Obuci žuti prsluk

Piše: Sibin

„Deluje nemoguće sve dok ne uspete“ – Nelson Mandela

Stvari, dakle, ovako stoje: ili se izboriti za Slobodu, ili emigrirati u ničiji, bijeli svijet.

Aparat domaće moći uveliko je izgubio i najmanji dodir sa realnošću: povlači sulude, te nasilne i poteze krajnosti koji potrebuju hitnu, potpunu korekciju. U međuvremenu, nalazimo se u stanju opšte konfuzije, nekakvog paranoidnog zatišja, kao tokom policijskog časa u kome prijetnja dolazi odasvud, i svaki trenutak je obilježen njenom pred-pojavom.

Kako god postavili stvari, sloboda je takva da ne ostavlja izbor, uvijek je to ili/ili. Nema, prema tome i ne može biti, potencijalne slobode, one koja dolazi kao obećana budućnost, dan nakon sjutra…

Kao vječni prezent, sloboda je sama materijalizacija misli, njen magnet, jedinstveno i neotuđivo pravo koje čovjeka čini institucijom univerzuma.

 „Ne postoji `iskustvo slobode`: sama sloboda je iskustvo“ – Žan-Lik Nansi

Pariski žuti prsluci su, uprkos policiji i mehanizaciji gole represije, natjerali Francusku vlast da povuče plan o podizanju cijene goriva, i ta se bitka nije vodila iz razloga što je Francuzima mrsko da (se) šetaju. Dakle, na Jelisejskim poljima, Sloboda je podsjetila Evropu da je nekad bila kontinent emancipacije, kulture, idejȃ i metafizičkog sna o dostojanstvu čovjeka. Valja joj, prema tome, da sadrži taj status.

Ovdje, u Podgorici, imamo više nego krupan razlog da se konačno izborimo za Slobodu, jer bez nje ne možemo biti „političko biće“, možda tek i samo statistički podatak, koji nerijetko prerasta u predizbornog fantoma, avet sa biračkog spiska, dvojnika koji je neregularni glas više i(li) manje… Jeste, falsifikovani potpis, lice bez odraza, prazan dokument.

Sloboda još jednom pita: dokad ste naumili da budete – nezavršeno društvo? Zar još uvijek ne osjećate potrebu da jednom sudbinu uzmete u svoje ruke? Kako to da sve do sad pristajete na neautentičnost, utapajući se u sveopšti proces omasovljavanja, u kome je bitno da se bude, ali sasvim nebitno ko.

Ličnost podrazumijeva posebnost, vlastito Ja, prirodu neponovljivog. Ovako, imamo na djelu fabrikovanje Istog, poslušnog, marginalnog…

Od kancelarije Evrope – one kafkijanske na kraju hodnika onog sprata kojeg neprestano nekud seljakaju, sa sve stolom, stolicom, ormarom, rascopanom fiokom i raščupanim ventilatorom – dobili smo tek nekakvu formulaciju prema kojoj, odsada ovi krajevi odazivaće se na administrativno ime Zapadni Balkan.
Okej, međutim, to što je (kao) zapadni, ne znači ama baš ništa, sve dok bude apsolutno pobalkanjen, što će reći: pod necivilizovanom vlašću – kao u našem slučaju – postkomunističke matrice, koja izvan uniformisane anonimnosti i armiranog jednoumlja, sve drugo tretira kao anti državni element.

Pristaješ li na to?!… Pristaješ li na to da ti se oduzme sloboda mišljenja i govora? Pristaješ li da budeš okoreli anonimus, političko predgrađe, lutka ideologije koja funkcioniše na podjelama? Pristaješ li da budeš kusur bahate vlasti, postgrađanin, sluga malog interesa? Pristaješ li na to da se ama baš ništa ne pitaš? Pristaješ li na to da nikad ne budeš dio nijednog Referenduma?

Pristaješ li da te niko nikad ništa ne pita? Pristaješ li na to da predstavljaš provinciju u kojoj postojiš ako bezuslovno služiš vlasti kao što oni služe bjelosvjetskim vlastima? Pristaješ li da živiš u strahu i drhtanju? Pristaješ li na život koji je golo preživljavanje? Pristaješ li na to da ti se politizuje Istorija i falsifikuje prošlost? Pristaješ li na to da budeš gluv i nijem na realnost? Pristaješ li, na kraju, da budeš Niko i Ništa?

(U nedjelju, obuci žuti prsluk, taj detalj koji je slobodno zasijao na najvoljenijem i najprestižnijem šetalištu Evrope! Učini da Podgorica prestane biti Titograd!)