O politici i stranačkom životu

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Čuveno „narod voli čvrstu ruku“ nije ni izbliza jedina karakterološka crtica o srpskom narodu – jer bi i savršeno suprotno vrijedilo – narod ili bar neko iz naroda bi cijenio i istinski ljudsko lice onih koje je izabrao, ljude sposobne da priznaju grešku, da priznaju politikim protivnicima da su i oni nekad u pravu, ljude sposobne da se za zaista važne – ali i manje važne, svakodnevne poslove – saglase sa opozicijom.

Na žalost, od prvih koraka u strankama do osvajanja autokolonijalne vlasti, mladi političar se uglavnom vaspitava da bude servilan ka nadređenima i da glumi čvrstu ruku ka podređenima, da bude hiperkritičan prema protivnicima i hipertolerantan ka „svojima“ , pa i ka političkim saveznicima.

Jedino životno iskustvo koje mladi i stari i najstariji političar kod nas ima jeste iskustvo partijskog narativa i čvrste ruke. Politička kaljuga u koju se mladi čovjek uroni zatim ga čini još ubjeđenijim da oni drugi i ne zaslužuju ništa drugo do mržnju i prezir, a da naši su naši samo dok se njima čvrsto upravlja.
Zato je moć bilo koje naše stranke na transformaciju sopstvenih gledišta, pa čak i stila i nastupa, ravna nuli. Prilagođavanje jačima – da, to je davno savladanja lekcija lažne skrušenosti pred većim od sebe. Ali istinska moć osluškivanja drugog, kočićevske prognanosti i gladi, nadpartijske nepristrasnosti bez mržnje i prezira, moć žrtve koja nije neprijatnost zbog međusobnog pljuvanja već nadilaženje pojedinačnih interesa zbog Cjeline – to se ne artikuliše nikada i nigdje u jednoj političkoj stranci danas, bar ne u onima koje nešto predstavljaju. Pa ne možemo da se ni čudimo što ih nema.
I zato je jedina smjena u političkom životu ona vlasti kao neupitnog izvora blage i jake represije i opozicije kao sanjača iste takve pozicije. Stranački život je sinonim za autorefleksiju interesa interesnih grupa. Polis nije uključen u pretpostavke njihove „misli“ (tj taktika i strategija). I zato će i svaka od njih radije žrtvovati Polis nego interes.