O roditeljstvu u našem vremenu

„I vi očevi, ne razdražujte djecu svoju, nego ih podižite u vaspitanju i nauci Gospodnjoj“(Ef. 6,4).

Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije

Svako jutro u kojem, žureći da stignem na autobus za Cetinje, prolazim kroz raskopanu i blatnjavu Mainsku ulicu, neizostavno prisustvujem sceni koja me svaki put jednako porazi. Naime, nekih par stotina koraka daleko od željeznog mosta nalazi se mjesto u kojem otac uvijek u približno isto vrijeme dovozi svoju ćerku. On na sebi nosi pletenu kapu, radnički kombinezon i duboke cipele.

Međutim, ćerka, koja bi mogla imati nekih trinaest ili četrnaest godina, na sebi ima firmiranu odjeću. Gotovo svaki put otac ustaje i otvara joj vrata na suvozačkom mjestu svog skromnog i starog automobila, kako bi ona lakše izašla, budući da u svojim rukama drži torbu i noviji primjerak ajfona.

Od nje se rastavlja uvijek istim riječima, u kojima je oprezno podsjeća na to da, kad završi sa školom, obavezno se javi svojoj majci kako bi na vrijeme za nju postavila ručak. Djevojčica mu na to gotovo nikada ne odgovori.

Mjesto na kojem se rastaju se nalazi nekih pet minuta hoda do škole i njoj nije nikakav problem da tu raskopanu i blatnjavu deonicu prođe pješice, samo da njeno društvo ne vidi kako izgleda njen otac, čime se bavi i u kakvom ju je autu dovezao.

Jednom prilikom, kada sam uhvatio njegov pogled pun ljubavi i ponosa sa kojim je ispraćao svoju ćerku, taj momenat je u meni porodio čitav niz pitanja: koliko odricanja mu je trebalo da bi svojoj djevojčici obezbedio odjeću, telefon i status u društvu?

Koliko puta su on i supruga ostali gladni za trpezom? Koliko puta je morao da odbije poziv na piće od strane svojih prijatelja, zbog toga što nije imao da plati bar jednu turu? Kada je zadnji put negdje izašao sa svojom suprugom? Koliko je proteklo od poslednjeg puta kada je bio u svoj rodni kraj u kojem sve ređe odlazi, zbog toga što za to nema mogućnosti?