O slavni srpski premučeni rode
Piše: Maksim Drašković
O, slavni srpski premučeni rode!
Kakvom si kletom ti sudbinom vođen?
Zar si pod ovim mutnim nebom rođen
da vječno živiš bez daha slobode?
Da stradaš u svom životnom pregnuću,
prinosiš žrtvu kroz vjekove duge;
dok bojeve biješ za neke druge –
pobjedom tvojom kuće svoju kuću.
Vavijek na te sijevaju kame,
svijest o rodu čedima ti peru,
brišu pamćenje, rođenje i vjeru,
i nepokorne bacaju u jame.
Sve i kad Srpka rodi ti Dušana,
Miloša, Marka, iz gore hajduka,
eto odnekud Brankovića Vuka
i iznova ti prokrvari rana.
Rodi se neki žura Vukašine,
i Vidosava da izda Momčila,
da mučki spali Jabučilu krila,
braneći zori suncem da ti sine.
Uzalud žrtva mlade Gojkovice,
Jevrosinine kose sa direka,
kad neki Stanko u potaji čeka
da sa očine uteče stolice.
Sve tvoje čarne gore Romanije,
starog Novaka, Relju Krilaticu,
sa Radivojem dijete Grujicu –
kleto Lijevno u crno zavije.
Kad div junaka, uzdanja tvojega,
na vražjeg kota mač isuče ruka
Mićunovića i Mandušić Vuka –
ti strepiš, rode, od zla domaćega.
A bič tirjana kad među nas dođe,
da Turke goni sa rodnoga druma,
eto Vujice, nevjernoga kuma,
i glavom pade vožd veliki Đorđe.
O, Svemoćniče, nad nama razdani!
Razagnaj oblak, skloni gavran tice.
Ne rađaj, majko, roda izdajice –
zoro života, Srbinu osvani!
