O sportu
1 min read
Himna: Bože pravde (Foto: N. M.)
Parafraziraću rečenicu iz „Veloga mista“ Miljenka Smoja: „Kad budemo davali golove, nemojte se ljubiti i grliti. Zamislite kako bi bilo vidjeti obućara da je izašao iz radnje i počeo vikati – Ljudi, napravio sam cipele! Ili da pekar od veselja skače što je ispekao veknu hleba!? Vaš je posao da dajete golove!“
Legendarni Splićanin se čak i onda šalio, krajem 70-ih godina prošlog vijeka, ali je kandidovao važnu temu: Čemu radovanje?! Posao profesionalnih sportista je da poentiraju, a sve ostalo je – šou, koji po nesreći služi za kanalisanje megatona narodne energija, da se one ne bi upotrijebile kontra vlasti. Kontra vlasti!
Da li mi na sport zaista gledamo kroz pravu optiku?
U vremenima u kojima se ruši svaka vrijednost za koju smo znali, svjedočimo o hiperinflaciji pomame za zabavom, popularnom muzikom i šou-programima. Hipnotisano zurimo u ekrane i hranimo se ništavilom odjevenim u šljokice i perle.
Što je ideal u sportu? Da neko postane moderan gladijator i umjetnošću koordinacije mozga, ruku i nogu, postane milioner. No da li je takav, čak i ako iza sebe ima humanitarnu fondaciju, štogod drugo dokazao o sportu, osim da iza njega stoje korporacije koje misle na profit više negoli na sport?
Iako je Pjer de Kuberten, obnovitelj modernih Olimpijskih igara, rekao da je bolje da se mladići takmiče u sportu nego da se međusobno ubijaju, ima se tome štogod prigovoriti. De Kuberten je sve vrijeme govorio o akumulaciji energije rata.
Da čovjek nije biće sklono padu, ne bi ni tzv. demokratije danas po svijetu svjedočile koliko smo uznapredovali u jednakosti, bratstvu i slobodi. Jer smo nazadovali. Evropa je u međuvremenu saznala za brojne oblike ratova, pri čemu smo najskloniji da vidimo kako mnogi sjede po kafićima i zloupotrebljavaju vikende dok plaćenici regrutovani iz najsiromašnijih slojeva ratuju za korporacijske stvari. Na isti način je ruska inteligencija „ratovala“ u Prvom svjetskom ratu, a Parižani u Drugom. Teorija anti-olimpizma kazuje da preskupa takmičenja mahom dopingovanih jurišnika ka obaranju rekorda predstavljaju zamjenu za rat itself. Navijači iza ekrana ili na portalima su „narod“; Đoković je Obilić, a naša reprezentacija je „vojska“. Ne čudi što su stadioni po Evropi i Svijetu nikli nakon što su psiholozi otkrili da su masi potrebne igre. Lebac su dobili na kredit.
Ne treba biti mudrac i ustanoviti da je fudbal, recimo, natopljen potencijom rata. Umjesto da svaki svoga za jaja objesimo političkog subašu, i udruženi krenemo na Vladu, da za muda besimo sve kvislinge, i lepezu loših političara redom, zapadni čovjek, pa i naš, ide na utakmice da urla. Ili to čini ispred monitora i TV-a. Ratuje uprazno. Puca iz prazne puške.
Iako se sport na naše oči hrani energijom rata, on je ne preobražava.
Sport od rata daje što je uzeo. Zato sport može da donese mir samo onima koji generišu anesteziranje masa – opijenih gledanjem lopte, or something, kako s lijeve strane prelazi na desnu.
Kuriozitetni su fakti koji potkazuju De Kubertenovu maksimu, barem u postistorijskim vremenima, jer kanda postoji mistična veza između Olimpijskih igara i ratova, koji bi po predanju trebalo da zaćute, tokom susreta miru predanih atleta. Tokom Olimpijade u Pekingu (2008), počeo je rat Zapada u Gruziji. Koji je dobila Rusija. Pa je Rusija pobijedila i tokom Olimpijskog rata u Ukrajini. Rat se vodio i dok su u Brazilu trajale Igre, uoči kojih je – premda to nije prenio niko – u Sao Paulu sekta zvana Univerzalna crkva carstva božjeg sagradila repliku Solomonovog hrama.
Ukucajte. Predsjednica Brazila lično dolazi na poklonjenje. U moru drugih – ljubitelja sporta, smrti i poreza.
Sport? Dakako, klinci treba da vježbaju, kičmu da drže pravo i tope kilograme, ali profesionalni sport treba više potkazivati nego obožavati.
Ne bih se složio s Nikolom u baš svemu, zapravo „kult zdravlja“ jeste osnovni izvor fašistoizacije sporta, kult zdravlja uvek vodi u doping, jer se telo, a ne igra, postavlja kao vrhunsko merilo.
Ali međunarodne sportske federacije i Olimpijski komitet su zapravo mnogo morali da učine (i dalje čine) ne bi li uništili duh igre koji struji između virtuoza u (posebno kolektivnom) sportu i publike, npr. tehnika se u košarci i fudbalu potpuno svesno suzbija u korist fizičke spreme, da nije tako Ronaldo i Lebron Džejms ne bi bili najbolji na svetu u svojim sportovima.
Niko u profesionalnom sportu ne voli profesionalizam, niti je počeo da gleda Đokovića, zato što ovaj zarađuje toliko i toliko ili privlači te i te sponzore.
Energiju rata ne može da preobrazi američki fudbal, ali dovoljna su dva Mesijeva poteza da se osetimo kao deca, iako niko od sponzora to ne traži. Ja mislim da je to (makar trenutna,a i trenutak je večnost) pobeda Boga nad mamonom.
Za Ovaj zadnji Dio komentara,svaka cast…
Hvala?
Ima Milan Rakić jedan sjajan stih: …Ja znam dobro, Bože, mane tvoga dela, al ne mogu ništa zamisliti bolje… I tu leži suština i odgovor naša naša teoretisanja. Tačno je da je profesionalni sport metak kojim se ubijaju dva najznačajnija zeca današnjice, stiče se ogroman novac i manipuliše se masama, ali nije baš sve tako jednostavno. Profesionalizam u sportu se nije mogao izbjeći jer je sve profesionalizovano, čak i umjetnost, i književnost kojom se bavi uvaženi autor teksta. A princip hljeba i igara nije plod ovoga vremena, već je malo mlađi od civilizacije. Osim toga, ne juri Đoković ljude da ga gledaju, već ljudi jure Đokovića. Prosto, kao što moćni imaju potrebu da manipulišu ljudima, tako i mase imaju potrebu da budu izmanipulisane. Da se prisjetimo one latinske poslovice: Ljudi vole da budu obmanuti, zato ih obmanjuj! A sport je jedna od najljepših manipulacija i obmana, mnogo ljepša i prijatnija od politike, od izbora, od ekonomije, pa čak i od školskog obrazovanja. Ja bih prije rekao da je moderna demokratija dala na volju masama da izaberu koja im je manipulacija najdraža, i mase su izabrale sport zato što u posmatranju sporta ljudi mogu da budu iskreni, a da se isključe iz opterećujuće realnosti i da se identifikuju sa svojim herojima, da naprave paralelni svijet, paralelnu realnost, da uživaju makar i u obmani. Ništa manja obmana od samog sporta nije ni teza o tome kako bi se sad oni silni navijači , kad bi se lišili utakmica i navijanja, ustremili na vlade i pokvarene političare i kako bi promijenili sistem. To je tek zabluda.
Da .Treba ući na sajt bilo kog kluba,transfermarket,pa i najmanjeg, i videti da svaki igrač ima cenu.A klubovi putem medija javno nude igrača na PRODAJU.Tekst autora N.M.sjajan na ovu temu.
Sport je i nacionalizam ali ne pozitivni nego onaj parvi a po svemu sto se desava i prava rijec je sovinizam,to se bar zan iz raspada Jugoslavije.
Negdje davno kada je vaterpolo poceo da se dize na ove danasnje grane igrao se mec izmedju Maladosti iz Zagreba i Partizana iz Beograd u Zagrebu,Mladen Delic komentator RTZ je nemogavsi izdrzati neizvjesnost i pritisak uzviknu „hajde nasi “ misleci na Mladost“,u to vrijem sam imao nekih desetak godina i ja ko dijete sam to primijetio kao navijanje,samo da li je to bilo samo navijanje ,mozda ?
Komentar Djurkovic u iz Malge,slavite izadjite na trgove vikajte Montengro
https://www.youtube.com/watch?v=aXbM28a-9xQ
Crna Gora ne moze izgubiti kad je 13 jul,stvarno 13 2008 ,Eviva Montenegro………….