uz pomoć „rđe Leverske“ i drugih pomagača kao sluga svakog okupatora. Bez đeda sam ostao 1912 godine u I. Balkanskom ratu na karauli turskoj na Prenćanima od pašje turske sorte. Zato očima ne mogu da vidim Turke, jer moj otac je sa 9.godina ostao da živi sa baba Gugom, strikom i strinom. Uglavnom su slične sudbine svih ljudi u našoj parohiji, ali ja pričam naše stradanje. Izvinjavam se ako sam malo više ličan, ali narod kaže : „Bolje ličan nego dvoličan“.

Kao i mnogi drugi i moj veliki otac Vladimir uspeo je da prebrodi sve nedaće i izvede na put 9-toro dece. I u najtežim trenucima u životu imao je prostora za šalu. Po priči kuma Radomana, znao je majci u šali da kaže : „Četnikušo, kad će taj ručak“? Meni se to nekako mnogo sviđalo „četnikušo“. Možda mi je bilo krivo da prve gerilce Evrope i prvi pokret otpora fašizmu komunisti nazivaju najpogrdnijim rečima. Takav falsifikat istorije nezapamćen je u svetu. Glavni neprijatelj i fašista i komunista su bili Srbi. Zamerano mi je što se družim sa četničkom decom i decom informbirovaca. Moj najbolji drug iz gimnazije bio je iz teške i ugledne četničke porodice. Završio je pre roka Filozofiju u Sarajevu kao briljantan student, a kada su mu po ustaljenoj komunističkoj praksi odredili za mentora nekog režimskog profesora Turčina, moj drug mu je rekao : „Beži od mene, kako se usuđuješ i smeš da pomisliš da meni budeš mentor“!?!?!

U laži su ipak kratke noge. Pravda je spora, ali dostižna, možda samo na nebu, ali naslućuju se neki pomaci.

I ovaj veličanstveni dan kod našeg svetog hrama i našeg zaštitnika Sv. Đorđa budi nadu u slogu i Božiju milost.

Njegoš je rekao : „Samo je Bog veći od ruskog Cara“.

„Molimo se Bogu i držimo se Rusije“, kako kaže Sv.Petar Cetinjski. Uz pomoć ruskog Cara, prvog do Gospoda, nadajmo se što pravednijoj podeli geopolitičke karte.

Molimo se Gospodu, uslišiće nam molitve. Eto, po Božijoj promisli u Srpskoj Sparti izglasa se Rezolucija o Jasenovcu, Mathauzenu, Dahau… Nekad nezamislivo!

Posle Temeljnog Ugovora najveći događaj od dolaska slobode 30.08.2020 godine. Tekst Rezolucije u Skupštini podnese Andrija Mandić uz svesrdnu pomoć najvećeg Srbina u političkoj eliti Milana Kneževića i ostalih koji glasaše ZA. Ruka im se pozlatila. Uprkos nesporazumima i izneverenim očekivanjima dešavaju se blagi, ali ipak pomaci. Srpski predstavnici će sigurno na budućim izborima dobijati sve više i više procenata a DPS sekta sve manje, i nikada se neće vratiti na mesto odlučivanja. Zar i činjenica da gubitnici odlažu objavljivanje rezultata popisa nije znak da im procenat Srba nije po volji. O srpskom jeziku i veri da i ne govorimo.

Od vojvode Momčila i krilatog konja Jabučila traje borba neprestana a tome nas Hristos uči.

Pirlitor i Durmitor su živi hramovi.

Njegoševski narod u našem zavičaju uz srpsku slogu i veru u Boga, naravno da ima budućnost.

Mi Međužvaljci tvrdimo da se najlepša planina u najlepšoj državi ne može bolje videti ni sa kog mesta kao od hrama Sv. Đorđa i sa Među valja.

Izvinite na opširnosti, pa ću zato od tolikih značajnih ljudi iz naše parohije pomenuti samo trojicu, da se drugi ne naljute : Ljubomira Durkovića Jakšića, jednog od najvećih njegošologa u srpstvu, doktora teologije i doktora književnosti, Brana Ostojića, akademika i najvećeg znalca za jezik, mog učitelja u I razredu Osnovne škole u Vrelima. Žao mi je da danas nije tu među nama, ali tu je supruga Vida, prepametna profesorka matematike i velika srpkinja. Treći je prota Mitar Lopušina, jedan od samo dvojice preživelih posle komunističkog pira. On je dolazio u našu crkvu, nije bilo Liturgije, ali i to je vredno pomena.

Na kraju ću pomenuti moju najznačajniju ulogu u životu, a to je uloga polaznika kod strika Novice Krejovića. To mi je do detalja urezano u sećanju kao nešto najlepše u životu. Tako mi je lepo kad mi Dujo u Stojan kažu „Đe si polazniče“!

VESELI SE SRPSKI RODE !

 

Podjelite tekst putem:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *