Očaj i krik redova Monstrum-jugenda (poslanika DPS-a)

Piše: Teodosije

Svi smo vidjeli primopredaju koverte. Znamo, bilo je oko 100 000 evra u njoj. Ne bilo kakvih, već onog novca kojim se kupuju duše. Za potrebe DPS-a, a po nalogu Monstruma. Tako kaže onaj koji je dao novac. Zašto bi ”donator” inače dao toliki novac? Na to je očigledno bio navikao. Kaže da je ”uložio” milione u projekat privatne države. Ništa čudno, to je uobičajena žrtva u sistemu u kom život zavisi od volje feudalnog gospodara.

Snimak je bio dovoljno ubjedljiv, pa se DPS našao pred dilemom. Da pitaju građane da li vjeruju svojim očima ili uobičajeno – njima? Ovog puta, začudo, odlučili su se da ne pitaju. Priznali su ”greškicu”, pa im je potemkinovska tvorevina zvana ASK odredila neku ”kaznicu”. Taj snimak koji se u javnosti navodi kao osnov afere ”Koverta” je trpio sudbinu svih prethodnih snimaka koji bjelodano dokazuju da su u DPS-ovskom provizorijumu pošteni izbori nemogući. Naime, kao i kod afere ”Mašan”, pa i afere ”Snimak”, ANB kontrolisani mediji su izvrnuli logiku. Po njima, nije bitan sadržaj snimka, nije važno kakva nepočinsvta, kriminal i korupciju to dokazuje, već je bitno ko je snimao?!

Da li je autor imao ”dozvolu” da na taj način dokumentuje počinjeni kriminal? ”A, gdje je pečat?” Pa onda onaj smiješni vapaj – ”pa zar školskog druga da snima?”

Kao što znamo, afera ”Koverta”, koju je objelodanio upravo ovaj portal, pokrenula je talas građanskih protesta. Osnovna ideja tih protesta je da se obezbijede uslovi za prve slobodne izbore u Crnoj Gori. Njih bi pripremila tehnička vlada. Narod već osjeća dah slobode. On stidljivo promalja iz dubine društvenog bića.

Vjerovatno po prvi put narod je vidio da se Monstrum plaši. Uživo. I da se znoji zbog straha od onog trenutka kad se sve ”drčne” laži, a koje je godinama gajio, survavaju u blato u kom se zajednički valjaju on, Gvozdo, Roćko, Sito, Miško, Duško… poslanici DPS-a, sadašnji i bivši, njihovi tajkuni, njihovi ”mahači zastavama”…

Prozor još nije pao, ali su pale Tuzi, gdje je umjesto prethodnih 41 posto glasova DPS jedva osvojio nešto više od 31 posto podrške. Takođe, istraživanja javnog mnjenja (koja još uvijek nisu objavljena) pokazuju drastičan pad DPS-a na nivou Crne Gore. I to takav da je DPS bez ikakvih šansi da sa svim svojim kupljenim privescima, đinđuvama i ostalom bofl političkom bižuterijom formira vlast.

I tako, dok DPS kopni, neki poslanici daju neobjašnjivo besmislene izjave koji ilustruju strah i potpuni haos. Mladi poslanik, u stanju nekontrolisane frustracije, izjavljuje da je ”Koverta” očuvala stabilnost DPS-a i pokazala slabost opozicije! Avaj! Sem što je po nivou gluposti ovakva izjava nekonkurentna na inače vrlo zahtjevnom političkom tržištu Crne Gore, ona ima dublju psihološku pozadinu.

Naime, mladi poslanik, od trenutka kad je prihvatio da bude ”redov” DPS-a, a ponukan iskustvom starijih kolega, očekivao je da će se uskoro i njegov koruptivni pipak priključiti na basen kojim Monstrum ”hrani” svoju vojsku gmizavaca, poltrona… onih koji sebe nazivaju ”čuvarima države”. Tako se hrabre i tepaju međusobno.

Dakle, ovo što je izjavio pripadnik Monstrum-jugenda nije bila klasična politička izjava. Zapravo, nije uopšte politička. Teško da je i izjava za javnost. To je bio krik! Krik očajnog mladića kome se naprasno ruše snovi. Pred očima mu kopni basen pljačke sa kog su se decenijama napajala režimska ”braća”.

A tako je sve bilo idilično do unazad nekoliko mjeseci. Istovremeno, narasta količina bijesa poniženih, zgaženih, opljačkanih… I to ne bilo kakvog bijesa, već osvetničkog bijesa! A toga se, bogami, boji i sam Monstrum. Cunami narodnog bijesa će prije ili kasnije u istom talasu ponijeti vile diljem Crne Gore, milionske satove, sekine milione za ”ekspertske usluge”, stotine (nelegalnih) bracovih miliona, ”državne” koncesije sina jedinca, odnosno milione koji se po tom osnovu ubiraju.

I tako dalje. I ko zna šta još. A to će godinama da otkrivaju ”pokajnici”. Među njima neće biti pomenuti poslanik. On ima poseban, psiho-patološki poremećaj. On će se vjerovatno povući u neku svoju ”zemunicu” čekajući da se Monstrum oporavi. Da pobijedi. Da im dođe razdrljene košulje i blago zajapuren, ono ko nekad, na ”pobjednički” podijum u zgradi ”dva sanduka”.

Čekaće poslanik smjerno i strpljivo taj domaštani trenutak kad bi on postao, na primjer, ministar pravde. I tako do 2054. U međuvremenu će mu neko, kao u kultnom filmu, puštati jednom dnevno ”Bože pravde”, da bi mu održavali utisak ”okupacije”. A on će sanjati Monstruma kako jaše na ”belom konju”, prepune raznobojne koverte, zastave i ”izborne” pobjede, pjevušeći tiho u sebi: ”Da je vječna…”