O. Slobodan Jokić: Sveti Sava utemeljuje svetost kako se temelji našeg naroda ne bi obesvetili

U organizaciji Crkvene opštine Zeta u nedjelju 28. januara, održana je Svetosavska akademija “Divan je Bog u Svetima svojim” u KIC-u „Zeta“ u Golubovcima. Svetosavsku besjedu proiznio je protojerej-stavrofor Slobodan Jokić, arhijerejski namjesnik nikšićki.

Besjedu protojereja-stavrofora Slobodana Jokića prenosimo u cjelosti:

U djetinjstvu posle čitanja knjiga, gledanja filmova ili slušanja priča željeli smo i maštali da postanemo astronauti, piloti, fudbaleri, košarkaši, musketari i tako dalje. Zahar Prilepin, jedan od najznačajnijih savremenih ruskih pisaca, kada je čitao knjigu Lavr-životopis od Jevgenija Vodolazkina poželio je da da postane svetac. Kao Lavrov životopis i ostali životopisi tj. žitija su zapisi i priče o ljudima koji su spremni na vječni zavjet i podnošenje velike žrtve kojom je osvijetljen svakodnevni život, nasuprot nepodnošljivom kultu vidljivog i jednokratnog uspjeha koji je ovladao čitavim savremenim svijetom. Tako je i sa životopisom prvog arhiepiskopa srpskog svetoga Save. Zašto je to tako? Kad čitate njegovo žitije poželite da budete kao on, poželite da budete svetitelj. A svetiteljstvo nije ništa drugo nego ona prvobitna zamisao Trojičnog Božijeg sabora kada je stvarao čovjeka. Bog je čovjeka stvorio sa ciljem da bude svet i vječan. Sveti Sava je onaj koji tu zamisao Božiju sprovodi u svome narodu. On utemeljuje svetost kako se temelji našeg naroda ne bi obesvetili, kako se ne bi ljuljali, urušili ili osipali. Kad dalje čitate žitije svetoga Save vidjećete jedan veoma sadržajan, dinamičan, zanimljiv, ispunjen i blagosloven život.

Njegov život nije bio dosada i praznina, već ispunjenje smisla života još od njegovog rođenja 1175. kao Rastka, trećeg i najmlađeg sina velikog župana Stefana Nemanje i Ane. Ova godina je za istoriju našeg srpskog naroda presudan događaj koji je osnova i garant cijele kasnije istorije, a samim tim i garant nama danas. Bio je princ, carević naznačen za naslednika prestola, svetogorski monah, iguman Studenice, prvi arhiepiskop srpski, diplomata, zakonodavac, književnik, hodočasnik, ličnost koja je svoj cijeli život uložila u red, poredak, pravo i pravdu, prosvjećivanje i liječenje ljudi. Amanet da budemo sluge Gospodu svome ostavio nam je Sveti Sava. Ostavio nam je amanet i da budemo sluge i braća braći svojoj i sestrama svojim, jer ako nema te ljubavi onda nema ni ovog puta Svetog Save, nema puta koji vodi u život vječni. I upravo taj amanet, koji je ljubav i briga prema drugome čovjeku, je najznačajniji amanet svetoga Save. Danas vlada samoljublje, samohvalisanje, samoreklamerstvo. Danas vlada toliko samoljublje da nikog drugog ne vidimo sem sebe i da sve žrtvujemo sebi. Danas je čovjek kao neponovljiva ličnost izgubio svaku vrijednost. On se ne mjeri svojom posebitošću i neponovljivošću već je postao bezvredni broj. Na čovjeka se gleda kao na suvišak. Da, upravo na onog čovjeka koji je velika tajna i drugima i sebi, kako je sveti Grigorije Bogoslov rekao u jednoj svojoj čuvenoj besjedi: „Kako sam i ikona Božija i pomiješan sa blatom (od grehova svojih BJ)? Sam sam sebi najveća tajna, jer sam spoj čudesnih stvari. Kakva je to mudrust Božija o meni kao čovjeku! Kakva je to velika tajna! Nismo li možda neki dio (udio, čestica) od Njega, i potekosmo sviše.“

Dalje, živimo u vremenu kad čak život djeteta ne znači ništa. Sve je manje zapitanosti nad životom djece širom svijeta. Šta je vrednije od života djeteta? Ili samo da pomenemo onu suzu djeteta nad kojom je zastao veliki mislilac i rekao da je vrednija od svega na svijetu. Suza, a da ne pominjemo život. A toliko djece danas gubi život i zatrpano je u ruševinama širom svijeta. Živimo u vremenu kada je svijet ispunjen ćutanjem i tišinom nad stradanjem drugoga. Savremeni ikonopisac i slikar Stamatis Skliris potrešen današnjim stradanjem čovjeka a naročito izbjeglica i emigranata naslikao je sliku koju je nazvao Suvišni ljudi. Na toj slici u mnoštvu emigranata na prepunom brodu i oko broda na kojem opet ima i djece nalazi se Hristos kao njihov saputnik. Upravo Hristos učestvuje u njihovom stradanju ali i u stradanju svakoga čovjeka danas. On sastradava sa njima kroz svoje stradanje i poniženje i mučeničku smrt na Krstu. Hristos je danas i pod ruševinama porušenih gradova i sela. Gdje je god stradanje tu je i Hristovo sastradavanje. On hodi i živi sa stradalnicima i uplašenima i naziva ih svojima. Za Hrista nema suvišnih ljudi, svaki čovjek je bitan. Na tom putu, putu Bogočovjeka Hrista i njegovog odnosa i sastradavanja sa ljudima je sveti Sava. On u svojoj Studeničkoj besjedi o pravoj vjeri jasno govori o bezmjernom Hristovom čovekoljublju, o Njegovoj bezgraničnoj dobroti prema ljudima, sa jasnim ciljem da tadašnje slušaoce, a današnje čitaoce pokrene na uzvratnu ljubav prema Hristu i prema drugom čovjeku, kao i na usrdno idenje stazama Njegovih zapovesti. Sveti Sava je ljubav Božiju prema ljudima, projavljenu u Hristu, stavio kao osnovu i sadržaj našeg hrišćanskog života. Ali, vidimo kako namjesto suvoparnog moralističkog ili etičkog ubeđivanja, te kakvog naravoučenija, Sava u svome besjeđenju pokazuje praktično i živo izražavanje doživljene bogoljubavi i istinsko blagodatno-podvižničko bogoopštenje. To znači praktična i svakodnevna briga za čovjeka. Za svetoga Savu nema suvišnih ljudi, svaki čovjek je bitan. Iz te i takve djelatne ljubavi njemu nije bilo teško da podučava ljude da siju, da oru, da grade kuće, sa istim žarom sa kojim je učio svoje arhijereje bogoslovlju, pravnike, kanoničare – kanonima, on podučava sve, i siromašne i bogate, i stare i mlade i djecu. Čini velika djela, gradi najveće manastire zajedno sa svojim ocem, ali on ne zaboravlja ni sirotinju, nego gradi po blatu kaldrme, otvara im izvore i dovodi vodu, pravi im prozore na kućama i u njih unosi svjetlost, podučava ljude svakom znanju, svemu dobrome što može poboljšati njihov svakodnevni život. Tamo gdje ne stiže on, organizuje da ih podučavaju oni koje je naučio da mogu učiti druge. O tom djelu ohristovljenja, oduhovljenja i osvećenja srpskog roda i naroda na kojem nije štedio sebe, Brana Crnčević je zapisao, ali se i zapitao: „Ne znam stado toliko raštrkano, pa pastira toliko zaposlenog, crkve su Savine i Hilandar i Jasenovac, jednom rukom valja upaliti milion svijeća, jesi li se umorio, Sveče“.

Sveti Sava je učitelj cijelim svojim bićem i životom, ali istovremeno i neprekidni učenik, učeći druge, učio je sebe. Uzdižući sebe, uzdizao je i svoje otačastvo. On je nastavnik jer nastavlja, postavlja ljude na dobar put, jedini pravi – put vjere, nade i ljubavi, put koji nas vodi nebeskim ljestvicama ka spasenju. Bili su, jesu i biće na tom putu i sluga i gospodar, seljak i stočar, i vojnik i monah, i neimari i duboresci i freskoslikari i velmože i vladari, i arhiepiskopi i sveštenici. Sveti Sava je spoznao Hrista, postao Njegov apostol. Mladić, koji kao ona srna koja traži potoke, koja je puna čežnje, otišao u Svetu Goru, otišao da služi Svetogorcima pustinjacima, carević kome su bila obećana blaga ovog svijeta. Služio je slugama Božjim, onaj kome su trebali da služe postaje sluga podvižnicima i tako se uči onoj vrlini koju smo danas prilično zaboravili, vrlini smirenja.

Ali, čitajući žitije svetoga Save najiskrenije se pitamo: a šta će nam ovaj život ako nije ispunjen tom ljubavlju i tim putem, šta će nam svaki uzdah, i treptaj srca, šta će nam bilo koje blago ovog svijeta ako nismo srećni u ljubavi drugoga? Sve će to da se rasprši i da nestane, sve će to da bude sjenka i zaborav. Jedino ostaje ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Samo ako nam je um otvoren za svjetlost i za dobro, ako su nam srca otvorena za ljubav, za Boga, za brata, za sestru, za drugoga, za znanoga i neznanoga i ma ko da smo, veliki ili mali, višeg ili manjeg zvanja, osjetićemo radost postojanja. Taj amanet nam je ostavio Sveti Sava. Proslavljajući Svetog Savu i danas, kao i uvek što smo i što ćemo raditi uz Božiju pomoć raditi, bez obzira na sve bure i oluje ovoga svijeta, i sledujući Svetog Savu u svim danima naših života završiću ovu riječ stihovima Aleksandara Solženjicina:

Kako mi je lako živjeti s Tobom, Gospode!

Kako mi je lako vjerovati u Tebe!

Kad mi u nedoumici staje pamet ili zakaže moj um,

Kad najpametniji ljudi ne vide dalje od današnje večere

I ne znaju šta treba uraditi sutra-

Ti mi šalješ mirnu pouzdanost da ti postojiš,

I da ćeš se ti pobrinuti za to,

Da ne budu zatvoreni svi putevi dobra.

Neka ste živi i zdravi i da budete u radosti do starosti, u ljubavi dovijeka!

Uslijedio je bogat kulturno-umjetnički program, a na samom kraju, arhijerejski namjesnik zetski, protojerej Igor Balaban se zahvalio svima na pažnji i ljubavi, naglasivši da su najljepšu svetosavsku poruku prenijela djeca, kroz stihove Leteti, leteti, lepo je leteti / Živeti, živeti, lepo je živeti.

On je pojasnio da je to ista poruka koju nam je ostavio Sveti Sava, ali na dječiji način: ”To je poruka da letimo, da se uzdižemo sve do Hrista i da onda tek u Hristu imamo istinski i pravi život.” Poželio je da uvijek imamo na umu nauk ove djece, kako nam i sam Gospod govori.

Mitropolija, Foto: Portal Zeta