O precijenjenosti sna

Piše: đakon Pavle Lješković

„Treba ostati budan da bi se spavalo“ – Niče

„Oče đakone, noć uoči mog monašenja, nakon večernje službe otac iguman mi je dao blagoslov da te večeri nipošto ne smijem da zaspim, već da sve vrijeme neizostavno provedem u molitvi i sozercavanju. Moram da priznam da sam se tada od tog blagoslova silno uplašio. Stariji monasi su mi prije govorili da je to prilično težak podvig, prepun iskušenja. Rekli su mi da znaju za primjere više iskušenika koji su se baš te noći , uoči svog monašenja, predomislili i zauvijek napustili manastir. Danas, više od dvadeset godina posle tog čudesnog bdijenja, mogu da ti kažem da mi je to bila najbolja i najvažnija noć u životu, zahvaljujući kojoj sam promijenio neke pređašnje navike “ !
Nakon ovih riječi je izvadio iz svoje pletene monaške torbe, koja mu je stajala na klupi između nas dvojice, malo pakovanje vlažnih maramica. Tek kada se sagnuo da očisti prašinu sa svojih crnih sandala, primijetio sam da mu je oko zgloba lijeve ruke vezana pohabana i stara brojanica. Nakon što je očistio sandale, nastavio je sa pričom.
„Od te noći, kao da je u mom organizmu ugrađen časovnik koji me svako jutro, bez obzira na to kad sam zaspao, budi tačno u tri sata posle ponoći. Nakon što obavim svoje molitveno pravilo i pročitam nekoliko glava Svetog Pisma, tada započnem sa umnom molitvom. Ubrzo se kroz maleni prozor moje kelije pojave i prve zrake sunca koje je polako počelo da izlazi. Tada osluškujem buđenje prirode, koje najavljuje poj lasta koje su svile gnijezdo u neposrednoj blizini kelije. U tim trenucima se osjećam življe nego u bilo kojim drugim momentima svog života, dok moje unutarnje biće ispunjava neopisiva milina. Zato je san veliki neprijatelj čovjeku, budući da ga lišava ovog čudesnog iskustva, umrtvljujući njegova duhovna čula i porađajući u njegovoj duši, baš kao i u cijelokupnom biću, lijenost“.

Nakon ovih riječi je čitav minut odćutao, da bi potom dodao i sledeće: „Trebalo bi da učiš i đake u bogosloviji da ne provode u spavanju više vremena nego što je potrebno, jer će ih ono prilično odvojiti od njihovog duhovnog cilja i naznačenja „!
Rekoh mu da, kad su mlađe generacije u pitanju, oni period u kojem ne spavaju, većinom provode na mobilnim telefonima i društvenim mrežama, te da je to za njihove mlade duše, barem po meni , mnogo opasnije od predugog sna i lijenosti. Na to mi je odgovorio sledećim riječima: „Istina je da je čovjek postao rob ubrzanog razvoja tehnike, što se dobrim dijelom projavljuje kroz zavisnost od društvenih mreža i televizije. Međutim, vjeruj mi da neće proći dugo vremena a čovjek će se već u potpunosti zasititi internetom, društvenim mrežama i pametnim telefonima! A prvi koji će odbaciti taj lažljivi svijet tehnike, prepun zamki i stranputica, jesu upravo mladi ljudi koji su uvijek prvi pouzdani vijesnik velikih promjena u društvu. Isto će se dogoditi i sa golotinjom i drugim besramnostima koje sve više ispunjavaju javni prostor! I njih će vrlo brzo ljudi prezrivo odbaciti, vrativši se pravim vrijednostima!

A sve to neće imati toliko veze sa religioznošću i sa tradicijom, koliko sa prezasićenjem! Kao što vidiš, čovjek će odbaciti mnogo toga što unižava njegovu dušu, jedino će san i potreba za neumjerenim spavanjem, kao vjerni pratioci čovjekovi još od Adamovog pada, nesumnjivo ostati! Čvrsto sam uvjeren da su svi ti veliki opsenari i zavodljivci, tvorci pogubnih utopija, od Marksa do Hitlera, zapravo bili ljudi koji su previše spavali! Ne znam njihove biografije, te ne znam da li je ovaj podatak istinit, ali prosto osjećam da jeste“…
Rekoh mu da je i Niče prezirao san i po sopstvenom priznanju spavao svega četiri sata
dnevno, a ipak je tvorac jednog bezbožničkog filosofskog sistema. Na to mi je sledeće kazao: „Nikada nemoj postavljati i trpati Ničea u isti koš sa drugim opsenarima i zavodljivcima! On je kud i kamo dublji i sadržajniji mislilac od svih njih. Međutim, on je bio pogrešan čovjek u pogrešnom vremenu i mjestu. I ja da sam se rodio u 19. vijeku, u Zapadnoj Evropi vjerovatno bih bio nihilista kao i on! I jednako bih, poput njega, izgubio razum kada bih vidio tlačitelja koji bjesomučno šiba i tuče svog premorenog i pretovarenog konja na uglu neke od ulica Torina. Taj konj je ništa drugo do paradigma i anticipacija savremenog čovjeka, pretovarenog i izmučenog bremenima zavodljivih i lažnih snova „!

Kaže mi kako mu je, još dok je bio sasvim mlad kaluđer, jedan stariji sabrat pričao o manastiru Nespavača: „Ta monaška zajednica je u četvrtom vijeku obitavala u jednom manastiru koji se nalazio u okolini Carigrada. Međutim, o njima je ostalo premalo podataka. Zna se samo da su se borili protiv sna, te da su bogosluženja u tom manastiru vršena dvadeset i četiri sata dnevno“.

Nakon ovih riječi , na njegovom se licu ocrtao takav izraz kao kod čovjeka koji bi imao još mnogo šta da kaže na ovu temu, ali, ipak, odlučuje da se suzdrži kako bi izbjegao opasnost da se njegov govor ne premetne u praznoslovlje. Ubrzo je ustao i prije nego što se pozdravio sa mnom, izgovorio sledeće: „Upamti, oče đakone, nigdje se ta dihotomija i kolizija između duše i tijela tako jasno ne razaznaje kao u pogledu sna. Tijelo ga stalno traži, a duša mu se otima. U snu je tačka cijepanja palog čovjeka. Trudi se da ga nadvladaš, budući da je borba sa grijehom u velikoj mjeri i borba sa snom „…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)