O tupoj glavi i tupljim ušima

Piše: Goran Danilović

Tupe uši rastu samo na tupoj glavi. Šta je starije, takva glava ili takve uši pitanje je slično onom o kokoški i jajetu? Ipak, aporija dostojna one Zenonove o Ahileju i kornjači, okončava se u surovoj praksi činjenicom da ovo dvoje nekako idu zajedno. I ne samo dvoje – ništa nije tupo kao tupo gledanje iz prazne glave.
Budimo ipak korektni pa presudimo – nemoćna je otooftalmološka građa, ako se glava prerano vjenča za dupe – srećan brak je zagarantovan a brakorazvodna parnica nezamisliva.

Kada bi DPS za trenutak ućutao, kada bi se posvetio sebi i ostavio se opštih prilika i kritike, već bi bilo mnogo bolje. Okolo, a u njihovo ime, organizuju se infantilni pojedinci i pozivaju na jedinstvo „crvenih i zelenih“ da se brani Crna Gora od „srpskog svijeta“. Nad upokojenim mitropolitom živi zečevi oštre tupu pamet, junače srca, komituju po društvenim mrežama jer je, navodno, izvjesno ugroženo crnogorstvo i građanski koncept opustošene države.

Vrhunski moralni kredo Stranke koja je igrala u svim dresovima i bojama regiona sadržan je u pravdajućem načelu „Mi smo pomogli demokratske procese – priznali smo poraz“!
Sačekajmo, međutim, da vidimo kako će priznati krivicu.

Ostaje, dakle, da lebdi nad našim glavama odvažnost DPS-a da prizna poraz? A šta je to moglo drugačije da se dogodi? Možda objava rata il ono zlokobno odmetanje u šumu?
Krenimo od tog poraza i sve će nam biti jasno. Nije poražena građanska Crna Gora, poražena je građevinska mafija, graditeljstvo na mafijaškom novcu, na trafikingu, nepotizmu, budžetskoj otimačini. Nije pobijedio „srpski svijet“ nego je izgubio domaći polusvijet kojega nikada nije bilo briga za onu Crnu Goru iz koje su, u opancima, pobjegli u obećanu zemlju Poraženo je nasilje nad pamćenjem, nad prečitavanjem istorije Crne Gore, nad unakaženom geografijom koja je umirala pod koncesijama i divljim deponijama. Poražene su tupe i neosjetljive uši, otupljele glave, prazni a vječno gladni pogledi, žeđ da se uzme sve i sad jer jednom se živi.
Crna Gora, ako je volimo jače nego se međusobno mrzimo, ima šansu. Ima je i DPS ali pod uslovom da izoštri otupljela čula. Nikome neće biti žao ako im šansa i izmakne jer je sasvim jasno da oni traže krivce u drugima, umjesto u sebi, tješe se u nekavom istorijskom usudu i obnavljanju zlosrećne nepravde.
A sve je to jedna golema laž smišljena da održi u životu vinovnika najgore politike u novijoj istoriji crnogorskog i srpskog svijeta.
Predsjednik DPS-a Milo Đukanović hoće u tišini da pospremi Stranku, da stare kadrove na koje je tovario njihove i svoje džakove, zamijeni mlađim i odmornijim za tovarenje, s onima koji su odabrani da glume neku novu generaciju. Takva, klimoglava i poltronska mladost na svu sreću ne postoji. Samo su se grupice mogle identifikovati sa prepariranom i repariranom mladom elitom koja je podsjećala na Crnu Goru s početka dvadesetog vijeka kada je dobrostojeći stalež nagrnuo po koji italijanski sako preko džamadana i suknenih gaća.

Pristojno je što manje se baviti njima jer su svijetla i očekivanja sada usmjerena na nas. Volio bih da ne daju povoda i da se bave sobom. Ali, kako god.
Moramo uraditi sve da buduća Crna Gora ne liči na laž, da se ne upoređuje sa simulakrumom u kojemu smo predugo trajali. Da na čelu sportskih saveza i klubova ne budu premijeri i ministri pa nikad ne osvojili olimpijsku medalju.
Već će krenuti mnogi napredak kada nam rukometaši ne budu bolje pjevali nego što igraju i kada mjera patriotizma ne budu dresovi sa političkim porukama koje od prilike do prilike isheklaju priučeni dvorski istoričari.
Znam da je nepodnošljivo kada nakon dvadeset godina u Vladi osvanu Srbi ili Srpkinje jer je bilo posve prirodno da ih nema ni na tribinama ali Crna Gora nikada nije bila ona iz programa DPS-a u kojemu su projektovane poželjne i nepoželjne boje, kupaći kostimi i kape
Cijelom jednom narodu , pride i Crnogorcima koji nisu pristajali na mržnju i zatiranje pamćenja, stavljena je šubara na glavu i kama među zube kako bi se lakše dijelio plijen. I ta providna laž, ta opskurna stigma, pravdala je svaku jagmu od vrtića do univerziteta. A da je ikad bilo toliko šubara i četničkih redenika po Crnoj Gori neobrijani Đukanović bi odavno osumnjičio obrijane Crnogorce da ruže sjećanje na slavnu prošlost.
Ovako, vjenčao se sa damom s početka priče i vjerovao da će svima, u procesu bahate političke evolucije, oči i uši skliznuti niz depilirano tijelo i zadržati se dovoljno nisko da će i u slučaju velike nužde sve izgledati savršeno uspravno. Sad je, međutim, kasno za brakorazvodnu parnicu.